Gotovo svi danas znamo
što su krediti, te na koji način
i pod kojim uvjetima se
može doći do njega.
Banke redovito traže jamstvo,
to jest jednakovrijedan zalog,
da bi nekome dale gotovinu,
te u slučaju da dotični,
ne uspije ostvariti što je naumio,
uzimaju mu založenu imovinu
ili mu ‘sjednu’ na račun.
Ali tko dobro iskoristi
posuđeni novac,
njemu nije ni žao ni problem
što mora svoj dug
isplatiti s kamatama.
U vjerničkom životu
krsna milost je kao
gotovinski i namjenski,
ali beskamatni, kredit,
koji nam dobri Bog daje,
da dobro upravimo životom.
Štoviše, njemu je stalo,
čak više nego nama,
da iskoristimo darovano
blago i obilje milosti
i ostvarimo konačni cilj
svoga života na zemlji.
Zato je od iznimne važnosti
da ne prokockamo uludo,
grijehom i slabostima,
Božje povjerenje i darove
koje nam daje ‘na kredit’,
a za naše vječno spasenje.
Svima je dobro poznato
koliko su bitni začini za hranu,
te kako je dovoljno tek malo
dobrog začina da hrana dobije
novi okus i novu kvalitetu.
S prikladnim začinima
hrana postaje sasvim drugačija,
ukusnija i jestivija.
Nešto slično se događa
i u životu vjere koja nam je
darovana po Božjem daru.
Sama vjera neće promijeniti
uvjete u kojima se odvija
naš zemaljski život,
ali ima moć našem životu
dati kvalitetu neba
i otkriti smisao vječnosti.
Stoga tko je po vjeri iskusio
ljepotu Božje prisutnosti,
koja životu daje novu ljepotu,
znati će da ima poziv i sam postati
začinom života svojoj braći.
26. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku pronalazimo jedno iskreno svjedočanstvo o apostolima iz kojega se iščitava kako su teško usvajali Isusove pouke, to jest sporo prolazili kroz proces preobrazbe koju je on od njih očekivao i pred njih stavljao. Naime, apostol Ivan izviješta Isusa kako su susreli jednoga čovjeka koji je u njegovo ime izgonio zloduhe, ali su mu oni to branili, jer nije bio dio apostolskoga zbora ni skupine Isusovih učenika. Tako su apostoli pokazali određenu isključivost prema drugima jer im je vjerojatno bio cilj da sebe pokažu i prikažu kao važne. Zacijelo su se htjeli kititi i tuđim perjem, jer to što su bili uz Isusa im je pomagalo da izgrade sebi ime i poznanstvo. Zato su se osjećali ugroženi djelovanjem nekoga tko nije bio iz njihova kruga. Umjesto da ih to potakne na veće osobno zalaganje, na bolju dosljednost i revnost za Gospodina, oni su radije dotičnoga sprječavali u njegovu djelovanju u ime Isusovo. Vidimo da oni nisu intervenirali iz potreba da zaštite Isusa od mogućih neugodnosti, već iz potrebe da ne izgube svoj povlašten položaj kod njega. Oni su pokušali sačuvati moć i utjecaj koji im je pružala njegova blizina, umjesto da slijede njegov primjer i daju svoj život za druge.
Naravno da je onda Isus imao potrebu poučiti ih ispravnom stavu, to jest naznačiti im kako se trebaju ponašati prema onima koji i mimo njih djeluju u ime Isusovo, ali isto tako kakvi moraju biti oni sami. Za Isusa nije bilo dvojbe da bi oni trebali blagonaklono promatrati bilo koga tko čini istinsko dobro ljudima djelujući u ime Isusovo i Isusovom snagom. Jer u konačnici, onaj tko nešto čini u ime Isusovo, ne može vlastitom snagom činiti takvo što, već Isusovim darom. Tko ima takvo iskustvo Isusove prisutnosti, taj jednostavno ne može nakon toga Isusa pogrditi i tako izazvati sablazan onih malenih koji su povjerovali u njega. Isus je bio svjestan da oni koji istinski djeluju u ime njegovo trebaju biti dosljedni, u protivnom izlažu se opasnosti da sablazne nekog od malenih i jednostavnih koji su povjerovali u Boga, to jest otvorili se Isusovu djelovanju. Zato tim riječima Isus izgovara upozorenje kako onima koji izgone zloduhe u njegovo ime, tako isto i apostolima i svim učenicima kojima je on udijelio zadaću naviještanja radosne vijesti. Svaki onaj tko naviješta Kristovu slavu treba pomno paziti da nakon toga svojim ponašanjem ne napravi sablazan i na taj način kompromitira to isto ime, ili pak zadaću i službu koju mu je Isus povjerio. Za one koji naviještaju Krista i djeluju u njegovo ime vrijedi obveza da životom posvjedoče koliko su mu privrženi i vjerni.
