AUGUSTIN HIPONSKI (354.–430.)

Augustin je, prema A. Trapèu, „nedvojbeno najveći od otaca i jedan od najviših genija čovječanstva”. Njegov je utjecaj na potomstvo bio neprekinut i dubok. U kršćanstvu je stvorio prvu veliku filozofsku sintezu i potaknuo najveći dogmatski napredak koji pamti povijest teologije – ne samo u nauku o milosti, nego i o Trojstvu, otkupljenju, Crkvi, sakramentima i eshatologiji. Pio XI. je o njemu zapisao da mu se od početka ljudskog roda do danas „gotovo nitko ili tek vrlo malo njih” može usporediti.

1. Život

Izvori

Augustinov život poznat je bolje od života gotovo ijednog antičkog čovjeka, zato što se sam mnogo „ispovijedao” i zato što mu je učenik i prijatelj Posidije napisao životopis.

Augustinovi izvori:

1. Kasicijački dijalozi (studeni 386. – ožujak 387.) – u predgovorima (De beata vita 1-5; Contra Academicos 2,3-6; De ordine 1,2,5) donose prve vijesti o životu i nutarnjem stanju prije krštenja; Trapè ih naziva „prvim Ispovijestima”.
2. Confessiones – autobiografija, ali i djelo filozofije, teologije, mistike i poezije. Rasprava o njihovoj povijesnoj vjerodostojnosti danas je zaključena u prilog vjerodostojnosti, uz razlikovanje činjenica (koje Augustin vjerno pripovijeda) i sudova (koji pripadaju Augustinu-pripovjedaču, monahu i biskupu). Nema ni suprotnosti između Ispovijesti i dijaloga: oni se nadopunjuju i opisuju isti put. Započete su nakon 4. travnja 397., dovršene oko 400.
3. Retractationes (426./427.) – pregled vlastitih djela i ujedno ispit savjesti, „posljednje Ispovijesti”.
4. Propovijedi 355 i 356 (prosinac 425. – siječanj 426.) – o hiponskim samostanima i životu u njima.

Vanjski izvor: Posidije, Vita Augustini (431.–439.), napisana na temelju osobnih sjećanja i dokumenata hiponske knjižnice – nezamjenjiv izvor za razdoblje od svećeničkog ređenja do smrti.

a) Od rođenja do obraćenja (354.–386.)

Augustin je rođen 13. studenoga 354. u Tagasti u Numidiji, kao sin općinskog vijećnika i skromnog posjednika. Bio je Afrikanac rođenjem, ali Rimljanin jezikom, kulturom i srcem. Studirao je u Tagasti, Madauri i, uz pomoć sugrađanina Romanijana, u Kartagi. Predavao je gramatiku u Tagasti (374.) i retoriku u Kartagi (375.–383.), Rimu (384.) i Milanu (jesen 384. – ljeto 386.), gdje je bio službeni profesor. Temeljito je poznavao latinski jezik i kulturu, grčki nije dobro poznavao, a punski nije znao.

Kršćanski ga je odgojila majka Monika. U duši je ostao kršćanin i onda kad je s 19 godina napustio katoličku vjeru. Njegov dugi nutarnji razvoj započeo je čitanjem Ciceronova Hortenzija, koji ga je oduševio za mudrost, ali obojio racionalističkim i naturalističkim težnjama. Ubrzo nakon toga, pročitavši Pismo bez ploda, pristupio je manihejcima. Trapè navodi tri razloga: obećani racionalizam koji isključuje vjeru, javno ispovijedanje duhovnog i čistog kršćanstva bez Staroga zavjeta, te radikalno rješenje problema zla. Augustin nije bio uvjereni manihejac, nego onaj koji se nadao da će mu obećana mudrost biti pokazana; bio je pak uvjereni protivnik Katoličke Crkve. Od maniheizma je preuzeo metodološke i metafizičke pretpostavke: racionalizam, materijalizam i dualizam.

