6. nedjelja kroz godinu – A

Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.

Od tada pa unaprijed započinje borba za povratak u raj, ali i opiranje Božjem planu povratka. Zato je Bog uvijek među ljudima podizao pravednike koji su mu vjerovali i koji su bili putokaza povratka, jednako kao što je to kasnije činio i u svome narodu koji je trebao biti narod koji je otkrio blažen život u zajedništvu s Gospodinom. No, kako nam svjedoči povijest naroda Izraelova, ali i Evanđelje, i sam narod je često lutao, što će reći da je odbacivao Božji Zakon i opirao mu se na različite načine, smatrajući ga teškim za vlastita pleća. I ne samo to, već i nepotrebnim. No ne samo da ga Bog nije odbacio ili proglasio nevažećim, već ga je svečano dao urezati i na ploče da bude svima vidljiv. Štoviše, podizao je i proroke kao revne vršitelje

5. nedjelja kroz godinu – A

Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.

Zato se i danas za nas kršćane postavlja veliko pitanja: Što je Isus htio reći kad je ustvrdio da smo sol zemlje? Nedvojbeno, htio je reći da među ljudima trebamo prednjačiti na način da neprimjetno dajemo ukus životu. No Isus, međutim, nije posebno isticao u čemu to ili čime to moramo biti sol zemlje, a jednako tako i svjetlo svijeta. U svakom slučaju on pretpostavlja našu aktivnost u svijetu i za svijet, barem nam to svjedoče izričaju koje koristi. I dok tvrdi da moramo biti sol i svjetlo, ne ulazi u tančine da kaže čime to morao prednjačiti među ljudima, te sami moramo polako odgonetati što je točno mislio kada je ovo rekao. S pravom se moramo pitati znači li to da moramo u svemu parirati drugim ljudima, polazeći od svakodnevnog življenja u zemaljskim okolnostima života. Znači li to da trebamo biti drukčiji od njih u društvenim aktivnostima, u politici, u športu i u profesionalnom životu? Moramo li bolje od drugih govoriti jezike i poznavati znanosti i prirodne zakone i zanimljivosti? Moramo li od drugih biti vještiji bankari, suci, odvjetnici, profesori i liječnici? Moramo li imati ljepše kuće i bolja auta, te biti uspješniji u poslovima i

Ima ljudi kojima je teško
čekati od ljeta do ljeta,
pa traže načina i preko godine
zadržati preplanuli ten.
U tu svrhu se služe tehničkim
napravama za zračenje tijela.
Takve naprave zovemo solariji,
a odlika im je da imaju
ultraljubičaste cijevi i lampe
kojima oponašaju svjetlost
poput sunčeve svjetlosti,
što za učinak ima tamnjenje kože.
No osim u estetske svrhe,
solariji se mogu koristiti i u
medicinske svrhe, osobito
za liječenje kožnih bolesti.

Takva potreba da se izloži
sunčevim zrakama čovjeku
dolazi iznutra iz duše.
No čovjek mnogo manje vodi
brigu o duhovnoj estetici
i zdravlju, nego o onoj tjelesnoj.
Kada bi barem bio toliko skrban
izlagati dušu Božjemu Suncu
kao što čini da zadovolji
svoje zemaljske potrebe.
A Božji Sin nam nije donio s neba
imitaciju ili privid Božjeg Svjetla,
već samo Svjetlo u svome biću,
čime je postao naš duhovni solarij.
I da bi nam omogućio primiti ga
i njime dušu osvijetliti i ogrijati,
on se sve na našu mjeru,
čime nam je učinio dostupnim
i prihvatljivim njegov vječni sjaj
i neugasivi božanski žar.

