KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. veljače 2008.          

 Sveti Augustin, uzor obraćenja, ljubavi i nade

Draga braćo i sestre, s današnjim susretom zaključujemo predstavljanje lika svetog Augustina. Nakon što smo se zaustavili na njegovu životu, njegovim djelima i nekim vidovima njegove misli, koja je doista bila značajna i izvršila nemali utjecaj, danas ćemo se vratiti njegovu nutarnjem životu koji je od njega učinio jednog od najvećih obraćenika kršćanske povijesti. Tom njegovu iskustvu osobito sam posvetio svoje razmišljanje za hodočašća što sam ga poduzeo u Paviju da bih iskazao štovanje posmrtnim ostacima ovog crkvenog oca. Na taj sam mu način htio iskazati čast u ime čitave Katoličke Crkve, ali i na vidljiv način izraziti svoje osobno poštovanje i zahvalnost svecu s kojim se osjećam posebno povezan, zbog uloge što ju je imao u mome životu kao teologa i pastira, ali i prije toga kao svećenika.
Još je i danas moguće ponovno proživjeti iskustvo svetog Augustina ponajviše zahvaljujući Ispovijestima, napisanima na hvalu Bogu, a koje označuju početak književnog oblika osobito karakterističnog za Zapad, autobiografije, to jest osobnog izričaja o svijesti o sebi. Dakle, tkogod se približi ovoj izvanrednoj i zadivljujućoj knjizi, još i danas vrlo čitanoj, brzo postaje svjestan da Augustinovo obraćenje nije bilo iznenadno niti od početka u potpunosti dovršeno, nego bi ga se prije moglo odrediti kao pravo putovanje koje svakome od nas može poslužiti kao primjer. Taj je put svoj vrhunac imao zasigurno u obraćenju i potom u krštenju, ali se nije završio na tom vazmenom bdjenju 387. godine, kad je u Milanu ovog sjajnog afričkog govornika krstio biskup Ambrozije. Augustinov hod obraćenja ustvari je nastavljen u poniznosti sve do kraja njegova života, tako da se doista može reći kako su različiti koraci toga hoda – a lako ih se može razlikovati tri – zapravo jedno jedino veliko obraćenje.
Sveti Augustin bio je strastveni tragatelj za istinom: bio je to kroz cijeli svoj život, a prvi korak njegova hoda obraćenja – mogli bismo reći “prvo obraćenje” – ostvario se upravo u postupnom približavanju kršćanstvu. Augustin je zapravo od svoje majke Monike, uz koju je uvijek ostao osobito vezan, primio kršćanski odgoj, te je, premda je u mladenačkim godinama živio neurednim životom, uvijek osjećao duboku privlačnost Krista, budući da je ljubav prema imenu Gospodinovu pio s majčinim mlijekom, kao što to on sam naglašava (usp. Ispovijesti, III, 4, 8). No i filozofija, ponajprije ona platonskoga usmjerenja, pridonijela je njegovu daljnjem približavanju Kristu, jer mu je pokazala postojanje Logosa, stvoriteljskog razuma. Filozofske knjige nisu mu međutim pokazale kako dostići taj Logos, pa mu je samo čitanje poslanica svetoga Pavla, u vjeri Katoličke Crkve, u potpunosti objavilo istinu. Ovo iskustvo Augustin je sažeo na jednoj od najpoznatijih stranica Ispovijesti: on pripovijeda da je, povukavši se u vrt obuzet razmišljanjima, iznenada čuo dječji glas koji mu je ponavljao pripjev što ga nikad ranije nije čuo: tolle, lege, tolle, lege, “uzmi, čitaj, uzmi, čitaj” (VIII, 12,29). Sjetio se tada obraćenja Antuna, oca egipatskoga monaštva, te se žurno vratio kodeksu s Pavlovim spisima što ga je maloprije imao u ruci. Otvorio ga je, a pogled mu je pao na odlomak Poslanice Rimljanima gdje apostol potiče kršćane da odbace djela tijela i da se odjenu Kristom (Rim 13,13-14). Prosvijetljena srca, osjetio je kako se raspršuje tama sumnje i kako je konačno slobodan da se u potpunosti daruje Kristu: “Moje se biće obratio k sebi”, kaže on sam (Ispovijesti, VIII, 12,30). Bilo je to prvo obraćenje.
Do tog temeljnog koraka svoga dugog puta ovaj je afrički retor došao zahvaljujući svojoj zauzetosti za čovjeka i za istinu, zauzetosti koja ga je dovela do toga da traži Boga, velikog i nedostupnog. No, Bog nije dalek, jer se učinio bliskim ljudskim bićima postavši poput nas. U tom je smislu vjera u Krista dovršila dugu Augustinovu potragu na putu istine. To je put što ga valja poduzeti hrabro ali u isto vrijeme i ponizno, sa spremnošću za trajno čišćenje koje je svakome od nas potrebno. Augustinovo putovanje međutim nije bilo završeno. Vrativši se u Afriku nakon krštenja što ga je u Milanu, u vazmenoj noći 387. godine, primio od milanskoga biskupa, velikog Ambrozija, utemeljio je mali samostan kamo se povukao s nekolicinom prijatelja kako bi se posvetio kontemplativnom životu i studiju. Bio je to lijepi san koji je trajao tri godine, dok nije bio posvećen za svećenika u Hiponu i određen za služenje vjernicima, nastavljajući tako život s Kristom, ali u služenju svima. Tako je Augustin, odrekavši se života obilježena samo meditacijom, iz dana u dan učio kako plodove svoga uma i svoga studija pretvoriti u korist za druge, za jednostavne kršćane i običan narod u gradu koji će postati njegovim. Neumorno je ondje obavljao tešku službu koju opisuje u jednoj od svojih prelijepih propovijedi: “Neprekidno propovijedati, raspravljati, opominjati, izgrađivati, biti na raspolaganju svima – to je ogroman zadatak i velik teret, neizmjerna muka” (Serm. 339,4). Bilo je to drugo obraćenje.
No, tu je i posljednji korak Augustinova hoda, treće obraćenje: ono koje ga je dovelo do toga da svakoga dana svoga života od Boga traži oproštenje. Taj stav duboke poniznosti pred jedinim Gospodinom Isusom – što je uzor kršćana svih vremena – uveo ga je i u iskustvo intelektualne poniznosti. Augustin, koji je jedan od najvećih likova povijesti misli, posljednjih je godina svoga života, tako, htio sva svoja brojna djela podvrći pronicljivoj kritici. Tako su nastale njegove Retractationes (“revizije”), koje na taj način njegovu doista veliku teološku misao uključuju u poniznu i svetu vjeru Crkve, koju on jednostavno naziva Catholica – Katolička. “Shvatio sam – piše u toj svojoj originalnoj knjizi (I, 19, 1-3) – da je samo jedan doista savršen i da su riječi govora na gori u potpunosti ostvarene samo u jednome: u samom Isusu Kristu. Sva pak Crkva – svi mi, uključujući i apostole – moramo svakoga dana moliti: otpusti na duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.”
Obraćen Kristu koji je istina i ljubav, Augustin ga je slijedio kroz čitav svoj život te je tako postao uzor svakog ljudskog bića u potrazi za Bogom. Stoga sam htio zaključiti svoje hodočašće u Paviju pružajući ponovno na duhovan način Crkvi i svijetu, pred grobom ovog velikog Božjeg zaljubljenika, svoju prvu encikliku, naslovljenu Deus caritas est – Bog je ljubav. Ona mnogo toga, osobito u prvom svome dijelu, duguje misli svetog Augustina. I danas, kao i u njegovo doba, čovječanstvo ima potrebu upoznati i ponajprije živjeti ovu temeljnu stvarnost: Bog je ljubav i susret s njime jedini je odgovor na nespokoj ljudskoga srca. To je srce u kojem obitava nada, možda još maglovita i nesvjesna kod mnogih naših suvremenika, ali koja otvara za budućnost, te je i sveti Pavao napisao da smo “u nadi spašeni” (Rim 8,24). Nadi sam htio posvetiti svoju drugu encikliku Spe salvi, a i ona u mnogočemu duguje Augustinu i njegovu susretu s Bogom.
U prelijepom tekstu sveti Augustin opisuje molitvu kao izraz čežnje i kaže da Bog odgovara šireći naše srce prema sebi. Sa svoje strane, mi moramo očistiti svoje čežnje i svoje nade kako bismo primili slatkoću Božju (usp. In I Ioannis, 4, 6). Samo nas ona spašava, otvarajući nam oči i za druge. Molimo stoga da nam u životu uvijek bude moguće slijediti primjer ovog velikog obraćenika, te svakog trenutka svoga života, poput njega, susrećemo Gospodina Isusa, jedinoga spasitelja.