Postupno je, preko studija slobodnih umijeća i filozofije, shvatio neodrživost Manijeva nauka; potvrdu mu je dao razgovor s manihejskim biskupom Faustom. Nije se ipak vratio Crkvi, nego je zapao u skepticizam akademika. Put povratka počeo je u Milanu:

• Ambrozijevo propovijedanje razbilo je manihejske prigovore i dalo mu ključ za tumačenje Staroga zavjeta.
• Osobnim promišljanjem došao je do uvjerenja o nužnosti vjere za postizanje mudrosti i da je autoritet na kojem počiva vjera Pismo, zajamčeno i čitano u Crkvi. Kristu je dotad suprotstavljao Crkvu; sada je uvidio da je put do Krista upravo Crkva.
• „Knjige platoničara” (Plotin i Porfirije) pomogle su mu riješiti dva filozofska problema: materijalizam (otkrićem inteligibilnog svjetla istine u nutrini, 7,10,16) i problem zla (zlo kao nedostatak ili lišenost dobra). Trapè ističe važno razlikovanje: motiv vjere (autoritet Krista i Crkve) Augustin je stekao prije čitanja platoničara, a sadržaj vjere platoničari su mu djelomično rasvijetlili poslije.
• Ostao je teološki problem posredništva i milosti. Za njegovo je rješenje posegnuo za Pavlom, iz kojeg je shvatio da Krist nije samo Učitelj, nego i Otkupitelj. Tako je nadvladao i posljednju zabludu, naturalizam.

Preostao je problem načina života: odreći se za mudrost svake zemaljske nade, karijere i ženidbe, ili ne. Karijera mu nije bila teška žrtva, ali ženidba jest. Sa 17 godina vezao se uz ženu kojoj je ostao vjeran i s kojom je imao sina Adeodata (umro između 389. i 391.). Nakon dugih kolebanja i dramatičnih borbi, ne bez izvanredne pomoći milosti (Conf. 8,6,13-12,30), odlučio je početkom kolovoza 386.: „Obratio si me k sebi tako da više nisam tražio ni žene ni ikakve druge nade ovoga svijeta” (Conf. 8,12,30).

b) Od obraćenja do biskupstva (386.–396.)

Krajem listopada 386. povukao se u Kasicijak (vjerojatno današnji Cassago u Brianzi) pripremiti se za krštenje. Početkom ožujka 387. vratio se u Milano, upisao se među katekumene i slušao Ambrozijeve kateheze. Ambrozije ga je krstio zajedno s Alipijem i Adeodatom u noći 24./25. travnja 387., u vazmenom bdjenju.

Mala zajednica odlučila je vratiti se u Afriku i ondje živjeti zajedno u Božjoj službi. U Ostiji se Monika iznenada razboljela i umrla. Augustin je ostao u Rimu do pada uzurpatora Maksima (srpanj ili kolovoz 388.), zanimajući se za monaški život i pišući. Zatim se vratio u Tagastu, gdje je s prijateljima ostvario svoj asketski program.

Godine 391. došao je u Hipon tražiti mjesto za samostan, ali je ondje, na svoje iznenađenje, bio zaređen za svećenika. Biskup Valerije dopustio mu je osnovati samostan u kojem je živio „prema načinu i pravilu ustanovljenom u vrijeme svetih apostola” (Posidije, Vita 5,11), produbljujući studij teologije i započinjući propovijedanje. Biskupsko ređenje uslijedilo je 395. ili 396.: najprije kao pomoćni biskup, a najkasnije od kolovoza 397. kao hiponski biskup. Tada je prešao u „biskupovu kuću” i od nje napravio samostan klerika.

c) Biskupstvo i smrt (396.–430.)

Trapè razlikuje redovitu i izvanrednu biskupsku djelatnost.