4. nedjelja kroz godinu – A

Kad je Isus započeo svoje djelovanje, nije došao tek da zadovolji određenu formu, niti samo da odradi povjereno poslanje, već mu je bila želja i cilj da dođe do svojih sugovornika, te da u njima proizvede željeni učinak. Uostalom, došao je radi njih i njihova spasenja. Zato nije mogao ne voditi računa o svojim sugovornicima, to jest slušateljima njegove radosne vijesti koji su mu postali i učenicima. Današnji evanđeoski odlomak svjedoči upravo o tome. Sveti Matej, naime, na početku Isusova naviještanja donosi Govor na gori koji započinje navještajem blaženstava koja su jedna vrsta proglasa kraljevstva nebeskoga, to jest one radikalne novosti koju on donosi svijetu i naviješta kao Sin Božji. Upravo radi pedagogije njegova navještaja valja istaknuti da on ne govori na pamet, bez uvida u stanje svoga naroda, već iznosi ovaj programatski govor iz kojeg se jasno uočava da mu nije promaklo ono najbitnije, što redovito ljudima promakne. Naprotiv, on je sigurno dobro ‘snimio’ situaciju prije nego je započeo djelovati i naviještati svoju božansku istinu.

Isus nije djelovao samo zato što je imao nešto reći svijetu, već je htio da njegovo djelovanje i njegove riječi imaju čvrstu sponu sa životom onih koji ga slušaju. Kada je izgovarao riječi, doista je doticao ljudske živote i njihove životne sudbine, ponekada vrlo teške i nepodnošljive, pa je zato jasno da je mnoštvo dolazilo želeći se nahraniti utjehom njegova navještaja. Njegov nastup nije bila demagogija i zavođenje neupućenih ljudi, već se je najprije osvjedočio o stvarnom stanju naroda i jasno provjerio što se događa u svijetu oko njega. A onda kad je jednom progovorio, njegove riječi su bile ljekovite i osvajale su srca ljudi jer je dobro znao što im treba navijestiti, suživljen s njihovom životnom situacijom.

Nastaniti se negdje znači
izgraditi, kupiti ili iznajmiti sebi
stan u koji se smjestiti bilo kao
pojedinac bilo s vlastitom obitelji.
Na žalost danas stanovi ne služe
da bi ljudi bili bliže jedni drugima
ili jedni za druge, već da se
izoliraju i ograde jedni od drugih
u svoj komoditet, anonimnost ili pak
u neredan i neuredan život.
Tako stanovi više skrivaju,
nego otkrivaju pojedince.
Za Isusa nastaniti se negdje
znači, međutim, biti za ljude
i živjeti javno i otvoreno svoj
identitet i svoje poslanje.
U tom duhu zapisa sveti Matej:
„nastani se u Kafarnaumu, uz more,
na području Zebulonovu i Naftalijevu“.
Jednako kao što se nastanio u tijelu
da bi nam otkrio svoje božanstvo,
tako se nastanjuje i prebiva
i u kafarnaumskom stanu
da očituje mesijansko poslanje
i ljudima donese svjetlo spasenja.
Od tada svaki stan i nastanjenje
ima mnogo dublji smisao
nego tome pripisuju ljudi.
Isus je postao mjera nastanjenja,
te svaki vjernički stan bi
prvotno trebao biti mjesto
Kristova nastanjenja i prebivanja
dok ne dođemo u vječne stanove
koje nam je pripravio na nebesima.

3. kroz godinu – A

Nakon što je Ivan Krstitelj bio zatočen u Herodovoj tamnici, Isus se vratio iz Judeje u Galileju, kako nam danas u Evanđelju svjedoči sveti Matej. No s povratkom uslijedila je još jedna odluka, a ta je da napusti Nazaret, mjesto u kojem je proveo svoje djetinjstvo i mladost, a nastani se u Kafarnaumu, ribarskom gradiću na obali Galilejskoga jezera. Možda bismo danas, sudeći po svome ponašanju, odlukama i motivacijama, mogli zaključiti da se on nastanio u Kafarnaumu jer se zasitio života u Nazaretu, najzabitijem selu u Galileji, te da je odlučio okušati se u većem mjestu koje bi mu pružilo više mogućnosti za ostvarenje. Jer danas mnogi ljudi odlaze u grad kako bi se imali više mogućnosti za bolje ostvarenje vlastitih ambicija, želja i potreba. Nekima je čak to pitanje i pomodarstva, a ne potrebe, jer jednostavno ne žele živjeti na selu, bez obzira što takav život ima i svojih životnih prednosti. Svakako mnogo je ljudskih izgovora zbog kojih mnogi pojedinci žrtvuju i obiteljski život i vrednote, samo da se maknu sa sela i dokopaju grada.