Sveti Augustin živi po svojim djelima

Draga braćo i sestre, nastavljamo danas s govorom o izvanrednom liku svetog Augustina, velikog Kristova svjedoka, dragog mnogim mojih prethodnicima, a kojega sam i sam podosta proučavao i o njemu promišljao. To je crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela o kojima želim danas ukratko progovoriti. Neki Augustinovi spisi od najvećeg su značaja i ne samo za povijest kršćanstva. Najjasniji primjer predstavljaju Ispovijesti (Confessiones), bez sumnje jedno od danas najčitanijih djela kršćanske starine, izuzmu li se biblijski tekstovi. Poput raznih crkvenih otaca prvih stoljeća, no u znatno većem omjeru, i ovaj hiponski biskup ostavio je široki i trajan utjecaj, kao što se vidi već i iz preobilnog poklada rukopisnih prijepisa njegovih djela, koji su doista brojni.
On sam popisao je svoja djela, koju godinu prije svoje smrti, i stavio pod naslov Retractationes, a ubrzo nakon njegove smrti pomno su zabilježena u popisu (Indiculus) što ga je njegov vjeran prijatelj Posidije dodao svome životopisu Vita Augustini. Popis Augustinovih djela sastavljen je s izričitom nakanom da im se sačuva spomen dok je vandalsko nadiranje uzelo maha po svoj rimskoj Africi. U njemu se nalazi tisuću i trideset spisa što ih je sam njihov autor numerirao, uz ostale “koji se ne mogu numerirati, jer ne nose nikakav broj.” Posidije, biskup jednog obližnjega grada, diktirao je ove riječi upravo u Hiponu – gdje se sklonio i gdje je nazočio prijateljevoj smrti – i gotovo je sigurno da je slijedio katalog osobne Augustinove knjižnice. Do danas je dostupno preko tristo pisama hiponskoga biskupa i gotovo šesto homilija, no njih je izvorno bilo mnogo više, možda čak i između tri i četiri tisuće. Bio je to plod četrdesetogodišnjega propovijedanja nekadašnjega retora koji je odlučio slijediti Isusa. I posljednjih je godina nalazak više pisama i nekoliko homilija obogatio naše poznavanje ovog velikog crkvenog oca. “Mnoge knjige – piše Posidije – bile su sastavljene i objavljene, mnoge propovijedi držale su se u crkvi, prepisivane su i ispravljane, bilo poradi pobijanja raznih heretika, bilo poradi tumačenja Svetog pisma i izgradnje svetih sinova Crkve. Ova djela – naglašava Augustinov prijatelj – tolika su da ih teško jedan učenjak može pročitati i upoznati” (Vita Augustini, 18,9).
U ogromnom Augustinovu djelu – podijeljenom na filozofske, apologetske, doktrinalne, moralne, monaške, egzegetske i protuheretičke spise, uz pisma i homilije – ističu se neka izvanredna i izuzetno uspjela djela. Ponajprije valja spomenuti poznate Ispovijesti, napisane u trideset knjiga između 397. i 400. godine na hvalu Božju – to i znači izraz confessio, “priznanje” – i za koje je mnogo godina kasnije sam njihov autor naglasio učinkovitost u nutarnjem promišljanju pred Gospodinom i naklonost što je izazivaju već tada kod mnogih čitatelja: “One su na mene izvršile toliki utjecaj dok sam ih pisao, a utječu i kada ih ponovno čitam. Mnoga su braća kojima se ova djela sviđaju” (Retractationes, II, 6). Zahvaljujući upravo Ispovijestima možemo ukorak slijediti nutarnji put ovog izvanrednog čovjeka i Božjeg zaljubljenika. Manje rašireno djelo, ali jednako tako originalno njegove su Retractationes, sastavljene u dvije knjige oko 427. godine, u kojima već ostarjeli sveti Augustin vrši svojevrsnu reviziju (retractatio) čitavog svog pisanog djela, ostavljajući tako jedinstveni i dragocjeni književni dokument, ali i pouku o intelektualnoj poniznosti.
De civitate Dei – veličanstveno i odlučujuće djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti – napisano je između 413. i 426. godine u dvadeset i dvije knjige koje su objavljivane jedna za drugom ne bi li se odgovorilo na optužbe pogana koji su okrivljavali kršćane za pad Rima za gotske navale i pljačke 410. godine. Ova velika knjiga predstavljanje je povijesti čovječanstva, vođena božanskom Providnošću, ali sada podijeljena dvjema ljubavima koje su međusobno suprotstavljene i koje daju začetak dvama gradovima: zemaljskom gradu, rođenom iz ljubavi prema sebi “sve do ravnodušnosti prema Bogu”, i nebeskom gradu koji se rađa iz ljubavi prema Bogu “sve do ravnodušnosti prema sebi” (De civitate Dei, XIV, 28). Jednako je tako značajno djelo De Trinitate, sastavljeno od petnaest knjiga o glavnom središtu kršćanske vjere, napisano u dva navrata: između 399. i 412. godine napisano je prvih dvanaest knjiga koje su objavljene bez Augustinova znanja, te 420. godine kad je on pregledao i dovršio čitavo djelo. De doctrina Christiana pravi je kulturalni uvod u tumačenje Biblije, a u konačnici i u samo kršćanstvo, koje je imalo odlučnu ulogu u oblikovanju zapadne kulture.
Svjestan svoje intelektualne veličine i genijalnosti svojih djela, Augustin je znao koja je i važnost i potreba širenja kršćanske poruke, kao što se to vidi u jednom pismu napisano Evodiju, u kojem ga izvješćuje o svojoj odluci da na neko vrijeme prekine diktiranje knjiga De Trinitate, “jer su previše teške i mislim da ih malo njih može razumjeti; stoga su potrebniji tekstovi koji će, nadamo se, biti korisni mnogima” (Epistulae, 169, 1, 1). Oštroumno zapažena odgovornost prema širenju kršćanske poruke dovela je do spisa kao što je De catechizandis rudibus, posvećen problemima poučavanja mnogih nepismenih kršćana, ili Psalmus contra partem Donati, doktrinalnog sadržaja ali sastavljen na lako shvatljiv i pamtljiv način čak i za najneobrazovanije. Ovom brigom za širenje kršćanske poruke Augustin tumači nastanak i sastavljanje i ostalih svojih kraćih djela (usp. Retractiones, II, 29 i 39).
U tom djelu namijenjenom široj publici osobitu važnost dobivaju homilije, često izgovorene napamet, dok su ih zapisivači pribilježili dok je Augustin propovijedao i odmah proširili. Među njima, ističu se prelijepe Enarrationes in Psalmos, osobito čitane u srednjem vijeku. Upravo običaj objavljivanja tisuća Augustinovih propovijedi – često bez da ih je autor pregledao – objašnjava njihovu proširenost i kasnije gubljenje, ali i njihovu životnost. Doista, propovijedi hiponskoga biskupa odmah su postajale, zbog glasovitosti svoga autora, najtraženiji tekstovi koji su služili kao uzor koji se iznova prilagođavao novim okolnostima.
Ikonografska tradicija, već u jednoj lateranskoj fresci iz 6. stoljeća predstavlja svetog Augustina s knjigom u ruci, izričući tako bez sumnje važnost njegova književnog djela koje je u svakom smislu bilo izvanredno i koje je toliko utjecalo na mentalitet i misao kršćana. Uostalom, upravo su neke knjige označile njegov život, od Ciceronova Hortensiusa do knjige nad knjigama – Svetog pisma. Nakon smrti nije ništa ostavio za sobom, pripovijeda Posidije, ali je “uvijek preporučivao da se za buduće naraštaje sačuva crkvena knjižnica sa svim kodeksima”, posebice s njegovim djelima. U njima, naglašava Posidije, Augustin je “uvijek živ” i pomaže onome koji čita njegove spise, premda – kaže – “vjerujem da su se više okoristili susretom s njime oni koji su ga mogli vidjeti i slušati dok je osobno govorio u crkvi, a osobito oni koji su doživjeli iskustvo njegova svakodnevnog života među ljudima” (Vita Augustini, 31). Da, i danas možemo ponoviti Posidijeve riječi: sveti Augustin živ je po svojim djelima!

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 30. siječnja 2008.