• Redovita djelatnost: propovijedanje (dvaput tjedno, subotom i nedjeljom, često više dana zaredom); audientia episcopi – suđenje u sporovima, koje ga je često zaokupljalo cijeli dan; briga za siromahe i siročad; odgoj klera, kojemu je bio očinski, ali strog; ustroj muških i ženskih samostana; pohod bolesnicima; zauzimanje za vjernike kod civilnih vlasti; upravljanje crkvenim dobrima, koje bi rado prepustio nekom laiku da ga je našao.
• Izvanredna djelatnost: brojni i dugi putovi na afričke sabore; diktiranje pisama ljudima svih staleža iz cijelog svijeta; tumačenje i obrana vjere protiv manihejaca, donatista, pelagijanaca, arijanaca i pogana. Bio je duša Kartaške konferencije 411. i glavni graditelj rješenja donatističkog raskola i pelagijanskog spora.

Umro je 28. kolovoza 430., u trećem mjesecu vandalske opsade Hipona. Ostavio je tri nedovršena djela, među njima drugi odgovor Julijanu. Posljednji spis bilo je pismo (Ep. 228) o dužnostima svećenika pred barbarskom invazijom. Njegove su kosti prenesene na Sardiniju, a oko 725. u Paviju (bazilika San Pietro in Ciel d’Oro), gdje i danas počivaju.

Augustin kao čovjek

Augustin je istodobno filozof, teolog, mistik, pjesnik, govornik, polemičar, pisac i pastir. Kao govornik spaja dogmatsku preciznost učitelja, lirsku visinu pjesnika i evanđeosku jednostavnost pastira. Kao polemičar duboko je uvjeren u istinu katoličkog nauka, ali poštuje protivnike: proučava njihova djela, navodi tekst koji pobija, priznaje im zasluge i oprašta uvrede. Retoriku, kojom savršeno vlada, uvijek podređuje sadržaju: „Radije neka me kore gramatičari nego da me narod ne razumije” (En. in Ps. 36, s. 3,6). Od klasičnog stila mladenačkih djela postupno prelazi na stil nadahnut Biblijom i tako bitno pridonosi stvaranju kršćanskog latinskog jezika.

2. Djela

Dva su književna izvora za popis djela, oba nepotpuna: Augustinove Retractationes i Posidijev Indiculum. U Retractationes (426.–427.) Augustin je pregledao samo „knjige” – 93 djela u 232 knjige, kronološkim redom, „kako bi čitatelj mogao vidjeti kako sam pišući napredovao” – dok za pisma i propovijedi nije stigao. Djela dijelimo ovako.

2.1. Autobiografska

Confessiones (13 knjiga). Prvi dio (I–IX) pripovijeda kakav je Augustin bio do obraćenja i majčine smrti, drugi (X–XIII) kakav je dok piše. Jedinstvo djela leži u pojmu hvale Bogu „za dobra i za zla” (confessio = hvala) i u autobiografskom značaju i drugog dijela. Uz njih idu Retractationes.

2.2. Filozofska (dijalozi, 386.–391.)

• Kasicijak: Contra Academicos (3 knjige; pobija skepticizam), De beata vita (13.–15. studenoga 386.; blaženstvo je spoznaja Boga), De ordine (2 knjige; zlo i red Providnosti), Soliloquia (2 knjige; uvjeti traženja Boga, besmrtnost duše).
• Milano: De immortalitate animae; enciklopedija Disciplinarum libri (dovršeni samo De grammatica, izgubljen, i kasnije De musica).
• Rim: De quantitate animae (duhovnost duše i stupnjevi uzlaska do kontemplacije); De libero arbitrio (3 knjige, dovršeno u Hiponu 391.–395.; podrijetlo zla, sloboda, Božje predznanje – važno za usporedbu Augustina prije i poslije pelagijanskog spora).
• Tagasta: De musica (6 knjiga), De magistro (dijalog sa sinom Adeodatom: jedini je Učitelj onaj nutarnji, Bog).