Doista, mnogima je pitanje grada pitanje prestiža i ugodnijeg i lagodnijeg života. Svi radije volimo kositi travnjak i šišati živicu, nego kositi travu i kopati njivu. Ljepše je i draže imati u stanu kućne ljubimce, o njima se brinuti i hraniti ih, nego biti na selu i imati neku od korisnih domaćih životinja. Osim toga, kada se negdje ode u grad, ode se u anonimnost vlastitoga stana i života. Mnogi to dožive i kao bijeg od male sredine u kojoj svatko sve zna, pa onda tu mogu živjeti kako ih volja, jer ih nitko ne zna, te stoga nije čudo da je u našim gradovima mnogo tog skrivenoga, a opet javnog nemorala, takozvanih divljih brakova, suživota s partnerima istoga ili različitoga spola po nekom modernom ključu.

2. nedjelja kroz godinu – A

Danas druge nedjelje kroz godinu, nakon nedjelje Krštenja Gospodinova razmišljamo o početku Isusova javnog djelovanja, to jest o njegovim prvim danima nakon krštenja. Sveti Ivan je u svome Evanđelju opisao taj događaj koji se zbio na Jordanu, na mjestu gdje je Isus bio kršten, a kuda je nedugo nakon svoga krštenja prolazio. Kad ga je spazio sveti Ivan Krstitelj, koji je stajao s dvojicom svojih učenika, odmah je prokomentirao ukazujući im na Isusa govoreći: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Neupućenu slušatelju, pa čak i njegovim učenicima, ove riječi zvučale su vrlo zagonetno, te je Ivan imao potrebu dodatno protumačiti što je mislio kad je to rekao, kako bi naposljetku izgovorio veliku istinu koja mu je u duhu bila objavljena: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: `Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.` I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”

No ovaj događaj, kako bismo bolje upoznali njegove značenje i one početne Krstiteljeve riječi, valja proširiti stavljajući u ispravan kontekst. Dakle, dok je sveti Ivan Krstitelj vršio svoje poslanje naviještanja obraćenja, Evanđelisti izviještaju da je među onima koji su dolazili bilo različitih profila ljudi, od običnih do uglednih, od carinika i vojnika, do farizeja i saduceja. Osim toga, što je još presudnije, ti isti ljudi razlikovali su se u svojim nakanama i ciljevima, a nadasve u očekivanjima. Svih njih je živo zanimalo tko je Ivan, jer je očito da su nešto očekivali od njega. Nije stoga slučajno da su mu slali glasnike s pitanjem: ‘Tko si?’ Takva pitanja su postavljali misleći je li on Mesija koji ima doći, što je on svaki put odlučno nijekao: ‘Ja nisam Mesija!’

Krštenje Gospodinovo

Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinova kojim se završava božićni liturgijski ciklus. Ovaj blagdan koji je spomen početka Isusova javnog djelovanja kruna je razmatranja otajstva Sina Božjega koji dolazi u tišini i skrovitosti, u poniznosti i jednostavnosti, premda ne potpunoj. Jer već dok je došao u posvemašnjem siromaštvu i skromnosti betlehemske špilje i jasala, ipak njegova slava nije bila do kraja skrivena svim ljudima, već se počela objavljivati na zemlji onima koji su bili čista srca i iskreni tražitelji Božji, kao što su bili pastiri, mudraci, starac Šimun i proročica Ana, i vjerojatno još mnogi drugi. Ali ipak njegova je slava i njegovo otajstvo je ostalo skriveno, jer on još nije počeo pokazivati zašto je došao, niti je naizvana ičim ukazivao na svoju božansku veličinu. U tom smislu događaj njegova krštenja predstavlja prekretnicu s obzirom da je to trenutak kada on počinje objavljivati svijetu svoje bogosinovstvo i svoje božansko poslanje.