Sklad vjere i razuma vodi do spoznaje o Božjoj blizini

Draga braćo i sestre!
U tijeku naših prethodnih susreta govorili smo o izvanrednom liku svetog Augustina, spominjući se nekih njegovih najznačajnijih djela i istaknuvši izvanredan utjecaj što ga je izvršio na kasniju misao. Danas ćemo se približiti nekima od glavnih vidova ogromne ostavštine toga velikoga Kristova svjedoka koji je bio i intelektualac prvoga reda i istinske vrijednosti. On svojom težnjom za apsolutnim i za besmrtnošću privlači i laike, a od davnine se časti i kao crkveni naučitelj, naučitelj u Crkvi koju je volio jednostavno nazivati Katoličkom, i o kojoj je ponavljao da mu je dovoljno u njoj ostati. A Katolička Crkva uvrstila ga je odmah među svoje najvažnije učitelje, vrlo brzo nakon njegove smrti, po ustima pape Celestina I., kao što su to u naše vrijeme ponovili i Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Moj neposredni prethodnik, osim što je nauk ovoga sveca opisao kao “istovremeno ponizan i svijetao nauk koji ponajprije govori o Kristu i o ljubavi” (AAS, 74, 1982, str. 800), htio mu je 1986. – o tisuću šestotoj obljetnici njegova obraćenja – posvetiti dugačak i sadržajan dokument, apostolsko pismo Augustinum Hipponensem, koje je sam Papa opisao kao “zahvalu Bogu za dar što ga je darovao Crkvi, a po njoj i čitavom čovječanstvu, tim čudesnim obraćenjem”. S punim je pravom Ivan Pavao II. odlučio istaknuti važnost Augustina kao obraćenika. Toj ćemo se njegovoj značajki vratiti na sljedećem susretu, posljednjem koji će biti posvećen ovom velikom crkvenom ocu, koji je i meni osobno naročito drag zbog uloge što ju je imao u mome životu kao čovjeka, svećenika, a tek onda i teologa i pastira.
Čovjek vjernik u svojoj dubokoj nutrini, Augustin je bio čovjek strasti i vjere, no u isto vrijeme nije nikada odbacio razum. Naprotiv, može se reći da njegov intelektualni i duhovni put predstavlja uzor odnosa vjere i razuma, što je od središnje važnosti za ravnotežu i sudbinu svakoga ljudskog bića: te dvije dimenzije doista se ne smiju razdvajati ni suprotstavljati, nego moraju biti usklađene, jer – kao što je napisao sam Augustin ubrzo nakon svoga obraćenja – one predstavljaju “dvije sile koje nas vode do znanja” (Contra Academicos, III, 20, 43). U tom smislu i dalje vrijede dvije poznate Augustinove formule (Sermones, 43,9) koje izriču taj dosljedan sklad između vjere i razuma: crede ut intelligas (vjeruj da bi razumio), ali odmah i neodvojivo, intellige ut credas (razumij da bi vjerovao).
Ove dvije Augustinove rečenice jasnom neposrednošću ali i dubokim shvaćanjem izriču katoličko rješenje toga problema. Kao što sam i sam više puta naglasio, doista je potreban sklad između vjere i razuma, sklad koji, još i prije dolaska Kristova, seže sve do susreta između židovske vjere i grčke misli u helenističkom židovstvu, a taj su sklad u tijeku povijesti preuzeli i razvili mnogi kršćanski mislioci. Sklad vjere i razuma znači ponajprije da Bog nije daleko, nego da je, naprotiv, blizak svakom ljudskom biću, i da je blizak kako njegovu srcu tako i njegovu umu.
Upravo je tu Božju blizinu čovjeku Augustin naročito duboko osjetio. Prisutnost Boga u čovjeku istodobno je duboka ali i otajstvena, no može je se prepoznati i otkriti samo u svojoj nutrini: ne idi van – kaže naš ovaj obraćenik – nego se “vrati u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku prebiva istina; a uočiš li da je tvoja narav promjenjiva, nadiđi sebe samoga. No, sjeti se, dok se nadilaziš, da nadilaziš dušu koja razmišlja. Teži, dakle, onamo gdje se pali svjetlo razuma” (De vera religione, 39, 72). Upravo kao što on sam ističe u svojoj poznatoj rečenici s početka Ispovijesti, duhovne autobiografije što ju je napisao na hvalu Bogu: “Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi” (I, 1, 1).
Udaljenost od Boga, znači, odgovara udaljenosti od sebe samih: “Ti si mi zapravo – priznaje Augustin (Ispovijesti, III, 6, 11) obraćajući se izravno Bogu – bio intimniji od moje intime i više od moga najvišega dijela”, interior intimo meo et superior summo meo; tako da si – dodaje u jednom drugom odlomku spominjući se vremena prije obraćenja – “bio preda mnom; a ja sam, međutim, bio daleko od sebe i nisam se uspijevao naći, a još sam manje nalazio tebe” (Ispovijesti, V, 2, 2). Upravo stoga što je Augustin osobno proživio ovaj intelektualni i duhovni hod, znao ga je u svojim djelima opisati s tolikom neposrednošću, dubinom i mudrošću, priznajući u drugim dvama odlomcima svojih Ispovijesti (IV, 4, 9 i 14, 22) da je čovjek “velika zagonetka” (magna qaestio) i “velik ponor” (grande profundum), zagonetka i ponor što ih samo Krist rasvjetljava i spašava.
Ljudsko biće – naglašava potom Augustin u djelu De civitate Dei (XII, 27) – društveno je po svojoj naravi, no protudruštveno po poroku. Spasio ga je Krist, jedini posrednik između Boga i čovječanstva i “univerzalni put slobode i spasenja”, kao što je to ponovio moj prethodnik Ivan Pavao II. (Augustinum Hipponensem, 21): izvan toga puta, koji nikad nije nedostajao ljudskome rodu – dodaje Augustin u istome djelu – “nitko nije nikada oslobođen, nitko se ne oslobađa, nitko neće biti oslobođen” (De civitate Dei, X, 32, 2). Ukoliko jedini posrednik spasenja, Krist je glava Crkve i s njome je otajstveno združen, tako da Augustin može reći: “Postali smo Krist. Doista, on je glava, mi smo udovi, čitav smo čovjek on i mi” (In Iohannis evangelium tractatus, 21, 8).
Narod Božji dom je Božji, Crkva je u Augustinovu načinu gledanja usko povezana s idejom Tijela Kristova, koja je utemeljena u kristološkom iščitavanju Staroga zavjeta i na sakramentalnom životu u čijem je središtu Euharistija. Stoga je od temeljne važnosti da Crkva, narod Božji u kristološkom, a ne u soteriološkom smislu, bude doista uronjena u Krista koji – kaže Augustin u prekrasnom odlomku – “moli za nas, moli u nama, molio je za nas; moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molio je za nas kao naš Bog: prepoznajemo stoga u njemu svoj glas, a sebi njegov” (Enarrationes in Psalmos, 85, 1).
Zaključujući apostolsko pismo Augustinum Hipponensem Ivan Pavao II. upitao je istoga sveca što bi imao reći današnjim ljudima, a odgovorio je u prvom redu riječima što ih je Augustin zapisao u pismu koje je nastalo ubrzo nakon njegova obraćenja: “Čini mi se da bi ljude trebalo voditi nadi da će naći istinu” (Epistulae, 1, 1); onu istinu koja je sam Krist, pravi Bog, kojemu je upravljena jedna od najljepših i najpoznatijih molitava u Ispovijestima (X, 27, 38): “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio unutra, a ja vani i ondje sam te tražio i izobličen sam se bacao u ljepote koje si stvorio. Bio si sa mnom, no ja nisam bio s tobom. Od tebe su me udaljile stvari koje, da nisu bile u tebi, ne bi postojale. Zvao si me i vikao si i probio si moju gluhoću, blistao si, pokazao si svoj sjaj i raspršio si moje sljepilo, proširio si miris i disao sam i uzdišem za tobom, kušao sam, pa gladujem i žeđam, dotakao si me pa gorim za tvojim mirom”.
Evo, Augustin je susreo Boga i kroz čitav svoj život doživljavao je iskustvo Boga te je ta stvarnost – koja je prije svega susret s Osobom, s Isusom – promijenila njegov život, kao što mijenja život svih onih, žena i muškaraca, koji u bilo koje vrijeme imaju milost da ga susretnu.

Draga braćo i sestre!
Nastavljamo govor, što smo ga započeli na prošloj audijenciji, o velikom hiponskom biskupu svetom Augustinu. Četiri godine prije svoje smrti on je htio imenovati svoga nasljednika. Stoga je 26. rujna 426. u Bazilici mira u Hiponu okupio narod kako bi vjernicima predstavio onoga koga je odredio za tu službu. Kazao je: “U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je… Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star” (Ep 213,1). U tom je trenutku Augustin objavio ime svoga nasljednika, svećenika Heraklija. Okupljeni narod eksplodirao je pljeskom odobravanja, ponavljajući dvadeset i tri puta: “Hvala budi Bogu! Hvaljen budi Krist!” Ponovno su vjernici kliktali i odobravali sve što je Augustin rekao o svojim nakanama za budućnost: godine koje su mu preostale htio je posvetiti još dubljem proučavanju Svetih pisama (usp. Ep 213,6).
Doista, slijedile su četiri godine izvanredne intelektualne djelatnosti: dovršio je značajna djela, započeo je nova ne manje naporna, vodio je javne rasprave s krivovjercima, zauzeo se u promicanju mira u afričkim pokrajinama što su ih opsjedala barbarska plemena s juga. U tom je smislu pisao knezu Dariju koji je došao u Afriku da bi smirio sukob između kneza Bonifacija i carskoga dvora, što su koristila maurska plemena za svoje pljačkaške pohode: “Najveći razlog slave – izjavljivao je u pismu – upravo je u tome da se rat ubije riječju, umjesto da se ljude ubija mačem, te da se omogući i održi mir mirom, a ne ratom. Naravno, i oni koji se bore, ako su dobri, bez sumnje traže mir, ali pod cijenu prolijevanja krvi. Ti si, naprotiv, poslan upravo da bi spriječio prolijevanje bilo čije krvi” (Ep 229,2). Nažalost, iznevjerena je nada o smirivanju afričkih područja: u svibnju 429. Vandali, što ih je poradi protuudarca u Afriku poslao sam Bonifacije, prešli su Gibraltarski tjesnac i proširili se Mauritanijom. Njihova je najezda ubrzo dosegla i ostale bogate afričke pokrajine. U svibnju ili lipnju 430. “razarači Rimskoga carstva”, kako Posidije naziva ove barbare (Vita 30,1), bili su oko Hipona koji su počeli opsjedati.
U gradu je potražio sklonište i Bonifacije koji je, pomirivši se s dvorom, sada uzaludno nastojao spriječiti napredovanje napadača. Životopisac Posidije opisuje Augustinovu bol: “Suze su, češće nego inače, bile njegov kruh noću i danju, a došavši već do konca svoga života, više je od ostalih svoju starost provodio u gorčini i žalosti” (Vita 28,6). I tumači: “Gledao je doista taj čovjek Božji pokolje i razaranja gradova; porušene domove po selima i stanovnike što su ih neprijatelji pobili ili natjerali na bijeg i raspršili; crkve lišene svećenika i svojih službenika, svete djevice i redovnike raspršene posvuda; među njima, neke koji su podlegli mučenjima, neke koje je pogubio mač, neke koji su zasužnjeni, kojima je oduzeto dostojanstvo duše i tijela, pa čak i vjere, te su prisiljeni na bolno i dugotrajno ropstvo neprijateljima” (isto 28,8).
Premda star i umoran, Augustin je ipak ostao na bojištu, tješeći sebe i druge molitvom i razmatranjem otajstvenih nauma Providnosti. Govorio je u tom smislu o “starosti svijeta”, kao što je to već dosta godina ranije učinio kad je tješio prognanike iz Italije koju su preplavili Alarikovi Goti. U starosti, govorio je, obiluju nevolje: kašalj, upale, slabost, nemir, iznemoglost. No ako svijet ostari, Krist je trajno mlad. I stoga je pozivao: “Ne odbacuj mogućnost da se pomladiš združen s Kristom koji ti kaže: Ne boj se, tvoja će mladost biti obnovljena kao mladost orla” (Serm. 81,8). Kršćanin dakle ne smije klonuti, nego se mora zauzeti u pomaganju onome koji je u potrebi. To ovaj veliki crkveni naučitelj predlaže dok odgovara biskupu Tiabea Honoratu, koji ga je bio zapitao smije li, pred prijetnjom barbarskih osvajanja, neki biskup ili neki svećenik ili bilo koji čovjek Crkve pobjeći da bi spasio život: “Kad je opasnost jednaka za sve, to jest za biskupe, klerike i laike, oni kojima su potrebni drugi neka ne budu napušteni od onih koji su im potrebni. U ovom slučaju neka se svi presele na sigurna mjesta; ali ako neki moraju ostati, neka ih ne napuste oni kojima je dužnost da im pomažu svetim otajstvom, tako da se zajedno spase ili zajedno izdrže nevolju koju će Otac obitelji htjeti da podnesu” (Ep 228,2). I zaključio je: “Ovo je najviši dokaz ljubavi” (isto 3). Kako u tim riječima ne prepoznati junačku poruku što su je toliki svećenici stoljećima prihvaćali i usvojili?
Hipon je odolijevao napadima. Augustinov dom-samostan otvorio je svoja vrata da primi biskupe koji su tražili utočište. Među njima bio je i Posidije, već otprije njegov učenik, koji nam je mogao ostaviti svjedočanstvo iz prve ruke o tim posljednjim, dramatičnim danima. “Trećeg mjeseca opsjedanja grada – pripovijeda Posidije – u vrućici se položio na postelju: bila je to njegova posljednja bolest” (Vita 29,3). Sveti je Stražar iskoristio to konačno slobodno vrijeme da se još snažnije posveti molitvi. Običavao je reći da se nitko, biskup, redovnik ili laik, koliko god besprijekorno moglo izgledati njegovo ponašanje, ne može suočiti sa smrću bez prikladne pokore. Stoga je neprekidno u suzama ponavljao pokorničke psalme što ih je toliko puta izgovarao s narodom (usp. isto 31,2).
Što mu se više pogoršavala bolest, to je više umirući biskup osjećao potrebu za samoćom i molitvom: “Da ga nitko ne bi ometao u sabranosti, desetak dana prije no što će izaći iz tijela, zamolio je da se ne dozvoli nikomu ući u njegovu sobu osim u vrijeme kad su ga dolazili pohoditi liječnici ili kad su mu donosili jelo. Njegova je volja do kraja izvršena, a on je cijelo to vrijeme prianjao uz molitvu” (usp. isto 31,3). Prestao je živjeti 28. kolovoza 430. godine: njegovo veliko srce konačno smirilo u Bogu.
“Za ukop njegova tijela – izvješćuje Posidije – prinijeta je Bogu žrtva, kojoj smo i sami nazočili, a potom je pokopan” (Vita 31,5). Njegovo je tijelo, ne zna se točno kada, preneseno na Sardiniju, a odatle oko 725. godine u Paviju, u baziliku San Pietro in Ciel d’oro, gdje se i danas nalazi. Njegov prvi životopisac o njemu je dao ovaj završni sud: “Ostavio je Crkvi vrlo brojan kler, kao i muške i ženske samostane pune osoba zavjetovanih na uzdržljivost pod poslušnošću svojih poglavara, te knjižnice koje sadrže njegove knjige i govore, ako i djela ostalih svetaca, iz koji se prepoznaje koje su, po Božjoj milosti, bile njegove zasluge i njegova veličina u Crkvi, i u kojima ga vjernici uvijek iznova nalaze živoga” (Vita 31,8). To je sud kojem se i mi možemo pridružiti: u njegovim spisima mi ga “iznova nalazimo živa”, te još i danas u njemu nalazimo svjetlo i utjehu na svome putu.