2.3. Apologetska

• De vera religione (390.) – „pravo malo remek-djelo” koje u klici sadrži mnoge ideje Božje države.
• De utilitate credendi (391.) – odnos razuma i vjere.
• De fide rerum quae non videntur i De divinatione daemonum.
• De civitate Dei (22 knjige, 413.–426.) – možda najveće Augustinovo djelo, sinteza njegove filozofske, teološke i političke misli, koju sam naziva „velikim i teškim djelom”. Povod su bile poganske optužbe protiv kršćanstva nakon pada Rima 410. Plan je jedinstven: prvi dio (I–X) pobija poganstvo – I–V pokazuju njegovu društvenu, VI–X duhovnu nemoć; drugi dio (XI–XXII) u tri skupine po četiri knjige izlaže podrijetlo, tijek i konačne sudbine dvaju gradova. Središnja je misao Božja providnost koja vodi povijest čovječanstva, podijeljenog u dva grada utemeljena na dvjema ljubavima. Drama povijesti ima pet činova: stvaranje, grijeh anđela i čovjeka, priprava Kristova dolaska, utjelovljenje i Crkva, konačna sudbina.

2.4. Dogmatska

• De fide et symbolo (393., tumačenje Vjerovanja pred afričkim biskupima u Hiponu).
• De diversis quaestionibus 83.
• Ad Simplicianum (2 knjige, 396./397.) – temeljno za nauk o milosti: Augustin, ispravljajući raniju zabludu, jasno tvrdi nužnost i besplatnost milosti i za početak vjere.
• De fide et operibus (413.), De videndo Deo ( 147), De praesentia Dei (Ep. 187; o prebivanju Duha Svetoga u pravednicima).
• Enchiridion ad Laurentium (oko 421.) – priručnik teologije prema trima bogoslovnim krepostima (vjera – Vjerovanje, nada – Očenaš, ljubav – zapovijedi).
• De cura pro mortuis gerenda (424./425.).
• De Trinitate (15 knjiga) – glavno dogmatsko djelo, s odlučujućim utjecajem na zapadnu trojstvenu teologiju. Prvih dvanaest knjiga nastalo je 399.–412. i objavljeno bez autorova znanja, ostatak i konačna redakcija oko 420. Plan: I–IV biblijska teologija Trojstva; V–VII spekulativna teologija i obrana dogme; VIII uvod u mističnu spoznaju Boga; IX–XIV traženje slike Trojstva u čovjeku; XV sažetak. Najizvornije su: nauk o relacijama, „psihološko” tumačenje, osobna svojstva Duha Svetoga (koji izlazi kao Ljubav) i povezanost trojstvenog otajstva s milosnim životom.

2.5. Moralno-pastoralna i monaška

• De mendacio i Contra mendacium.
• De agone christiano.
• De catechizandis rudibus (oko 400., priručnik katehetske pouke, pun pedagoških uvida).
• De bono coniugali (oko 401.; dostojanstvo i dobra braka) i De sancta virginitate (uzdizati djevičanstvo bez omalovažavanja braka, a čuvati ga poniznošću).
• De bono viduitatis, De continentia, De patientia, De coniugiis adulterinis (nerazrješivost braka i u slučaju preljuba).
• Monaška: Regula – kratko, ali mudro pravilo, prvo na Zapadu; raspravlja se je li izvorno namijenjeno redovnicama ili, vjerojatnije, prvoj zajednici „sluga Božjih” u Hiponu. De opere monachorum (oko 401.) – teologija ora et labora.

2.6. Egzegetska

• De doctrina christiana (4 knjige; I–III,25 napisano 397., ostatak 426.–427.) – važno iz triju razloga: dogmatska sinteza na temelju uti i frui (I), nauk o znaku i tumačenju Pisma (II–III), načela i primjeri crkvenog govorništva (IV).
• Postanak: četiri pokušaja tumačenja – De Genesi contra Manichaeos (oko 389., alegorijski), De Genesi ad litteram liber imperfectus (393.), Ispovijesti XII–XIII i De Genesi ad litteram (12 knjiga, 401.–415.; antropologija, istodobno stvaranje i „sjemeni razlozi”).
• Locutiones i Quaestiones in Heptateuchum, Adnotationes in Iob.
• De sermone Domini in monte (sinteza moralnog nauka; blaženstva i darovi Duha Svetoga).
• Rani pokušaji tumačenja Pavla (Rimljanima, Galaćanima).
• Quaestiones Evangeliorum i De consensu Evangelistarum (oko 400.; sklad evanđelja).

