Premda je Sunca konstanta našeg
svijeta i svemira, svakog jutra kad se
pojavi na obzorju kažemo da se rađa.
No ono samo pokazuje svoju slavu
svakoga dana iznova na nekom
drugom području i dijelu svijeta.
Tako je i Krist vječno Sunce Božje
nazvan mladim Suncem s visine,
jer se odlučio zasjati ljudima
puninom svoga sjaja u jednom
trenutku ljudske povijesti.
Tako se za ljude rodio novi Dan,
jer im se rodilo Sunce Božje
koje nema zalaska, kako bi
i njihova povijest bila svijetla,
bez sjena i tmina, obasjana
Suncem koje ne gubi svoj sjaj.
A jer se utjelovio u krilu Djevice,
i rodio kao čovjek u ljudskoj naravi,
svojim biće je zasvijetlio čovjeku
koji s njime može živjeti svoju
svijetlu stranu povijesti
dok ne dođe do vječnosti
gdje će mu neizrecivo Božje
Sunce svijetli punim sjajem.

Božić – danja misa

Dok smo u liturgiji Božićne noći slavili Božji silazak među ljude i njegove sveto rođenje, danas nas Božja riječ poziva da još dublje i iz nove perspektive razmišljamo o Božićnom otajstvu. Nakon početnog trenutka djetinje radosti pred božanskim Djetetom, pred Sinom Božjim koji je postao i pravi čovjek u krilu Presvete Djevice, danas je trenutak za novi korak. Danas je trenutak za dublje promišljanje i za nove upite, danas je prigoda za daljnji hod u slavlju božićnoga otajstva. Sin Božji je došao među nas ne samo radi toga da on postane čovjekom, već da nas učini djecom Božjom. No i osim toga ne možemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo se po njegovu rođenju rodili i mi za novi život, već da hoće da rastemo pred Bogom kao djeca njegova. Želja mu je da idemo korak dalje i da se učimo hoditi ovim svijetom kao njegova djeca svjedočeći milosno obilje koje nam je priskrbila njegova dobrota.

Zato danas razmišljamo o snazi učinaka Kristova rođenja za nas, jer ne možemo ostati nijemi pred činjenicom da se vječna Očeva Riječ učinila nijemim djetetom koje uči naš ljudski jezik. Ne možemo ostati nepomični da se Bog pomakao iz svoje vječnosti i sišao k nama. Ta činjenica od nas zahtijeva da mi sami učimo Božji jezik i da se mi pokrećemo i hodimo prema Bogu živomu i životu vječnomu. Božić je događaj koji se širi od Isusovih jaslica i zahvaća svu ljudsku stvarnost.

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći osjeća se kao neka napetost i neizvjesnost poradi toga što su ćuti ispunjenje nečega čemu je ljudski rod i svaki čovjek u dubini bića težio. Jer otajstvo rođenja Sina Božjega koje slavimo u ovoj svetoj noći, otajstvo je koje je toliko očekivano. Jer nema toga tko ne ćuti potrebu za Bogom u svome životu, pa i onaj tko od njega bježi ili mu se suprotstavlja. Jer i onaj tko u tami hodi, upravo on želi svjetlo, a onaj tko se smrzava u studeni ljudske hladnoće, želi toplinu kojom će dušu ogrijati, a onaj tko se zamorio hoda pod bremenom nevolja, želi odmora i onaj tko se izmučio u ropstvu želi oslobođenje. Ako itko žeđa za spasenjem i spasiteljem, onaj je tko je postao žrtvom grijeha. Doista, nitko ne želi život toliko kao onaj komu se smrt približila, pa se želi izvući iz njezina zagrljaja i nitko svjetlo kao onaj tko je u tami, niti itko slobodu kao onaj tko je u ropstvu.