Augustin u potrazi za mudrošću nalazi Boga

Draga braćo i sestre!
Od danas, kad nastavljamo slijediti tragove crkvenih otaca, svjedoka vjere i kršćanske predaje, govorit ćemo o doista značajnom liku svetog Augustina, o tom čovjeku strasti i vjere, visoke inteligencije i neumorne pastoralne zauzetosti, velikom svecu i crkvenom naučitelju kojega često, barem po čuvenju, poznaju i oni koji ne poznaju kršćanstvo ili mu nisu bliski. Po svojoj jedinstvenoj važnosti, sveti Augustin izvršio je ogroman utjecaj, te bi se s jedne strane moglo reći da svi putevi latinske književnosti vode u Hipon (danas Annaba, na alžirskoj obali), a s druge strane da se od ovog rimskog afričkog grada, čiji je Augustin bio biskup od 395. sve do smrti 430., račvaju mnogi drugi putevi kasnijega kršćanstva i same zapadne kulture.
Rijetko je koja civilizacija uspjela naći tako veliki duh koji bi znao obuhvatiti njezine vrijednosti i uveličati njezino vlastito bogatstvo, iznalazeći ideje i forme na kojima će se hraniti kasniji naraštaji, kao što je to istaknuo i Pavao VI.: “Može se reći da sva misao starine utječe u njegovo djelo i da iz njega proizlaze strujanja misli koja prožimaju svu doktrinalnu tradiciju kasnijih stoljeća” (AAS, 62, 1970, str. 426). Augustin je i crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela: o njima ćemo govoriti u jednom od sljedećih susreta, zadržavajući danas svoju pozornost na njegovu životu koji se može dobro rekonstruirati prema njegovim spisima, a osobito iz Ispovijesti, njegove izvanredne duhovne autobiografije, napisane na slavu Božju, koja je i njegovo najpoznatije djelo. I to s pravom, jer upravo Augustinove Ispovijesti, svojom pozornošću usmjerenom na nutrinu i psihologiju, predstavljaju jedinstveni uzor u zapadnoj književnosti, pa i u onoj nereligioznoj, sve do današnjice.
Augustin se rodio u Tagasti, u pokrajini Numidiji u rimskoj Africi, 13. studenoga 354., u obitelji Patracija, poganina koji je potom postao katekumen, i Monike, gorljive kršćanke. Ova strastvena žena, čašćena kao svetica, izvršila je posebno velik utjecaj na svoga sina te ga je odgojila u kršćanskoj vjeri koju je ipak kao mladić brzo napustio. Augustin je imao brata Navigija, i sestru čije nam ime nije poznato i koja je, ostavši udovica, postala poglavaricom jednog ženskog samostana. Dječak Augustin, osobito žive inteligencije, primio je dobro obrazovanje, izučavajući gramatiku isprva u svome rodnom gradu, a potom u Madauri, dok je od 370. učio retoriku u Kartagi. Kao izvrstan poznavalac latinskoga jezika ipak nije uspio tako dobro ovladati i grčkim jezikom, a nije naučio ni punski kojim su se služili njegovi zemljaci. Upravo u Kartagi Augustin je prvi puta pročitao Ciceronov spis Hortensius koji je kasnije izgubljen, a predstavlja početak njegova puta prema obraćenju. Taj je Ciceronov tekst doista probudio u njemu ljubav prema mudrosti, kao što će to on sam opisati, već kao biskup, u svojim Ispovijestima: “Ta knjiga doista je promijenila moj način osjećanja”, do te mjere da je “iznenada svaka isprazna nada izgubila vrijednost te sam nevjerojatnom gorljivošću srca želio besmrtnost mudrosti” (III, 4, 7). Mladoga Augustina razočarao je, međutim, susret s Biblijom, jer mu se književni oblik latinskih prijevoda Svetoga pisma učinio grubim u usporedbi sa sjajnom Ciceronovom prozom.
Privlačnost pojednostavljenog poimanja svijeta, viđenog kao podijeljenog u korijenu između dobra i zla, približilo je mladoga intelektualca manihejskoj religiji koja mu se činila strožom i racionalnijom od kršćanstva. Usto, prianjanje uz nju, osim što je izgledalo da će mu otvoriti put uspješnoj karijeri, omogućilo mu je i nastavak odnosa s jednom ženom, koji je tih godina započeo. Od te družice imat će sina, Adeodata, kojega je vrlo volio i koji je prerano umro. Nakon što je bio učitelj gramatike u svome rodnom gradu oko svoje dvadesete godine, brzo se vratio u Kartagu gdje je postao sjajan i proslavljen učitelj retorike. S vremenom se Augustin ipak počeo udaljavati od vjere manihejaca koji su ga razočarali upravo na intelektualnom području, budući da nisu bili sposobni razriješiti njegove dvojbe. Preselio se u Rim, a onda i u Milano, gdje se tada nalazio carski dvor i gdje je dobio prestižan posao zahvaljujući preporukama i zanimanju što ga je za njega pokazao prefekt Rima, poganin Simah.
U Milanu Augustin je običavao slušati – isprva kako bi obogatio svoju retoričku riznicu – prelijepe propovijedi biskupa Ambrozija koji je bio predstavnik cara za sjevernu Italiju. Afrički je govornik ostao zadivljen riječima velikoga milanskoga biskupa. U malo vremena Augustin je shvatio da su mu alegorijsko iščitavanje Svetog pisma i neoplatonska filozofija, koje je koristio milanski biskup, omogućavale da riješi intelektualne probleme koji su mu se, kad je bio mlađi, u njegovu prilaženju biblijskim tekstovima, činili nerješivima. Nakon čitanja spisa filozofa, Augustin je prešao na čitanje Pavlovih poslanica. Obraćenje na kršćanstvo, 15. kolovoza 386., predstavljalo je dakle vrhunac dugog i mukotrpnog nutarnjega hoda. Ovaj se Afrikanac tada preselio na selo, sjeverno o Milana, zajedno s majkom Monikom, sinom Adeodatom i malenom skupinom prijatelja, kako bi se pripremio za krštenje. Tako je 24. travnja 387., za vazmenoga bdjenja, Ambrozije krstio Augustina, kad je imao trideset i dvije godine.
Nakon krštenja, Augustin se sa svojim prijateljima odlučio vratiti u Afriku, naumivši živjeti u zajednici monaškoga oblika u služenju Bogu. No u Ostiji, očekujući polazak, iznenada se razbolila majka i ubrzo umrla, parajući sinovljevo srce. Vrativši se konačno u domovinu, ovaj se obraćenik nastanio u Hiponu kako bi ondje utemeljio samostan. U tom afričkom obalnom gradu 391. godine zaređen je za svećenika te je s nekoliko drugova započeo monaški život na koji je dugo mislio, razdijelivši svoje vrijeme između molitve, studija i propovijedanja. Četiri godine kasnije, 395., u Hiponu je posvećen i za biskupa. Nastavljajući s intenzivnim proučavanjem Svetoga pisma i tekstova kršćanske tradicije, Augustin je bio uzoran biskup po svome neumornom pastoralnom djelovanju: propovijedao je više puta tjedno svojim vjernicima, pomagao je siromasima i siročadi, brinuo se o odgoju klera i organizaciji ženskih i muških samostana. Ukratko, nekadašnji se govornik istakao kao jedan od najvažnijih predstavnika kršćanstva toga doba. Bio je osobito aktivan u upravljanju svojom biskupijom, u vrijeme značajnih promjena, pa i onih građanskih, te je kroz trideset i pet godina biskupskoga služenja, ovaj hiponski biskup izvršio snažan utjecaj na vodstvo Katoličke Crkve rimske Afrike i općenito na kršćanstvo svoga doba, suočavajući se s razdirućim religioznim tendencijama i žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga bogatog milosrđem.
Augustin se povjeravao Bogu svakoga dana sve do konca svoga života: pogođen vrućicom, dok su vandalski napadači već gotovo tri mjeseca opsjedali Hipon, ovaj je biskup, kako pripovijeda njegov prijatelj Posidije u Augustinovu životopisu, tražio da mu se velikim slovima prepišu pokornički psalmi “te je dao objesiti papir na zid tako da je, ležeći u postelji, mogao vidjeti i čitati. I neprekidno je plakao vrućim suzama” (31,2). Tako su prošli posljednji dani Augustinova života. Umro je 28. kolovoza 430., ne napunivši još 76 godina. Njegovim djelima, njegovoj poruci i njegovu nutarnjem životu posvetit ćemo sljedeće susrete.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 12. prosinca 2007.