2.7. Polemička

Protiv manihejaca (metafizika, vjerodostojnost vjere, sklad Staroga i Novoga zavjeta):

• De moribus Ecclesiae catholicae et de moribus Manichaeorum (388.);
• De duabus animabus (392.; jedna duša sa slobodnom voljom);
• Contra Fortunatum (javna rasprava 392.);
• Contra Adimantum, Contra epistulam fundamenti;
• Contra Faustum (33 knjige, 397.–398.);
• De actis cum Felice (404.);
• De natura boni (399.; zlo je lišenost dobra).

Protiv donatista – produbljuje ekleziologiju i nauk o sakramentima:

• Psalmus contra partem Donati (oko 394.; abecedarni pučki psalam);
• Contra epistulam Parmeniani (oko 400.; zli u Crkvi ne onečišćuju dobre);
• De baptismo (7 knjiga; valjanost krštenja koje podijele heretici, a donatistima oduzima Ciprijanov autoritet);
• Contra litteras Petiliani, Contra Cresconium;
• Breviculus collationis (sažetak akata Kartaške konferencije, 1., 3. i 8. lipnja 411.);
• Post collationem (najbolje djelo protiv donatizma, po Augustinovu sudu);
• De correctione Donatistarum ( 185, 417.; obrana carskih zakona protiv donatista);
• Contra Gaudentium.

Protiv pelagijanaca (tri skupine):

1. Opće izlaganje:
   • De peccatorum meritis et remissione (412.; prva biblijska teologija otkupljenja, istočnog grijeha i nužnosti krštenja);
   • De spiritu et littera (412.; ključno djelo: „zakon je dan da bismo tražili milost, milost da bismo opsluživali zakon”);
   • De natura et gratia (415.; protiv Pelagijeva De natura: ne braniti narav protiv milosti ni milost protiv naravi, nego obje zajedno);
   • De perfectione iustitiae hominis;
   • De gestis Pelagii (417.);
   • De gratia Christi et de peccato originali (418.).
2. Protiv Julijana Eklanskog:
   • De nuptiis et concupiscentia, Contra duas epistulas Pelagianorum;
   • Contra Iulianum (6 knjiga, oko 421.; najvažnije djelo spora);
   • Opus imperfectum, prekinut smrću.
3. Za monahe u Hadrumetu i Marseju:
   • De gratia et libero arbitrio (oko 426.; obje istine valja držati zajedno);
   • De correptione et gratia (razlikovanje adiutorium sine quo non i adiutorium quo; prema Trapèu najvažnije djelo za nauk o milosti);
   • De praedestinatione sanctorum i De dono perseverantiae (i početak vjere i ustrajnost dar su Božji).

Ostala polemička djela:

• protiv arijanaca: Collatio cum Maximino i Contra Maximinum (oko 427.);
• Contra adversarium Legis et Prophetarum (protiv marcionita);
• De haeresibus (428./429., 88 hereza; nedovršeno).

2.8. Pisma i propovijedi

Pisma se po kronologiji dijele u četiri skupine:

• 1–30: od obraćenja do biskupstva;
• 31–123: do 411.;
• 124–231: od 411. do smrti;
• 232–270: neodređene datacije.

Uz to su otkrivena nova pisma (J. Divjak, 1981.).