O tome svjedoči i proročanski navještaj proroka Izaije koji govori o narodu koji hodi u tmini, koji obitava mrkli kraj smrti, o narodu koji nosi teški jaram ropstva i muči se u neslobodi svoje povijesti. I starozavjetni Božji narod slika je svakoga naroda koji traži oslobođenje, koji vapi za svjetlom, koji žeđa za životom. A sve to što čovjek i narod žeđa, ne može sam sebi dati, već čeka da mu to Bog gospodar povijesti podari i da on s visine zahvati u ljudsku povijest i svaki život, da ga preobrazi i učvrsti svojom moću i ljubavlju. Zato i mi kršćani dok sa svim ljudima iščekujemo ostvarenje univerzalnih vrednota i vjernosti, ipak mi jasno znamo da ne iščekujemo da se dogodi nešto, već da dođe netko. Iščekujemo da dođe sam Bog, jer se ništa oko nas ni za nas neće dogoditi samo od sebe, već samo snagom Boga živoga i njegove ljubavi.

4. nedjelja došašća – A

U postupnom hodu kroz liturgiju došašća i Božju riječ koja nas je približavala otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, došli smo do 4. nedjelje došašća koja predstavlja posljednji veliki korak priprave za svetkovinu rođenja Sina Božjega. Kao ključna osoba koju nam današnje bogoštovlje nudi za razmišljanje,  iz tišine i skromnosti izranja sveti Josip, zaručnik i muž presvete Djevice Marije. No osim što je bio čovjek u svetom zajedništvu s Marijom, njegova svetost je došla bila na kušnju, te ju je morao pokazati u vrlo konkretnim i jako zahtjevnim stvarima. Taj trenutak kušnje bio je onaj kada je otkrio da je njegova zaručnica Marija trudna, te je trebao nadići sve bolne osjećaje koji su pratili tu spoznaju. Štoviše, morao je zatomiti i moguću vlastitu povrijeđenost, jer je njega taj događaj sigurno morao povrijediti do srži.

Možda bi netko mogao reći da sveti Josip nije bio gorljiv, jer je gotovo prešutio taj događaj. Nije reagirao burno, premda mu je bilo bolno. Nije prozvao Mariju pred svima i nije je prokazao poradi grijeha, što je bila njegova dužnost, već je smišljao kako da je potajice otpusti. A mnogi bi je u ime gorljivosti, i da dokažu pred drugima svoju vjeru u javnosti, dali kamenovati i bili bi ponosni da su iskorijenili jednog grešnika iz naroda. No Josip ne čini tako. Josip u svojoj poniznosti i skromnosti svoju kauzu prepušta Gospodinu. A Gospodin je njega pripustio toj kušnji, jer nema nijednog kreposnog čovjeka koji je stekao krepost bez kušnje. Tako isti i Josip ne može biti svet, ako mu Gospodin ne daje prigodu da pokaže svetost u konkretnoj situaciji u kojoj treba pokazati da se ponaša kao svetac i tako pred Bogom živi. A da nije bio prokušan kao Božji čovjek, teško bi mogao potom prihvatiti i odgovornost koja mu je trebala biti povjerena i teško bi bio pouzdan zaštitnik utjelovljenome Sinu Božjemu.

Kako bi obznanili svoje odluke ili
kako bi pripremili ljude za vlastiti pohod,
nekada su kraljevi i carevi slali
ispred sebe najprije svoje glasnike.
Njima je bila zadaća prenijeti vjerno
povjerenu odluku, odredbu ili zakon.
Poznajući volju gospodara,
jasno su znali i smisao poruke
koju su nosili stanovnicima.
Jednako tako poznajući mu navike,
ili pak cilj i smisao putovanja,
najbolje su znali savjetovati ljudima
što napraviti ili kako se ponašati
u trenutku kada gospodar
bude prošao određenim krajem.
Jer je nosio važnu poruku,
to jest bio pouzdani glas
koji nema pravo preinačiti,
već vjerno prenijeti poruku,
kao i vjerodostojno protumačiti,
ukoliko potrebe zahtijevaju,
nosio je ime gospodarev glasnika.
Njega se nije slalo nepotrebno,
već s dobrim razlogom,
te je on bio prvi nagovještaj
prisutnosti onoga koji ga šalje.
Tako je Gospodin nekoć poslao
ispred sebe Ivana Krstitelja
kao vjerodostojnog glasnika
da mu pripravi put u srcima
i vjerodostojno prenese
spasenjske zahtjeve narodu
koji je čekao njegov dolazak.