Paulin Nolanski, pjesnik jedinstva Crkve

Draga braćo i sestre!
Crkveni otac kojemu ćemo danas posvetiti pozornost sveti je Paulin Nolanski. Suvremenik svetog Augustina, s kojim ga je vezalo živo prijateljstvo, Paulin je svoju službu vršio u Campaniji, u Noli, gdje je bio monah, prezbiter i biskup. Podrijetlom je, međutim, bio iz Akvitanije, točnije iz Bordeauxa, gdje se rodio u velikaškoj obitelji. Ondje je primio dobro književno obrazovanje, budući da mu je učitelj bio pjesnik Ausonije. Iz svoje je domovine prvi puta otišao slijedeći svoju ranu političku karijeru koja ga je dovela do toga da je u mladenačkoj dobi preuzeo ulogu upravitelja Campanije. U toj javnoj službi zavrijedio je divljenje zbog svoje mudrosti i blagosti. U tom je razdoblju milost učinila da u njegovu srcu proklija sjeme obraćenja. Poticaj je dala jednostavna i snažna vjera kojom je narod častio grob jednog sveca, mučenika Feliksa, u svetištu današnjeg mjesta Cimitile. Kao odgovorna osoba za javne stvari, Paulin se zanimao za ovo svetište te je dao izgraditi svratište za siromahe i cestu kako bi se olakšalo putovanje tolikim hodočasnicima.
Dok je djelovao na izgradnji zemaljskoga grada, sve je više otkrivao put prema onom nebeskom. Susret s Kristom bio je završetak teškoga hoda, posutoga kušnjama. Bolne prilike, počevši od pada u nemilost političkih vlasti, učinile su da rukom dotakne prolaznost stvari. Došavši do vjere, napisat će: “Čovjek bez Krista prah je i sjena” (Carme X, 289). Željan rasvijetliti smisao postojanja, pošao je u Milano kako bi učio od Ambrozija. Kršćanski odgoj dovršio je potom u svojoj rodnoj zemlji, gdje je primio krštenje po rukama biskupa Delfina. U njegov hod vjere smjestio se i brak. Oženio se s Terazijom, pobožnom plemkinjom iz Bercelone od koje je dobio jednoga sina. Bio bi nastavio živjeti kao dobar kršćanin laik, da ga nakon tek nekoliko dana smrt djeteta nije potresla i pokazala mu da je Božji naum za njegov život drugačiji. Osjetio se, doista, pozvanim zavjetovati se Kristu u strogom asketskom životu.
U punoj suglasnosti sa svojom ženom Terazijom, prodao je svoja dobra u korist siromaha i, zajedno s njome, napustio Akvitaniju i otišao u Nolu, gdje su se supružnici nastanili uz baziliku zaštitnika mjesta, svetoga Feliksa, živeći već u čistoći kao brat i sestra, prema obliku života kojem su se i drugi priključivali. Ritam toga zajedničkog života bio je tipično monaški, no Paulin, koji je u Barceloni bio zaređen za prezbitera, počeo je djelovati i kao svećenik, služeći hodočasnicima. To mu je donijelo simpatije i povjerenje kršćanske zajednice koja ga je, nakon smrti biskupa oko 409. godine, odlučila izabrati kao njegova nasljednika na biskupskoj stolici u Noli. Njegovo je pastoralno djelovanje pojačano, a bilo je obilježeno osobitom brigom za siromahe. Ostavio je sliku istinskoga pastira ljubavi, kao što ga je opisao sveti Grgur u III. poglavlju svojih Dijaloga, gdje je Paulin ocrtan u svome junačkom djelu, kad je ponudio da sam bude zatvorenik umjesto sina neke udovice. Nije sigurna povijesna autentičnost toga događaja, ali ostaje lik biskupa velikoga srca, koji je znao biti blizak svome narodu u žalosnim uvjetima barbarskih invazija.
Paulinovo obraćenje dojmilo se njegovih suvremenika. Njegov učitelj Ausonije osjetio se “izdanim”, te mu je uputio oštre riječi, predbacujući mu s jedne strane “prezir”, po njemu bezuman, prema materijalnim dobrima, a s druge strane odbacivanje književnoga poziva. Paulin je odgovorio da njegovo darivanje siromasima ne znači prezir prema zemaljskim dobrima, nego zapravo njihovo vrednovanje u vidu višeg cilja ljubavi. Koliko do književnoga djelovanja, ono s čim se Paulin oprostio nije bio pjesnički talent, koji će nastaviti gajiti, nego pjesničke forme nadahnute mitologijom i poganskim idealima. Nova je estetika već vladala njegovim osjećajima: bila je to ljepota Boga utjelovljenog, raspetog i uskrslog, čiji je on postao pjevač. Nije, doista, napustio pjesništvo, nego je svoje nadahnuće zahvaćao iz Evanđelja, kao što on sam kaže u ovom stihu: “Za me jedina je umjetnost vjera, i Krist je pjesništvo moje” (“At nobis ars una fides, et musica Christus”: Carme XX, 32).
Njegove su pjesni pjesme vjere i ljubavi, u kojima je svakidašnji život malenih i velikih događaja shvaćen kao povijest spasenja. Mnogi od ovih njegovih uradaka, takozvanih “Pjesni rođenja”, povezani su s godišnjim blagdanom mučenika Feliksa, kojega je izabrao za svoga nebeskoga zaštitnika. Spominjući se svetog Feliksa, želio je slaviti samoga Krista, uvjeren da mu je zagovor toga sveca postigao milost obraćenja: “U tvome svjetlu, u veselju, uzljubih Krista” (Carme XXI, 373). Istu je ovu ideju htio izreći i proširenjem svetišta novom bazilikom, koju je dao tako uresiti da njezine slikarije, proviđene opisima, hodočasnicima budu vidljiva kateheza. Ovako je objasnio svoj naum u jednoj pjesni posvećenoj drugom velikom kateheti, svetom Nicetu Remesianskome, dok ga je pratio u posjetu svojim bazilikama: “Sad želim da promotriš slike što se raspliću u dugom nizu na stijenama oslikanih portika… Činilo nam se korisnim predstaviti slikom svete teme u cijelom domu Feliksovu, u nadi da će, po viđenju ovih slika, oslikani lik potaći zanimanje zadivljenih umova seljaka” (Carme XXVII, vv. 511.580-583). Još i danas može se diviti ostacima ovih ostvarenja koja svetoga Nolanca smještaju među bitne likove kršćanske arheologije.
U asketskom prebivalištu mjesta Cimitile život je prolazio u siromaštvu, u molitvi, sav uronjen u lectio divina. Sveto pismo, čitano, meditirano, prihvaćeno, bilo je svjetlo pod čijom je zrakom sveti Nolanac ispitivao svoju dušu u težnji prema savršenstvu. Onima koji su bili zadivljeni njegovom odlukom da napusti materijalna dobra, govorio je da je taj čin još uvijek vrlo daleko od punoga obraćenja: “Napuštanje ili prodaja vremenitih dobara koja se posjeduju na ovome svijetu ne predstavlja ispunjenje, nego samo početak trke na stadionu; nije to, tako reći, cilj, nego samo polazišna točka. Atleta doista ne pobjeđuje čim se svuče, jer odlaže svoje odijelo upravo da bi se započeo boriti, dok je dostojan da bude ovjenčan kao pobjednik tek nakon što se borio” (usp. Ep. XXIV, 7 Sulpiciju Severu).
Uz askezu i Riječ Božju, ljubav: u monaškoj zajednici siromasi su bili doma. Njima je Paulino bez ograničenja davao milostinju: primao ih je kao da su sam Krist. Za njih je pripravio jedan dio samostana, te mu se tako činilo ne da daje, nego da prima, u razmjeni darova između primanja milostinje i molitvene zahvalnosti onih kojima je pomogao. Siromahe je nazivao svojim “zaštitnicima” (usp. Ep. XIII,11 Pamahiju), a budući da su bili smješteni na donjem katu, volio je reći kako njihova molitva čini temelj njegova doma (usp. Carme XXI, 393-394).
Sveti Paulin nije pisao teološke rasprave, no njegove su pjesme i bogata prepiska bogate proživljenom teologijom, isprepletenom Riječju Božjom, neprestano propitivanom kao svjetlom života. Posebice se pritom ističe smisao za Crkvu kao otajstvo jedinstva. Zajedništvo je on doživljavao ponajprije putem duhovnih prijateljstava. U tome je Paulin bio pravi umjetnik, te je od svoga života načinio raskrižje izabranih duhova: od Martina iz Toursa do Jeronima, od Ambrozija do Augustina, od Delfina iz Bordeauxa do Nicete iz Remesiane, od Vitricija iz Rouena do Rufina iz Akvileje, od Pamahija do Sulpicija Severa, i još do tolikih drugih, više ili manje poznatih. U tom ozračju rađaju se snažni tekstovi što ih je napisao Augustin. Više od sadržaja pojedinih pisama, čitatelja se dojmi toplina kojom sveti Nolanac opjevava samo prijateljstvo kao objavu jedinstvenoga tijela Kristova pokrenutog Duhom Svetim. Evo jednog znakovitog odolomka s početka prepiske među dvojicom prijatelja: “Ne treba se čuditi ako smo mi, premda udaljeni, prisutni jedan uz drugoga, te se i bez upoznavanja poznajemo, jer smo udovi samo jednoga tijela, imamo samo jednu glavu, zapljusnuti smo jednom jedinom milošću, živimo od jednoga kruha, hodimo jednim putem, živimo u istom domu” (Ep. 6,2). Teologija našega doba našla je upravo u ideji zajedništva ključ za pristup otajstvu Crkve. Svjedočanstvo svetog Paulina Nolanskoga pomaže nam da osjetimo Crkvu koju nam II. vatikanski sabor predstavlja kao sakrament uskoga jedinstva s Bogom i jedinstva čitavog ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 5. prosinca 2007.