Rasprave i propovijedi:

• In Iohannis evangelium tractatus (124) – pastoralnog značaja, ali izvanredno bogat teološkim, filozofskim i duhovnim sadržajem.
• In epistulam Ioannis ad Parthos tractatus (10) – o ljubavi, „najljepše o toj temi u patristici”.
• Enarrationes in Psalmos – najopsežnije Augustinovo djelo i jedini cjeloviti patristički komentar svih psalama (392.–nakon 416.). Tumačenje je teološko-duhovno, utemeljeno na nauku o Christus totus: u psalmima se čuje glas Krista, Crkve i pojedinog vjernika.
• Propovijedi: gotovo četrdeset godina propovijedanja; hiponska je knjižnica čuvala možda tri do četiri tisuće propovijedi, a sačuvano je nešto više od 500 autentičnih. Uzor su pučke rječitosti, jasne i duboke.

3. Misao

3.1. Razum i vjera

Augustinova misao, s obzirom na metodu, sažima se u dvama pojmovima: razum i vjera. S 19 godina, zaveden manihejskom propagandom, pretvorio je taj par u dilemu i odbacio vjeru u ime razuma. Povratak je počeo spoznajom da ih treba gledati u suradnji, a ne u suprotnosti. Dva su puta do istine – autoritet (vjera) i razum (znanost): vremenski je prvi autoritet, po važnosti razum.

Augustin prolazi između fideizma i racionalizma:

• onima koji žele razumjeti bez vjere ponavlja crede ut intellegas – razumijevanje je nagrada vjere;
• onima koji bi razum poslali „na odmor” intellege ut credas – nitko ne vjeruje „ako prije nije pomislio da treba vjerovati” (De praed. sanct. 2,5), i „vjera ima svoje oči” ( 120,2,8).

Vjera je lijek koji liječi, utvrda koja brani, gnijezdo u kojem rastu krila za let. Program je zacrtao već u prvom djelu: ne odstupiti od Kristova autoriteta, a ono što se postiže razumom tražiti kod platoničara, ukoliko se ne protivi vjeri (C. Acad. 3,20,43). Istraživanje je istodobno filozofsko, teološko i mistično.

3.2. Filozofija

Izvori. Augustin je dobro poznavao povijest filozofije: Cicerona, Varona, Apuleja, Seneku, doksografe; u Milanu je čitao Plotina i Porfirija, koji su mu ostali najdraži. Ipak je ispravio i nadišao njihove nauke. Odbacio je:

• niže bogove;
• nužnost i vječnost stvaranja;
• predegzistenciju i pad duša;
• cikličku povijest i seobu duša („velika buncanja velikih učitelja”, 241,6);
• shvaćanje sjedinjenja duše i tijela kao neprirodnog.

Učinio je to na temelju biblijskih istina (stvaranje, čovjek na sliku Božju, Bog kao Bitak – Izl 3,14). Tako je nastala filozofija koja nije ni platonska ni neoplatonska, nego kršćanska.

Tri načela (prema Trapèu):

1. Načelo nutrine. „Vrati se u sebe” – ne da bi se zaustavio u subjektu, nego da u njemu otkrije nešto što ga nadilazi: istinu. „Ne izlazi van, vrati se u sebe; u nutarnjem čovjeku stanuje istina” (De vera rel. 39,72). Primjeri su matematički aksiomi i načela etike („i da cijeli ljudski rod spava, bilo bi istinito da je tri puta tri devet”, Acad. 3,11,26). Poseban je slučaj izvjesnost vlastitog postojanja: „Ako se varam, jesam” (Si enim fallor, sum, De civ. Dei 11,26) – oružje protiv skepticizma, materijalizma i subjektivizma, jer um istinu „otkriva, a ne stvara”. Na tom se načelu temelje dokaz Božjeg postojanja, duhovnosti i besmrtnosti duše, kao i „psihološko” tumačenje Trojstva.
2. Načelo participacije. Svako je dobro ili dobro po svojoj biti (Bog) ili dobro po participaciji: „Svako je dobro ili Bog ili od Boga” (De vera rel. 18,35). Budući da ljudski duh živi u trostrukom obliku – bitak, spoznaja, ljubav – i participacija je trostruka: Bog je uzrok bitka, svjetlo spoznaje, izvor ljubavi. Otuda trodioba filozofije (naravna, racionalna, moralna) i tri temeljna rješenja: stvaranje, prosvjetljenje, blaženstvo.
3. Načelo nepromjenjivosti. Pravi bitak je samo nepromjenjivi bitak, ipsum esse (De Trin. 5,2,3): „Kako se zoveš, Gospodine? Zovem se Jest” ( 6,3). Što je promjenjivo, „ne postoji uistinu, jer gdje je i nebitak, nema pravog bitka” (In Io. 38,10). Ovo načelo razlikuje Stvoritelja od stvorenja i omogućuje uzlazak k Bogu po stupnjevima bića.