Ove Isusove riječi koje su odzvanjale s usana navjestitelja u prvome stoljeću, ne gube na svojoj aktualnosti ni danas u dvadesetprvom. Štoviše, smijemo reći da su još aktualnije u vrijeme globalne komunikacije kad se na vidjelo u javnost iznose grijesi mnogih crkvenih službenika, te se događa javna sablazan na mnogim razinama. Ove Isusove riječi su kao žuran i neodgodiv poziv cijeloj Crkvi, a napose službenicima, da ozbiljno shvate što znači djelovati u ime Kristovo. Biti Kristov službenik pretpostavlja ovo neponovljivo iskustvo Učiteljeve prisutnosti koje nas nosi i koje ispunja dušu dok je potpuno ne nadahne svojim Duhom. Biti službenik Kristov ili djelovati u njegovo ime pretpostavlja da doista zdušno vršimo svoje poslanje, te da ne padnemo u iskušenje zanijekati ili odbaciti Krista svojim riječima ili ponašanjem.
Na žalost, vrijeme u kojem živimo navodi nas da Kristu i njegovu imenu pretpostavimo sebe i svoje ime; da njegovoj slavi pretpostavimo onu svoju, njegovoj svetosti svoje slabosti, a njegovoj ljubavi svoju požudu i strasti. Trebamo se otrijezniti od pijanstva na koje nas navodi ovaj svijet, koji nam povlađuje onda kad se odvajamo od Kristove riječi i njegova nauka, da bi nas potom naveo na otvoreni grijeh i djelovanje potpuno suprotno svemu onome što nas je Gospodin učio. A kao završni čin našeg razgolićenja kad ne djelujemo sukladno Kristovu daru i očekivanju je javno prokazivanje svih grijeha i zala, od kojih je kasnije teško oprati ljagu s lica Crkve. Upravo radi delikatnosti trenutka u kojemu jesmo, ove riječi bismo trebali primjenjivati skoro pa doslovno, premda je se Isus poslužio slikovitim govorom. No govorim koji na izuzetan način ističe važnost onoga što je htio Isus istaknuti. Zato preko ovih riječi ne bismo trebali tek samo prijeći, već ih usvojiti i upiti do mjere da nas osnaže i preobraze za dosljedno djelovanje u njegovo ime i za njegovo sveto Kraljevstvo ovdje na zemlji. Trudimo se stoga ne tražiti povlastice niti način kako steći moć i utjecaj, već, naprotiv, slijedimo primjer svoga Učitelja i kao navjestitelji i svjedoci kraljevstva Božjega otvarajmo drugima vrata raja, umjesto da sebe i njih guramo u pakao.
25. nedjelja kroz godinu – B
Događaj o kojem nas izviještava evanđelist sveti Marko u današnjem Evanđelju jedan je od onih neobičnih događaja, ali vrlo korisnih i poučnih, koji su se usjekli u svijest apostola do mjere da su ga imali potrebu zapisati i ostaviti na trajno razmatranje svima koji u Krista vjeruju. Naime, idući za Učiteljem oni su i dalje imali svoje vlastite ciljeve, snove i planove, umjesto da se podlože njegovim planovima. A Isus u svom božanskom strpljenju s ljudima, znao je kako se ljudi vrlo sporo odriču svojih predodžbi o životu, te je tražio prigode i načine da ih o svemu, bolje i iznova, poučava, svjestan koliko je za njih to važno usvojiti. Jer ih nije poučavao o nebitnim stvarima, već je svaka riječ koju je izgovorio imala težinu života vječnoga. Tako je bilo i s poukom o muci, smrti i uskrsnuću koju oni nisu razumjeli. No sebi su dopustili, umjesto da se trude razumjeti njegove riječi, raspravljati o vlastitim nezdravim težnjama, kao što je pitanje ljudske veličine. O tome izvijesti sveti Marko da su se pitali tko je od njih najveći.