Kromacije, mudar učitelj i revan pastir

Draga braćo i sestre!
Biskup što ga danas predstavljamo, sveti Kromacije, službu je obnašao u drevnoj akvilejskoj Crkvi, snažnim središtem kršćanskoga života smještenom u Desetoj pokrajini Rimskoga Carstva, koja se nazivala Venetia et Histria. Godine 388., kad je Kromacije došao na biskupsku stolicu toga grada, mjesna kršćanska zajednica već je bila proživjela slavnu povijest vjernosti Evanđelju. Između polovice trećeg i prvih godina četvrtog stoljeća progoni pod Decijem, Valerijanom i Dioklecijanom odnijeli su veliki broj mučenika. Usto, Crkva u Akvileji morala se, poput tolikih drugih Crkava toga doba, suočiti s prijetnjom arijevskoga krivovjerja. Sam Atanazije – stjegonoša nicejskoga pravovjerja, kojega su arijevci otjerali u progonstvo – na neko se vrijeme sklonio u Akvileju. Pod vodstvom svojih biskupa, kršćanska se zajednica oduprla napadima krivovjerja i učvrstila svoje prianjanje uz katoličku vjeru.
U rujnu 381. u Akvileji je održana sinoda na koju je došlo 35 biskupa s obala Afrike, iz Rodanske nizine i iz cijele Desete pokrajine. Svrha je sinode bilo slabljenje posljednjih ostataka arijevstva na Zapadu. Na tom je saboru sudjelovao i prezbiter Kromacije kao savjetnik akvilejskoga biskupa Valerijana (370/1.-387/8.). Godine oko sinode iz 381. predstavljaju “zlatno doba” akvilejske zajednice. Sveti Jeronim, koji je podrijetlom bio iz Dalmacije, te Rufin iz Concodrije s nostalgijom se sjećaju svoga boravka u Akvileji (370.-373.), u tom svojevrsnom teološkom cenakulu za koji Jeronima kaže da je tamquam chorus beatorum, “poput zbora blaženika” (Kronika: PL XXVII, 697-698). U tom cenakulu – koji u ponečemu podsjeća na iskustvo zajedničkog života što su ga započeli Euzebije Verčelski ili Augusti – odgajaju se najpoznatije osobnosti Crkve sjevernoga Jadrana.
No, već je u svojoj obitelji Kromacije naučio poznavati i ljubiti Krista. Govori nam o tome s osobitim divljenjem sam Jeronim koji Kromacijevu majku uspoređuje s proročicom Anom, njegove dvije sestre s mudrim djevicama iz evanđeoske prispodobe, a Kromacija i njegova brata Euzebija s mladim Samuelom (usp. Ep. VII: PL XXII,341). O Kromaciju i o Euzebiju Jeronim piše i ovo: “Blaženi Kromacije i sveti Euzebije bili su braća po krvnoj vezi, a ne manje i po zajedničkim idealima” (Ep. VIII: PL XXII,342).
Kromacije se rodio u Akvileji oko 345. Zaređen je za đakona a potom i za prezbitera; na koncu je izabran i za pastira te Crkve (388. godine). Primivši biskupsko posvećenje od biskupa Ambrozija, odvažno se i odlučno posvetio tome izuzetno velikom zadatku zbog veličine teritorija koji mu je povjeren na pastoralnu brigu: crkvena jurisdikcija Akvileje širila se današnjim područjima Švicarske, Bavarske, Austrije i Slovenije, dosežući sve do Mađarske. Koliko je Kromacije bio poznat i cijenjen u Crkvi svoga doba, može posvjedočiti događaj iz života svetoga Ivana Zlatoustoga. Kad je taj carigradski biskup bio prognan iz svoga grada, napisao je tri pisma onima koje je držao najvažnijim biskupima Zapada, da bi ih zamolio za pomoć kod careva: jedno je pismo napisao rimskom biskupu, drugo milanskome biskupu, a treće upravo Kromaciju, akvilejskome biskupu (Ep. CLV: PG LII,702). I za njega su to bila teška vremena zbog nesigurne političke situacije. Kromacije je najvjerojatnije umro u progonstvu, u Gradu, dok je nastojao pobjeći pljačkaškim napadima barbara, iste 407. godine kad je umro i Zlatousti.
S obzirom na prestiž i važnost, Akvileja je bila četvrti grad Apeninskoga poluotoka, a deveti grad Rimskoga Carstva: i stoga je privlačila Gote i Hune. Osim što su izazivale veliku žalost i uništenje, invazije ovih naroda veliku su štetu nanijele djelima crkvenih otaca pohranjenima u biskupskoj knjižnici bogatoj kodeksima. Izgubljeni su i Kromacijevi spisi koji su ponekad bili raspršeni i pripisivani drugim autorima: Ivanu Zlatoustom (tome je pridonio i sličan početak imena: Chromatius i Chrysostomus); ili pak Ambroziju, Augustinu ili Jeronimu kojemu je Kromacije poprilično pomogao u reviziji teksta biblijskoga prijevoda. Otkriće velikog dijela Kromacijeva djela valja zahvaliti sretnim okolnostima koje su omogućili da se posljednjih godina rekonstruira konzistentan corpus spisa: riječ je o više od četrdeset propovijedi, od kojih je desetak fragmentarnih, i preko šezdeset traktata tumačenja Matejeva evanđelja.
Kromacije je bio mudar učitelj i revan pastir. Njegovo prvo i glavno nastojanje bilo oko slušanja Riječi, kako bi mogao postati njezinim navjestiteljem: u svome naučavanja on uvijek polazi od Božje Riječi i k njoj se vraća. Neke su mu teme bile osobito drage: ponajprije trojstveno otajstvo, koje on promatra u njegovoj objavi kroz čitavu povijest spasenja. Potom je tu tema Duha Svetoga: Kromacije neprestano podsjeća vjernike na prisutnost i djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva u životu Crkve. No, osobitom ustrajnošću ovaj sveti biskup vraća se otajstvu Krista. Utjelovljena Riječ pravi je Bog i pravi čovjek: uzeo je ljudskost u cijelosti kako bi joj poklonio svoje božanstvo. Ove istine, koje je naglašavao i u sukobu protiv arijevaca, dovest će pedesetak godina kasnije do definicije kalcedonske dogme. Snažan naglasak na ljudskoj naravi Kristovoj Kromacija dovodi do toga da govori o Djevici Mariji. Njegov je mariološki nauk jasan i precizan. Njemu dugujemo neke dojmljive opise Blažene Djevice: Marija je “evanđeoska djevica sposobna prihvatiti Boga”; ona je “bezgrešna i neokaljana ovčica”, koja je rodila “jaganjca ovijena u grimiz” (usp. Sermo XXIII, 3: Scrittori dell’area santambrosiana 3/1, str. 134). Akvilejski biskup često stavlja Djevicu u suodnos s Crkvom: obje su, doista, “djevice” i “majke.” Kromacijeva ekleziologija osobito je razvijena u tumačenju Matejeva evanđelja. Evo nekoliko čestih ideja: Crkva je jedinstvena, rođena je iz krvi Kristove; ona je dragocjena halja protkana Duhom Svetim; Crkva je ondje gdje se naviješta da je Krist rođen od Djevice, gdje cvate bratstvo i sloga. Slika uz koju je Kromacije osobito vezan slika je barke na olujnome moru: “Nema sumnje”, izjavljuje sveti biskup, “da ova barka predstavlja Crkvu” (usp. Tract. XLII,5: Scrittori dell’area santambrosiana 3,2, str. 260).
Kao revan pastir, Kromacije zna svome narodu govoriti svježim, šarolikim i dojmljivim jezikom. Premda mu nije bio nepoznat savršeni latinski cursus, radije se služi popularnim jezikom, bogatim lako shvatljivim slikama. Tako, na primjer, polazeći od mora, uspoređuje s jedne strane, prirodan ulov ribe, koja izvučena na obalu ugiba; i s druge strane, evanđeosko propovijedanje zahvaljujući kojemu su ljudi spašeni iz opasnih voda smrti i uvedeni u istinski život (usp. Tract. XVI,3: Scrittori dell’area santambrosiana 3,2, str. 106). I dalje pod vidom dobrog pastira, u nesigurnom vremenu kakvo je bilo njegovo, pogođeno barbraskim pljačkama, znao je postaviti se uz svoje vjernike kako bi ih tješio i otvorio njihovu dušu pouzdanju u Boga, koji nikad ne napušta svoju djecu.
Donosimo konačno, na kraju ovih razmišljanja, Kromacijev nagovor koji je i danas savršeno aktualan: “Molim Gospodina svim srcem i svom vjerom – preporučuje biskup Akvileje u jednoj svojoj propovijedi – molimo ga da nas oslobodi od svakog upada neprijatelja, od svakoga straha od protivnika. Neka ne gleda naše zasluge, nego svoje milosrđe, on koji se i u prošlost dostojao osloboditi sinove Izraelove ne po njihovim zaslugama, nego po svome milosrđu. Neka nas zaštiti uobičajenom milosrdnom ljubavlju, te u nama izvede ono što je sveti Mojsije rekao sinovima Izraelovim: Gospodin će se boriti za vas, a vi ćete ostati u tišini. On je taj koji se bori, on je taj koji donosi pobjedu… A kako bi se udostojao da to učini, moramo moliti što je više moguće. On sam doista kaže po ustima proroka: Zazovi me u dan nevolje; ja ću te osloboditi, a ti ćeš mi dati slavu” (Sermo XVI,4: Scrittori dell’area santambrosiana 3/1, str. 100-102).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 28. studenoga 2007.