3. nedjelja došašća – A

Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“

Kako vidimo iz Isusove izjave, riječ je o čovjeku nepoljuljanih stavova koji se odlikovao odricanjem, umjerenošću i skromnošću. A Ivan je dobro znao da odricanje i žrtva izgrađuju karakter, a ne život u blagostanju i obilju, ili pak onaj u raskoši koji vodi prema razvratu. On nije živio kako drugi žive, već onako kako je osjećao ispravnim pred Gospodinom, a to je značilo da je bio spreman otići u pustinju i izgrađivati se slušajući i razmatrajući Božju riječ. Nije išao za tim da se skupocjeno i raskošno odijeva ili pak da se hrani biranim jelima i delicijama. Nije bio mekušast, čovjek koji gleda samo

Svetkovina bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Ako pred Bogom ima neka kategorija ljudi koja se u sebi osjećaju posebno loše, onda su to grešnici. To su ljudi koji su postalo žrtvama i robovima grijeha, te ih počesto prati osjećaj potištenosti, odbačenosti i nezadovoljstva. Teško ih je utješiti jer se osjećaju nesretnima, te je opasnost da njihovo stanje ne prijeđe u beznađe i očaj, jer sami po sebi nemaju snage izvući se iz grijeha, a nemaju uvijek prikladnu pomoć pri ruci. Kao što je bilo nekada u Gospodinovo doba, njih se gura na rub i unaprijed osuđuje i etiketira kao zle i izopačene, a da im se nije pokušalo pomoći. Znalo se dogoditi da budu u neznanju i nemoći, a ljudi su od njih okretali glavu i okretali im leđa, umjesto da im pomognu da se pridignu i da zamole oproštenje, te tako dođu do željenoga mira i spasenja.

Marijina raspoloživost prema grešnicima

Istina je da grešnika ima različitih vrsta, od onih podložnih svakodnevnim grijesima i slabostima, do onih koji imaju otvrdnuće srca prema Bogu i čovjeku, te odbijaju priznati svoj grijeh, zaokrenuti putanju kojom idu, te potom nastaviti putem spasenja. Ima onih koji uopće nemaju osjećaja za grijeh, ni svijesti kada čine grijeh, jer su tako otupjeli u savjesti, ali ima onih koji imaju istančanu savjest, ali nemaju snage pobijediti svoj grijehe i slabosti.

Osim toga, nekim ljudima poteškoća može biti da se ustručavaju Boga jer je on toliko uzvišen pa se mali obični čovjek grešnik osjeća nelagodno stati pred njega.

2. nedjelja došašća – A

Riječ Božja koju čitamo danas na poseban način je usredotočena na potrebu obraćenja i iskrenog života pred Gospodinom. Središnju poruku prenosi sveti Ivan Krstitelj u svom propovijedanju s pozivom na obraćenje svega puka Božjega: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ No propovijedajući obraćenje, sveti Ivan je uputio vrlo oštre prijekore farizejima koji su došli primiti njegovo krštenje, ali nisu ozbiljno računali s obraćenjem. Zato ih oštro kori vrlo prijetećim riječima: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenje. (…) Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ Ivan njima predbacuje, dakle, neplodnost, to jest neplodnu duhovnost i sterilan vjerski stav pred Bogom. Ne drži ih dovoljno iskrenima, niti njihov ponašanje drži ozbiljnim duhovnim stavom, već samo prividom, te im zbog toga i prijeti ‘sjekirom’.