A Isus, da ih ne ostavi u njihovim besmislenim raspravama, znajući o čemu su raspravljali, započinje izravni razgovor o toj temi, o kojoj se pred njim nisu usuđivali raspravljati. Njegov upit je bio više nego jasan: Što ste putem raspravljali? Na njihovu pokunjenu šutnju, on im upravlja riječi pouke, jer bi za njih bila šteta da su ostali u svojim uvjerenjima i planovima misleći kako život treba iskoristiti da ostvarimo neku ljudsku veličinu i premoć nad drugima. Da ih on nije poučio, onda bi ta njihova rasprava na putu pokazala da su ostali negdje usput, jer su razgovarali o usputnim stvarima ljudskoga života. Usputnima zato što čovjeka ne samo ne dovode do cilja, nego što ga odvraćaju od onog konačnoga cilja kojemu ide. U tom slučaju, kad nas rasprave i napori ne vode konačnome cilju, pretvore se u usputne rasprave u koje ljudi ulažu mnogo truda i vremena, a u konačnici takve rasprave ih odvode daleko od Boga i od stvarnoga ljudskog odredišta.
Stoga bismo s pravom mogli reći i za nas da, u odnosu na naša svakodnevna kretanja i putovanja, život može biti nazvan i opisan kao veliko putovanje. Međutim, kako se dogodilo i apostolima, počesto zaboravljamo koji je cilj tog našeg putovanja. Zaboravljamo da je naš stvarni cilj uskrsnuće i život vječni, te da, kad negdje putujemo nema smisla ostati na pola puta. A najmanje ima smisla ostati na pola životnoga puta. Uostalom u životu to nije ni moguće. Apostoli su mislili da će ostvariti taj cilj onda kad ostvare planove o ljudskoj veličini.
Ali kad malo bolje razmislimo, ma koliko život bio veliko putovanje, on je ipak i dosta malo putovanje. Naime, kad bolje pogledamo on ipak brzo prođe, te je neizmjerna šteta živjeti ga, a ne uspjeti shvatiti zašto smo bili na svijetu, to jest koji je bio naš krajnji cilj. Bio bi promašaj ići kroz život i stalno voditi usputne rasprave koje nas usporavaju na putu i ne osigurati način da dođemo do cilja. Upravo zato je Isus svoje apostole izravno upitao o čemu su raspravljali putem, jer su bili kao ljudi zavarani ljudskom željom za veličinom i moći da su se i međusobno natjecali u prestižu, do mjere da su iz vidokruga izgubili pravi put koji im je tumačio Isus i na koji ih je htio staviti otvarajući im oči za slavu uskrsnuća do kojega se dolazi po muci i smrti.
Zato se Isus nije ustručavao govoriti im o svojoj muci i smrti, jer je dobro znao da neće ostati na pola puta ako na svom putu razmatraju i raspravljaju o njoj, a ne o ljudskoj veličini. Nije bio opterećen time što sve treba pretrpjeti, koliko je bio usredotočen na put do cilja, te im je kao takav pružio primjer o čemu se treba voditi računa na ljudskom putu. On sebi nije dopustio ostati na pola puta, nedovršen i nedorečen, već je sve usmjerio prema željenom cilju. Isus se nije zadržava raspravljati putem o zemaljskim interesima, niti je gajio zemaljske težnje kao svoj cilj. Pogotovo nije se ponašao kao netko tko koristi prolazni zemaljski život da bi sebi gradio veličinu, već je živio za predanje za druge, da bi njima omogućio da dođu do konačnoga smisla i cilja.
Kao i apostolima, počesto je i nama vjera u Gospodina samo nešto usputnoga, a ono što bi trebalo biti usputno, poput ljudskih i zemaljskih ostvarenja i interesa, postaje nam religija, božanstvo i kult. Tako umjesto da idemo putem, ostajemo uz put, jer smo važan odnos s Bogom pretvorili na usputnu raspravu, dok smo težište važnosti prebacili na ono što bi trebalo biti doista usputno. Zato iz ovog događaja i iz Isusovih riječi izvucimo pouku, te ne dopustimo da nam život prođe u usputnim raspravama već radije tražimo i težimo kako doći do konačnoga cilja koji nam je on kao naš Učitelj i Glava zacrtao. Naše rasprave na životnome putu ne bi smjele biti samo rasprave o usputnim ciljevima, već razgovori koji nas izgrađuju za onaj konačni cilj. Ako to ne činimo, onda smo se sveli na usputne komentatore, umjesto da budemo učitelji božanskoga života. Budimo stoga kao djeca, te primajmo male i jednostavne ljude i stvari u životu, da bismo preko njih vježbali svoje srce da u jednostavnosti prima Kristovu riječ, a po njoj i samoga Boga, onoga koji je poslao svoga Sina da nam bude Vođa, Učitelj i Spasitelj na životnome putu.