Efrem Sirac, pjesnik božanskih otajstava

Draga braćo i sestre, uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.
Efrem je bez sumnje najveći među sirskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega nam je ostao zamjetan broj djela koja se mogu u četiri kategorije: djela pisana uobičajenom prozom (njegova polemička djela ili biblijska tumačenja); djela u pjesničkoj prozi; homilije u stihovima; i konačno himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo. Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio bogat i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil. Želimo li se približiti Efremovu nauku, moramo od samoga početka naglasiti činjenicu da je njegova teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika. Naravno, može biti iznenađujuće da se kod istoga pisca mogu istovremeno naći, s jedne strane, briga za pravovjerje na trojstvenoj i kristološkoj razini, a s druge strane, uporaba poetske književne vrste s izuzetno obilnim i izvrsno iskorištenim simboličkim načinom govora.
Zapravo, Efrem u svojoj potrazi za Bogom, u svojem načinu teološkoga promišljanja, slijedi upravo stazu paradoksa i simbola. Međusobno suprotstavljene slike kod njega imaju posebnu ulogu, jer mu služe kad želi podvući otajstvo Boga. Navodimo, primjerice, nekoliko sjajnih slika preuzetih iz himana O rođenju Kristovu. Pred Djevicom Efrem nadahnutim tonom izriče svoju zadivljenost:
“Gospodin dođe u nju
kako bi postao slugom.
Riječ dođe u nju
kako bi šutjela u njezinu krilu.
Grom dođe u nju
kako ne bi bučio.
Pastir dođe u nju
a, evo, rađa se Jaganjac koji tiho plače.
Jer Marijino je krilo
preokrenulo uloge:
On koji je sve stvorio
zaposjeo ga je, ali siromašan.
Svevišnji dođe u nju (Mariju),
no uđe u nju ponizan.
Sjaj dođe u nju,
no odjeven poniznim pelenama.
On koji sve daruje
upozna glad.
On koji sve napaja
upozna žeđ.
Gol i svučen iziđe iz nje,
on koji (ljepotom) sve odijeva”
(Himan “De Nativitate” 11,6-8).
Da bi izrekao otajstvo Krista, Efrem koristi veliku raznolikost tema, izričaja, slika. U jednom od svojih himana na dobro povezuje Adama (u raju) s Kristom (u Euharistiji):
“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).
Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:
“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).
Sliku bisera Efrem koristi u svojim himnima kao sliku vjere, otajstva Boga, Riječi koja je postala čovjekom, čija je narav čista i nedostižna poput svjetla kojim sjaji biser:
“Stavih (biser), braćo moja, na dlan ruke svoje,
ne bih li ga promotrio.
Pogledah ga s ove i one strane:
sa svih je strana jednako izgledao.
(Takvo) je traženje Sina, nedostižno,
jer ono je sve svjetlo.
U njegovu sjaju, vidjeh Sjajnoga,
koji ne postaje taman;
u njegovoj čistoći,
vidjeh veliki znak tijela našega Gospodina,
koje je čisto.
U njegovoj nepodjeljivosti,
vidjeh istinu,
koja je nepodjeljiva.
(Himan “O Biseru” 1,2-3).
Efremov lik i danas je aktualan u životu raznih kršćanskih Crkava. Otkrivamo ga ponajprije kao teologa koji, polazeći od Svetoga pisma, poetski promišlja otajstvo otkupljenja čovjeka, što ga je izveo Krist, utjelovljena Riječ Božja. Njegovo je teološko razmišljanje izrečeno slikama i simbolima preuzetim iz prirode, iz svakidašnjeg života i iz Biblije. Poeziji i himnima za liturgijsku uporabu, Efrem ulijeva didaktički i katehetski karakter; riječ je o teološkim himnima prilagođenim za recitiranje i liturgijsko pjevanje. Efrem se služi ovim himnima prigodom liturgijskih slavlja u širenju nauka Crkve. Oni su se u to doba pokazali kao izuzetno učinkovito katehetsko sredstvo za kršćansku zajednicu.
Važno je Efremovo razmišljanje o Bogu stvoritelju: ništa u stvorenju nije izolirano, a svijet je, uz Sveto pismo, Božja Biblija. Koristeći se na pogrešan način svojom slobodom, čovjek izvrće poredak svemira. Za Efrema je važna uloga žene. Svijet u kojem on o tome govori uvijek je po tom pitanju pokazivao osjetljivost i poštovanje: Isusovo prebivanje u krilu Marijinu na osobit je način uzvisilo dostojanstvo žene. Za Efrema, kao što nema Otkupljenja bez Isusa, tako nema ni Utjelovljenja bez Marije. Božanska i ljudska dimenzija otajstva našega otkupljenja nalaze se već u Efremovim tekstovima; na poetski način i slikama koje su u temelju svetopisamskoga podrijetla, on priprema teološku podlogu, a u nekom smislu i sam teološki jezik velikih kristoloških definicija crkvenih koncila 5. stoljeća.
Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj, bilo u liturgijskom otajstvu, bilo, još korjenitije, u ljubavi prema Kristu kojega je na nedostižan način opjevao, bilo, u konačnici, i u ljubavi prema braći koje je rijetkom umješnošću uvodio u poznavanje božanske Objave.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 21. studenoga 2007.

Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina

Draga braćo i sestre, sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli.
Afraat, poznat i pod nadimkom “Mudrac”, bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi.
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među takozvanim “rođacima” Jakova, “brata Gospodinova” (usp. Mk 6,3). Bile su to osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva “učenikom Svetog pisma” Staroga i Novoga zavjeta (Izlaganje 22,26), koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja.
U svojim Izlaganjima Afraat razvija različite teme. Vjeran sirskoj predaji, često spasenje što ga je Krist izvršio predstavlja kao izlječenje, a samoga Krista kao liječnika. Grijeh je, pak, viđen kao rana što je samo pokora može zacijeliti: “Čovjek koji je bio ranjen u bitki – kaže Afraat – ne stidi se predati u ruke mudroga liječnika…; isto tako, koga je ranio Sotona, ne smije se stidjeti priznati svoj grijeh i od njega se udaljiti, tražeći lijek pokore” (Izlaganje 7,3). Drugi važan vid Afraatova djela njegov je nauk o molitvi, a posebice o Kristu kao učitelju molitve. Kršćanin moli slijedeći nauk Isusov i njegov molitveni primjer: “Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: “Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi”, i dalje: “Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6)… Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca” (Izlaganje 4,10).
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: “Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva” (Izlaganje 9,14). Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: “Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu” (Izlaganje 9,2).
Afraatovo viđenje čovjeka i njegove tjelesne stvarnosti vrlo je pozitivno: ljudsko tijelo, po primjeru poniznoga Krista, pozvano je na ljepotu, na radost i na svjetlo: “Bog se približava čovjeku kojega ljubi, i pravo je ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti. Ponizni su jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, duboki, uravnoteženi, lijepi i željeni” (Izlaganje 9,14). Često je kod Afraata kršćanski život predstavljen u jasnom asketskom i duhovnom svjetlu: vjera je temelj takva života, njegovo ishodište; ona od čovjeka stvara hram u kojem sam Krist prebiva. Vjera, dakle, omogućuje iskrenu ljubav koja se izriče u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Druga važna stvar za Afraata jest post koji on shvaća u širem smislu. Govori on tako o postu od hrane kao neizbježnom želi li se biti milosrdan i djevičanski, o postu kao suzdržavanju poradi postizanja svetosti, o postu od ispraznih ili ružnih riječi, o postu od srdžbe, o postu od posjedovanja dobara kako bi se moglo služiti, o postu od sna kako bi se moglo nazočiti molitvi.
Draga braćo i sestre, vratimo zaključno opet Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom drevnom “Mudracu”, molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako piše:
“Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje” (Izlaganje 4,14-16).