Iz ovog događaja i Ivanova duhovnog iskustva, kao i iskustva s farizejima, otkrivamo koliko je važno ozbiljno pristupiti pitanju svoga obraćenja kao jednog od temeljnih stavova pred Bogom. A počesto se i nama događa kao i farizejima da nismo spremni odlučno se suočiti sa svojim manama i slabostima. Dobro ih uočavamo, ali preko činjenice da bismo se trebali duhovno boriti, prelazimo s lakoćom i ne stvaramo ozbiljne duhovne odluke. Počesto se nećkamo i ne reagiramo odlučno kako bismo trebali, kao da i ne shvaćamo da mane i slabosti, grijesi i poroci nagrizaju nas i naše biće.

Nekada nije bilo hladnjaka i zamrzivača,
te su ljudi morali imati kreativna rješenja
za čuvanje zimnice, za koja se kaže da su
bila kvalitetnija i zdravija od današnjih
načina čuvanja u suvremenim napravama.
Naime, stari su kopali trapove
u koje su pohranjivali hranu na način
da nije propadala, niti je gubila na kakvoći
i nakon dužeg stajanja u zemlji.
Tako su tijekom cijele zime imali
svježega povrća i voća unatoč tome
što ih u tom pasivnom razdoblju
kada zemlja ne rađa nije bilo, a nije
bilo niti razvijene trgovinske razmjene
da ih se priskrbi na drugi način.
Nešto slično je Gospodin predvidio
za nas ljude u vrijeme duhovne
hladnoće i suhoće, kada nam se čini
da nema svježih plodova na vidiku.
On je naše srce pretvorio u trap
u koji je položio svoje darove,
i svoj božanski život i ljubav,
te očekuje da na njih pazimo,
da trajno budu svježi, unatoč
izvanjskim prilikama ili neprilikama
u kojima se svakodnevno nalazimo.
Srce puno vjere i Božje milosti
čuva od hladnoće ovoga svijeta
ono najdragocjenije što imamo,
te nam omogućuje ne samo
preživjeti zimu, već i druge hraniti
obiljem darova u nj položenih.

1. nedjelja došašća – A

Današnjom nedjeljom započinje sveto vrijeme došašća kao jedno od jakih liturgijskih vremena u kojima se vjernici intenzivnije pripremaju za proslavu najvećih otajstava svoje vjere. U ovom slučaju riječ je o otajstvu dolaska Sina Božjega na zemlju za koje se doista treba pripremati posvemašnjom ozbiljnošću. Ako bi izostala priprava, onda bi zacijelo i slavlje otajstva Božjega bilo vrlo osiromašeno. Zato s pozornošću treba meditirati Božju riječ i primati k srcu sve poticaje koji dolaze od nje, jer nas ona vodi u dubinu duše i biti vlastitog postojanja pred Bogom.

A ove prve nedjelje došašća Božja riječ nam otkriva način na koji Bog dolazi među nas, što je vrlo važno znati ako mu želimo ići ususret, primijetiti ga i susresti ga na način na koji se daje otkriti i vidjeti. A Božji dolazak među ljude je takav da ne plijeni veliku pozornost javnosti kao što je plijene ljudski događaji, zabave, utakmice i slične stvari za koje ljudi odvajaju mnogo vremena i snage, mnogo strasti i energije. To nije događaj koji privlači mase koje se strče kod zemaljskih događaja i slavlja, kao kada dolaze i nastupaju zvijezde i poznate javne osobe. Naprotiv, on je događaj kada se u duši obuzdaju svi takvi podražaji, a duša pronađe mir i osjeti se slobodno od svih površnih težnji. Događaj Božji je zato događaj Božje tišine i jednostavnosti, ma koliko se Izaijino viđenje moglo krivo protumačiti. Doista, moglo bi se pomisliti da će onaj koji dolazi sa Siona kao Zakon i kao Riječ Gospodinova, biti neki moćnik ili da će doći u sili očitoj svim ljudima. No dolazak Sina Čovječjega je drukčiji.