Pomrčina Mjeseca je
prirodna pojava koja nastaje
ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu,
poradi čega ga Sunce ne može
obasjavati jasno i potpuno.
Mjesec tada ostaje bez sjaja,
jer je prekinuta komunikacija
između njega i Sunca,
te se može dogoditi čak
da i potpuno pomrča,
ako cijeli uđe u sjenu.
Dobro nam je poznato
kako su sveti oci često
ovu sliku i simboliku primjenjivali
na odnos Krista i Crkve.
Krist je Sunce s visine
od kojega Crkva prima sjaj
kao što Mjesec od Sunca,
te svijetli – svjedoči toliko snažno
koliko se izloži Suncu,
jer svoga vlastitoga svjetla nema.
I ova pomrčina nastaje
kad se zemaljske sjene
ispriječe između Sunca i Mjeseca,
kada zemaljski interesi,
slabosti, propusti i grijesi
u srcima svećenika i vjernika
zaguše ili onemoguće Kristov sjaj.
Na žalost, to je česta pojava
i u našem turobnom vremenu.
Prava je sreća, međutim,
da je Sunce uvijek jače
od zemaljskih sjena,
te redovito pomogne Mjesecu
da ih se oslobodi
i da ih od sebe otkloni.
Jer zemaljske sjene su prolazne,
a sjaj Sunca vječan,
te i Mjesec može i treba
takvim sjajem sjati,
ne prestajući se do kraja
zrakama Sunca izlagati.
24. nedjelja kroz godinu – B
Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku dobro nam poznati događaj kad je Isus pitao svoje učenike o tome što ljudi kažu tko je on, a onda i što oni kažu o njemu. Kad je došlo na red ovo drugo pitanje, znamo da je Petar uzeo riječ, te je prvi u ime svih odgovorio: Ti si Pomazanik – Krist! Ali osim što se Petar potrudio prvi odgovoriti na to pitanje, on se požurio reagirati na Isusove riječi pouke. No za razliku od reakcije na pitanje o Isusovu identitetu, u ovom slučaju reagirao je sasvim neprimjereno želeći odvratiti Isusa od najavljene patnje i smrti. No zato se ni Isus nije libio uzvratiti vrlo ozbiljnim i teškim riječima na Petrovo inzistiranje: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!
No ove Isusove riječi osim što su bile pouka Petru o tome što ili tko mu mora biti na prvome mjestu, one su jasna pouka i nama kako se i mi sami trebamo postaviti i prema čemu težiti svim svojim nastojanjem. Jer nije se samo Petar zaletio misliti na zemaljski način, nego manje više svi mi mislimo na zemaljski način i u tome ne vidimo ništa spornoga i tome ne pripisujemo neko osobito značenje. No iz ovog slučaja vidimo čemu to može voditi ako se ne trudimo razmišljati po Božju i na pameti imati to što je Božje. Naime, Petra je to bilo odvelo toliko daleko da je Sina Božjega odvraćao od božanskoga plana spasenja, samo zato što je ljudskim očima gledao neprihvatljivu stvarnost patnje i muke, umiranja i smrti. A to je, ne samo Petru, već i svima nama ljudima neprihvatljivo, jer nitko od nas ne može, ili barem teško, prihvatiti da Božji plan spasenja pretpostavlja muku i smrt njegova Sina. Isto tako, teško bismo prihvatili i prihvaćamo da, paralelno tome, Božji plan spasenja za svakoga od nas, pretpostavlja upravo istovjetnu stvarnost: odricanje od samoga sebe, od svoje volje i ljudskih stavova, te nošenje križa koji je znak ispravnog smjera prema vječnosti. Stoga se Isusove riječi tiču i nas i primjenjive su i na nas, budući da svi bolujemo od istoga sindroma. Nitko od nas ne prihvaća rado križ i patnju smrt i umiranje. Kad potom razmišljamo o tome u duhu onih kriterija kojima nas je učio Isus, onda vidimo da ne prihvaćamo rado vlastito spasenje na način na koji ga Bog ponudio, već prihvaćamo neku svoju viziju života i spasenja.