Teme: Bog i čovjek. „Želim spoznati Boga i dušu. Ništa više? Ništa uopće” (Solil. 1,2,7). „Bože, uvijek isti, da spoznam sebe, da spoznam tebe!” (Solil. 2,1,1). Dvije su teme povezane naukom o čovjeku kao slici Božjoj. Otuda istodobno naglašavanje Božje imanencije i transcendencije: Bog je „dublji od moje najdublje nutrine i viši od mojeg najvišeg” (Conf. 3,6,11).

• Put k Bogu ima tri koraka: ispitaj svijet, vrati se u sebe, nadiđi sebe (De vera rel. 39,72). Bog je neizreciv – „ako razumiješ, nije Bog” ( 117,3,5) – pa nije malen početak znanja znati što Bog nije. Augustin ga ipak naziva najvišim bitkom, prvom istinom i vječnom ljubavlju: „vječna istino, prava ljubavi i draga vječnosti” (Conf. 7,10,16).
• Čovjek je „veliki ponor” (grande profundum) i „veliko pitanje” (magna quaestio). Augustin je nadišao grčki spiritualizam: nije tijelo tamnica duše, nego raspadljivo tijelo; duša je po naravi upravljena tijelu i bez njega ne može biti blažena. O podrijetlu duše kolebao se cijeli život između kreacionizma i duhovnog traducijanizma. Središnja je teza o čovjeku kao slici Božjoj: čovjek je slika „jer je sposoban za Boga i može imati udjela u njemu” (capax Dei, De Trin. 14,8,11), a otuda i indigens Deo – samo ga Bog može nasititi. Otuda glasovite riječi: „Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi” ( 1,1,1).
• Sloboda, koju je dramatično iskusio u borbi prije obraćenja: „Ja sam htio, ja nisam htio; ja, ja sam bio” ( 8,10,22).

Tri rješenja.