Tako nam danas evanđelist sveti Matej opisa taj događaj i njegov dolazak pred Ivana Krstitelja na Jordanu s namjerom da se dadne krstiti. Ivan je, naravno, svjestan tko je došao pred njega, htio taj zahtjev pod svaku cijenu odbiti, no Isus je bio uporan, te Ivanu nije preostalo drugo nego izvršiti to što Isus traži: „Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu popusti.“

Bogojavljenje – Tri kralja

Današnjom svetkovinom Božićni ciklus liturgijskih slavlja dolazi k svome vrhuncu. Božji Sin koji se rodio u Betlehemu još od kolijevke – jaslica započeo je svoje objavljivanje. Ne samo da je svojim sjajem obasjao Mariju i Josipa, već se taj krug postupno širio i na sve kojima je bilo očitovano otajstvo Božje ljubavi prema svom narodu. Tako su se među prvim svjedocima u Betlehemu našli pastiri koji su mu se došli pokloniti, te potom i drugima navijestiti što su vidjeli i čuli o djetetu Isusu. Međutim, božićno čudo Božjega očitovanja tu ne staje. Njegova slava koja po njegovu Sinu silazi na zemlju ne ostaje, kako vidimo, skrivena, ali isto tako ne ostaje niti zatvorena samo za mali krug ljudi, pa niti samo za izraelski narod. Božja slava koja se spušta na zemlju događaj je koji se tiče svih ljudi i svakoga čovjeka. Zato je Bog učinio da se ovo otajstvo počne objavljivati već od tada i izvan granica izabranoga naroda svim ljudima dobre volje.

Među ljude dobre volje svakako se ubrajaju trojica mudraca s Istoka kojima se na čudesan način objavila slava Božja, te su imali potrebu potražiti novorođenoga kralja i pokloniti mu se. Njihova gesta je bila predokus i nagovještaja ostvarenja proročanske vizije proroka Izaije koji je, kako smo čuli u prvome čitanju, promatrao slavu Božju kako dolazi na Sion i na cijeli Božji naroda. Riječ je, međutim, o slavi koja ne svijetli samo Izraelu, koji je zajedno sa svim drugim narodima upao u tminu i mrklinu, već Božja slava obasjava sve naroda koji dolaze k Bogu jer žele i sami koračati u toj svjetlosti i sjaju. Trojica kraljeva – mudraca su početak ispunjenja tog proročanstva da će mnogi narodi i kraljevi doći k Bogu noseći

Svetkovina presvete Bogorodice Marije

Po prirodnom daru koji je Bog usadio u ljudska bića, majka je biće koje potpuno živi za drugoga, to jest za svoju djecu na osobit način. Ona je biće koje prima dar života, ali ga ne zadržava za sebe, već ga dijeli dalje. Njezina je uloga toliko uzvišena i časna kada se zna taj dar života koji ona prima u zajedništvu sa svojim suprugom nije običan, dar, već je to neobičan i neizmjeran dar koji svoje korijene ima u samome Bogu.

Važnost majčinstva

Po njemu majka postaje primateljica i prenositeljica života. Otvorena je, dakle, kao primateljica dara, ali je i spremna velikodušno njime raspolagati i širiti život. Prenoseći život dalje, produžuje otajstvo koje je povjereno postajući i njegova čuvateljica. A otajstvo života koje prima nju posebno duboko obilježava. Jer po tom otajstvu ona od žene postaje majkom. Tako je majka u svojoj biti upravo to što ostvaruje u odnosu sa svojim djetetom. Da nije djeteta, ona ne bi bila majka, dakle, ne bi stekla novu dimenziju života u koju je ušla majčinskim odnosom.