Ovaj događaj i jasne Isusove riječi Petu pomažu nam da se i sami oslobađamo vlastite slike o onome što vrijedi u životu, a da počnemo razmišljati Božjim kriterijima u vlastitoj svakodnevnici. Njegov prijekor Petru potiče nas da se trudimo otkriti što je to Božje i na koji način nam se Bog približava u životu. Tada ćemo biti kadri izabrati ono doista ispravno, te ćemo lakše uočavati Božju prisutnost u mnogim situacijama u kojima je kao ljudi ne bismo vidjeli. Štoviše, zahvaljujući Isusu možemo prihvatiti kao sastavni dio života i patnju i smrt, što bi u protivnom bez njega bilo neprihvatljivo. Ali bilo bi i neispravno, jer je u ljudskom životu ipak neizbježno, te se s time valja suočiti. I on sam, prihvaćajući sve što je ljudsko, pa i patnju i umiranje, pokazuje da sve može postati Božjim spasenjskim oruđem. Dok s druge pak strane, sve ono što mi ljudi na isključiv način držimo povlašteno ljudskim, kao što je život bez patnje i smrti, život uspjeha i ugodnosti, postaje vrlo pogibeljno u odnosu na vječno spasenje. Jer vrednujući samo ono što mi ljudi smatramo uistinu ljudskim, ostajemo previše navezani na zemaljske i vremenite vrijednosti.
Zato nam svojim naukom, a i prijekorom Petru, Isus daje jasne smjernice kako u vlastiti život unijeti kao Božje sve ono što samo po sebi ne bismo rado unijeli, a vidimo da može postati mnogo korisnije za spasenje, nego toliko ljudskih stvarnosti na koje trošimo mnogo vremena i snage, a ne preobražavaju nas i ne pobožanstvenjuju na putu spasenja. Naprotiv, sve svoje snage bismo trebali usmjeriti prema tome da slijedimo njega, to jest da idemo za njim, kako sam reče. Tada se ne bismo previše mislili ni trošili oko toga kako sačuvati zemaljsku stranu života na zemlji, jer time smo u opasnosti izgubiti sve. Naprotiv, nastojali bismo otkriti ono što je vječno i neprolazno, a to je život sukladan Kristovoj riječi – evanđelju, i njegovu primjeru, čime doista vlastitom životu dajemo ljepšu i uzvišeniju dimenziju. Upravo to znače njegove riječi: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Budimo stoga ozbiljni i odvažni, mislimo na ono što je Božje u životu, te pođimo za Isusom noseći svoj križ, jer u njemu je očitovan pravi život, kako bismo stekli ispravan osjećaj za neprolaznom stranom života, te kako tako došli do vječnoga spasenja.
Ljestve ili skale su
vrlo korisna naprava-alatka
koja služi da dosegnemo visine
koje bez njih ne bismo
dosegnuli redovitim putem
u našim stambenim prostorima
i drugim mjestima izvan njih.
Slično u svom nutarnjem svijetu
ljudi pokušavaju ostvariti
neki veći ‘duhovni’ stupanj
u odnosu na druge ljude.
Počesto se stoga uzvisuju
svojim znanjem i vještinama
pred drugima ljudima,
te vidimo da im to sve
služi za uznositost i samohvalu
iz koje se rađa umišljenost.
Štoviše, na temelju toga smatraju
da su savršeniji i bliži Bogu
u svom religioznom življenju.
Kao da zaboravljaju da
nijedan čovjek do sada
nije napravio ljestve do neba,
te se uzalud dižu put neba
ljestvama ljudskoga savršenstva.
Jedine ljestve kojima se
može popeti do neba,
one su kojima je Božji Sin
sišao s neba na zemlju.
A to su ljestve poniznosti,
predanja i služenje,
izgrađene Božjom rukom.
Na zemlji su čvrsto naslonjene
na poniznu ljudskost Kristovu,
a do neba dopiru
snagom njegova božanstva.
23. nedjelja kroz godinu – B
Kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je mogućnost da bude gospodar svega stvorenoga, da se svim služi i svime upravlja. No da bi se mogao služiti i upravljati stvorenim, prije toga morao ga je spoznati i otkriti pravu bit svega što oko njega postoji. A da bi mogao spoznavati sve što postoji, morao je imati i potreban aparat kojim će mu biti omogućeno da to otkriva i da pohranjuje sve podatke u svoju nutrinu. U tu svrhu dana su mu bila osjetila kojima bi mogao osjećati to što se oko njega događa, te potom praviti poveznicu sa svime što se oko njega nalazi. Jedno od bitnih osjetila je i osjetilo sluha kojim čovjek prima i pohranjuje zvukove. No osjetila nakon toga služe da bi se ostvarila komunikacije i na još izravnijoj i osobnijoj razini, nego što je slučaj s prirodom, s onima koji imaju isti dar opažanja i spoznavanja, te mogu sve ono što vide, čuju i osjete pohraniti u nutrinu. Zato osjetila služe ne samo da bi primala podražaje izvana i stavljala ih unutra, već da i iznesu ono što se ‘događa’ u nutrini i saopće drugima.