Sveti Jeronim kao učitelj života

 Draga braćo i sestre!
Nastavljamo danas s predstavljanjem lika svetoga Jeronima. Kao što smo rekli, on je svoj život posvetio proučavanju Biblije, tako da ga je moj prethodnik, papa Benedikt XV., priznao “uzornim naučiteljem u tumačenju Svetoga pisma”. Jeronim je u biblijskim tekstovima nalazio radost i naglašavao važnost njihova poznavanja: “Ne čini li ti se da – već ovdje, na zemlji – prebivaš u kraljevstvu nebeskom kad živiš među ovim tekstovima, kad ih razmatraš, kad ne poznaješ i ne tražiš ništa drugo?” (Ep. 53,10). Približiti se biblijskim tekstovima, a posebice Novom zavjetu, bitno je za vjernika, jer “ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista”. Njegova je ova poznata rečenica što ju je citirao i Drugi vatikanski sabor u konstituciji Dei Verbum (br. 25).
Doista “zaljubljen” u Riječ Božju, on si je postavljao pitanje: “Kako bi se moglo živjeti bez poznavanja Pisama po kojima se uči kako upoznati samoga Krista koji je život vjernika?” (Ep. 30,7). Bibilija, sredstvo “po kojem Bog svakoga dana govori vjernicima” (Ep. 133.13), postaje tako poticaj i izvorište kršćanskoga života za sve situacije i za svaku osobu. Čitati Pismo znači razgovarati s Bogom: “Moliš li – piše Jeronim nekoj plemenitoj djevojci u Rim – razgovaraš sa Zaručnikom; čitaš li, On ti progovara” (Ep. 22,25). Proučavanje i razmatranje Pisma čine čovjeka mudrim i mirnim (usp. In Eph., prol.). Naravno, da bi se moglo sve dublje prodirati u Riječ Božju, potrebno je ustrajno i sve zauzetije čitanje. Tako je Jeronim preporučivao svećeniku Nepocijanu: “Često čitaj božanska Pisma. Čak neka Sveta knjiga nikad ne bude ispuštena iz tvojih ruku. Iz nje nauči ono čemu moraš poučavati druge (Ep. 52,7). Rimskoj plemenitašici Leti dao je ovakve savjete za kršćanski odgoj kćeri: “Gledaj da ona svakoga dana prouči koji odlomak Svetoga pisma… Neka nakon molitve čita, a nakon čitanja moli… Neka, umjesto nakita i svilenih halja, ona zavoli božanske Knjige” (Ep. 107,9.12). Razmatranjem i poznavanjem Pisma “održava se ravnoteža duše” (Ad Eph., prol.). Samo duboki duh molitve i pomoć Duha Svetoga mogu nas uvesti u razumijevanje Biblije: “Pri tumačenju Svetoga pisma uvijek nam je potrebna pomoć Duha Svetoga” (In Mich. 1,1,10,15). Strastvena ljubav prema Pismima oblijevala je dakle čitav Jeronimov život, ljubav koju je on uvijek nastojao prenijeti i na vjernike. Jednoj je duhovnoj kćeri preporučivao: “Ljubi Sveto pismo i mudrost će te ljubiti; ljubi ga nježno, i ono će te čuvati; časti ga i zamilovat će te. Neka ti ono bude poput tvojih ogrlica i tvojih naušnica” (Ep. 130,20). I nastavlja: “Ljubi poznavanje Pisma, pa nećeš ljubiti poroke tijela” (Ep. 125.11).
Za Jeronima temeljni je kriterij ispravne metode tumačenja Pisama bio sklad s učiteljstvom Crkve. Za njega se autentično tumačenje Biblije moralo uvijek skladno slagati s vjerom Katoličke Crkve. Tako je opominjao: “Nastavi čvrsto prianjati uz tradicionalni nauk kojem si poučen, da možeš poticati na zdrav nauk i pobijati one koji mu se protive” (Ep. 52,7). Na osobiti način, budući da je Isus Krist utemeljio svoju Crkvu na Petru, svaki kršćanin – zaključuje sveti Jeronim – mora biti u zajedništvu “s katedrom svetoga Petra. Znam da je na toj stijeni izgrađena Crkva” (Ep. 15,2). Slijedom toga, bez okolišanja, izjavljuje: “Ja sam uz bilo koga tko je u jedinstvu s Petrovom stolicom” (Ep. 16).
Jeronim, naravno, ne zanemaruje ni etički vidik. On čak često podsjeća na obvezu usklađivanja života s božanskom Riječi. Takva dosljednost neodvojiva je od kršćanina, a posebice to vrijedi za propovjednika, tako da ga ne osramote njegova djela koja su u neskladu s njegovim riječima. Ovako potiče svećenika Nepocijana: “Tvoja djela neka ne poništavaju tvoje riječi, da se ne bi dogodilo da kad propovijedaš u Crkvi netko u sebi kaže: ‘Zašto onda baš ti ne radiš tako?’ Baš je simpatičan onaj učitelj koji, punoga trbuha, razglaba o postu; i lopov može govoriti protiv škrtosti, ali kod svećenika Kristova misao i riječ moraju se slagati” (Ep. 52,7). U jednom drugom pismu Jeronim ponavlja: “Ako i posjeduje sjajan nauk, ostaje posramljena ona osoba koju vlastita savjest osuđuje” (Ep. 127,4). I dalje govoreći o dosljednosti, primjećuje: “Evanđelje treba prevesti u postupke istinske ljubavi, jer svako je ljudsko biće prisutno u samoj osobi Kristovoj. Obraćajući se, primjerice, prezbiteru Paulinu (koji će kasnije postati biskup Nole i svetac), Jeronim ga ovako savjetuje: “Pravi je hram Kristov duša vjernika: uresi to svetište, uljepšaj ga, postavi u njega svoje prinose i primi Krista. Čemu ukrašavati zidove dragocjenim kamenjem, ako Kristu umire od gladi u osobi nekog siromaha?” (Ep. 58,7). Jeronim to još pojašnjava: valja “odjenuti Krista u siromasima, pohoditi ga u onima koji trpe, nahraniti ga u gladnima, dati mu prebivalište u onima bez krova nad glavom” (Ep. 130,14). Ljubav prema Kristu, hranjena studijem i razmatranjem, omogućuje nam da nadiđemo svaku teškoću: “Ljubimo i mi Isusa Krista, tražimo uvijek zajedništvo s njime: tada će nam izgledati lako što je teško” (Ep. 22,40).
Jeronim, kojega je Prosper iz Akvitanije opisao kao “uzor života i učitelja ljudskoga roda” (Carmen de ingratis, 57), ostavio nam je i bogat i raznolik nauk o kršćanskoj askezi. On podsjeća da odvažno nastojanje oko savršenstva zahtijeva trajnu budnost, česta mrtvenja (ipak, uz umjerenost i razboritost), ustrajan intelektualni i fizički rad poradi izbjegavanja lijenosti (usp. Epp. 125,11 i 130,15), a osobito poslušnost Bogu: “Ništa… se ne dopada toliko Bogu koliko poslušnost…, koja je najizvrsnija i jedina krepost” (Hom. de oboedientia: CCL 78,552). U put askeze mogu se uvrstiti i hodočašća. Jeronim je na osobiti način dao poticaj hodočašćima u Svetu zemlju, gdje su hodočasnici prihvaćani i ugošćivani u zdanjima koja podignuta uz betlehemski samostan, zahvaljujući velikodušnosti plemkinje Paule, Jeronimove duhovne kćeri (usp. Ep. 108,14).
Ne može se prešutjeti ni doprinos što ga je Jeronim dao kršćanskome odgoju (usp. Epp. 107 i 128). On želi odgojiti “dušu koja mora postati hramom Gospodnjim” (Ep. 107,4), “dragi kamen” u očima Božjim (Ep. 107,13). Dubokom intuicijom on savjetuje da se ta duša sačuva od zla i od grešnih prigoda, da se isključe dvojbena i rastresujuća prijateljstva (usp. Ep. 107,4 i 8-9; usp. i Ep. 128,3-4). Ponajviše potiče roditelje da ostvare mirno i radosno ozračje oko svoje djece, da ih potaknu na učenje i rad, služeći se pohvalama i natjecateljskim duhom (usp. Epp. 107,4 i 128,1), da ih ohrabruju na nadilaženje teškoća, da u njima gaje dobre navike i paze da ne preuzmu loše jer – i ovdje navodi rečenicu Publilija Sirca što ju je čuo u školi – “teško ćeš uspjeti ispraviti stvari na koje si se bezbrižno navikao” (Ep. 107,8). Roditelji su prvotni odgojitelji djece, prvi učitelji života. Jeronim vrlo jasno, obraćajući se majci neke djevojčice i spominjući potom oca, upozorava, gotovo izričući temeljnu potrebu svakoga ljudskog stvorenja koje počinje svoj život: “Neka ona u tebi nađe učiteljicu i u tebe, u svome neiskusnom djetinjaštvu, gleda s divljenjem. Ni u tebi, ni u svome ocu neka nikad ne vidi postupke koji bi vodili prema grijehu kad bi ih ona počela oponašati. Sjetite se da… je lakše možete odgajati primjerom nego riječju” (Ep. 107,9). Među glavnim Jeronimovim intuicijama u smislu pedagogije valja istaknuti važnost što ju je pripisivao zdravom i integralnom odgoju od najranijega djetinjstva, posebnoj odgovornosti roditelja, važnosti ozbiljnoga moralnoga i vjerskoga odgoja, potrebi učenja za potpun ljudski rast. Usto tu je i ono što je u starini prilično neočekivano, ali za Jeronima od životne važnosti, a to je davanje značaja ženi kojoj on priznaje pravo na potpuno obrazovanje: ljudsko, školsko, vjersko i profesionalno.
Ne možemo zaključiti ove kratke bilješke o velikome crkvenom ocu, a da ne spomenemo doprinos što ga je dao očuvanju pozitivnih i vrijednih elemenata stare hebrejske, grčke i rimske kulture u kršćanskome svijetu koji se rađao. Jeronim je prepoznao i usvojio umjetničke vrijednosti, bogatstvo osjećaja i sklad slika prisutne u klasičnim piscima koji odgajaju srce i maštu za plemenite osjećaje. On je ponajprije u središte svoga života i svoga djelovanja postavio Riječ Božju koja čovjeku pokazuje staze života i otkriva tajne svetosti. Za sve to možemo mu biti samo duboko zahvalni.