Gledano s te strane, jasno možemo razumjeti koliko je bio zakinut čovjek kojega su doveli k Isusu jer je bio gluh, a i mucav, budući da je komunikacijska sposobnost govora vezana uz osjetilo sluha. Isto tako znamo koliko je važno i lijepo bilo za tog čovjeka kad mu je Isus otvorio uši i dao mu da čuje i da govori razgovjetno. Štoviše, imao je milost i dar da prve riječi koje je čuo budu one Isusove, a prve koje izgovori da budu riječi kojima slavi Boga za divna djela koje je Bog na njemu pokazao. Upravo u tom se može otkriti pravi smisao osjetila kojima nas je Bog obdario. Dakle, nije nam ih dao da komuniciramo samo s prirodom ili međusobno, već nam ih je dao putem njih ostvarimo zajedništvo s Bogom. Tako shvaćamo da nam je dan dar sluha da slušamo Božju riječ, a napose Božjega Sina koji je istinska Riječ Očeva. Tek time kad ispunimo dubinu svoje duše, tek tada smo se ispravno poslužili svojim osjetilima jer smo doživjeli da su nam kao sredstva da dotaknemo i svoje i Božje dubine. Zato je i riječ hvale ovoga čovjeka mogla izići iz dubine i doći do Božjih ušiju, to jest biti dragocjena u Božjim očima, jer je bila spoj ljudske i Božje nutrine.
Ovaj događaj je i nama danas rječit, jer nas upozorava na ove uzvišene razine do kojih možemo doći ako se služimo i naravnim darovima na način na koji je Bog htio i za što ih je odredio. Na žalost, najčešće mi to ljudi ne činimo. Najčešće ne dopuštamo Kristu da on otvori naše uši i da razriješi sponu jezika. Što će reći da se svojim naravnim darovima služimo prilično samostalno, kao da su naši i kao da ih možemo koristiti kako nas je volja. Kad bismo barem jasno razabrali da nam je Bog dao osjetilo sluha i da nas on poziva na krepost slušanja, kao što nam je i dao dar govora, te nas poziva da u zajedništvu s njime izričemo dubine i ljepote svoje duše, kao što je i on izrekao prema nama kad je izgovorio i za nas svoju Riječ. Na žalost, današnji čovjek zatrpava svoje uši tolikim zvukovima i neprimjerenim sadržajima od kojih ogluši, to jest zaguši svoju iskonsku sposobnost da sluša glas svoga Stvoritelja. Izabire počesto gluhoću kao stanje, ne želeći uvidjeti da je svoj sluh sve samo na ljudske i zemaljske šumove, umjesto da otkrije u svojim ušima izuzetnu sposobnost da sluša glas Božji. Svijet u kojemu živimo ne ide na raku, te ako sami nećemo paziti na svoje sposobnosti, darove i domete, sigurno će nam se dogoditi da ćemo ostati bez njih, to jest da će nam dijelom biti oštećeni ili uništeni.
Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nam svojom moćnom rukom otvori uši, te da svoju riječ stavi na naš jezik, kako bismo mogli jasno čuti Božji glas i potom jasno Bogu uzvratiti hvaleći ga i slaveći ga. Jer nas kršćane je svetim krštenjem osposobio za takvo što, ali je dobro da se češće o tome preispitujemo, te da provjeravamo jesmo li sačuvali svoju iskonsku sposobnost sluha cjelovitom i čistom, ili smo potpuno onemogućili Božji glas, te jest potisnuli njegovu riječ u svome životu, te više ne dopire na površinu, jer je nismo u stanju izgovoriti. Ostavimo prostora Isus u svome životu, da se i u nama i po nama očituje da je sve dobro učinio, da je i nama gluhima dao čuti, a nijemima govoriti. Time će i naš život zadobiti onu čudesnu dimenziju, te ćemo i sami svojim sluhom i govorom biti svjedoci njegove svete moći, da bismo potom kao nagradu doživjeli u vječnosti ono što uho nije čulo ni ljudska riječ izrazila, a Bog je pripravio onima koji ga ljube.