• Bog stvara „ne iz svoje supstancije, ni iz nečega što nije sam učinio, nego iz ničega” (C. Fel. 2,19), ne iz nužde nego „jer je htio”, i to ne u vremenu nego s vremenom (De civ. Dei 11,6). Stvara prema vječnim idejama u Božjem umu (egzemplarizam), a neke stvari stvara u njihovim „sjemenim razlozima”, odakle postupni razvoj svijeta. Iz nauka o stvaranju slijedi dobrota svih stvari i nauk o zlu: zlo nije supstancija, nego lišenost mjere, oblika ili reda (De nat. boni 4). Ima uzrok „ne djelatni, nego manjkavi” (De civ. Dei 12,7). Bog ga dopušta jer je „toliko svemoguć i dobar da i iz zla izvodi dobro” (Ench. 3,11). Uz stvaranje je vezan i nauk o vremenu (Conf. XI): vrijeme je „protegnutost duše” (distentio animi) – sadašnjost prošloga (pamćenje), sadašnjost sadašnjega (pozornost) i sadašnjost budućega (očekivanje).
• Bog, uzrok bitka, ujedno je svjetlo spoznaje – nutarnji Učitelj (De magistro), „sunce duše”. Istinu vidimo „ni ja u tebi ni ti u meni, nego obojica u nepromjenjivoj istini iznad naših umova” (Conf. 12,25,35). Trapè isključuje platonsko, ontologističko i ineističko tumačenje: prosvjetljenje zamjenjuje platonsku reminiscenciju, isključuje neposrednu spoznaju Boga i ne pretpostavlja urođene ideje. Prihvatljiva je usporedba sa skolastičkim djelatnim umom kao „sudjelovanom sličnošću nestvorenog svjetla”: prosvjetljenje utemeljuje izvjesnost, općenitost i nužnost naših sudova. Augustin razlikuje mudrost (spoznaju vječnoga) i znanost (spoznaju vremenitoga).
• Blaženstvo. Blaženstvo je „radost istine” (gaudium de veritate, 10,23,33); blažen je onaj tko ima sve što hoće i ne želi ništa loše; ono mora biti vječno, pa Augustin odbacuje teoriju vječnih povrataka. Krepost je „red ljubavi” (ordo amoris, De civ. Dei 15,22), a mir „spokoj reda” (tranquillitas ordinis, 19,13). Augustin razlikuje stvari kojima se uživa (frui – samo Bog) i one kojima se služi (uti): moralni nered je „htjeti se služiti onim čime treba uživati i uživati ono čime se treba služiti”. U tom svjetlu treba čitati izreku „Ljubi i čini što hoćeš” (In ep. Io. 7,8), koja ne izražava autonomiju, nego primat i dinamizam ljubavi: „ljubav je moja težina” (pondus meum amor meus, Conf. 13,9,10). Povijest, osobna i opća, ima za nit vodilju sukob dviju ljubavi – prema sebi i prema Bogu (De civ. Dei 14,28). Dva grada nisu Crkva i država: Augustinovo je shvaćanje „mistično”, a ostavlja prostor i političkom gradu kojemu je zadaća zemaljski mir.

3.3. Teologija

Teologija je za Augustina „znanost koja rađa, hrani, brani i jača vjeru” (De Trin. 14,1,3).

1. a) Teološka metoda počiva na šest načela:
2. Puno prianjanje uz autoritet vjere, koji se očituje u Pismu (božansko podrijetlo, nezabludivost: „ili je kodeks pogrešan, ili je prevoditelj pogriješio, ili ti ne razumiješ”, Faust. 11,5), u Predaji („naučili su Crkvu ono što su u Crkvi naučili”) i u Crkvi („Evanđelju ne bih vjerovao da me na to ne potiče autoritet Katoličke Crkve”, C. ep. fund. 5,6).
3. Želja za razumijevanjem vjere i uporaba svih ljudskih sredstava (De doctrina christiana).
4. Uvjerenje o izvornosti kršćanskog nauka prema svima.
5. Smisao za otajstvo: „bolje vjerno neznanje nego drsko znanje”.
6. Podređenost teologije ljubavi: „punina i svrha Pisma je ljubav”.
7. Briga za precizan teološki jezik.
8. b) Trojstvo. Augustin polazi od ispovijesti vjere, zatim kroz Pismo pokazuje jedinstvo i osobna svojstva triju osoba. Pokazuje da izlaženja i poslanja označuju red podrijetla, a ne podređenost, i da su sva djelovanja Trojstva prema van zajednička. Načelo jednakosti i razlikovanja glasi: „Bog je sve što ima, osim odnosa po kojima se svaka osoba odnosi na drugu” (De civ. Dei 11,10,1). Osobna imena ne pripadaju redu supstancije, nego relacije, koja nije slučajna jer nije promjenjiva (De Trin. 5,5,6).

Dva su druga odlučujuća doprinosa:

• Teologija Duha Svetoga. Duh izlazi od Oca i Sina kao od jednoga počela, ali principaliter od Oca, jer je Otac Sinu dao da i on izdiše Duha (De Trin. 15,17,29). Izlazi kao Ljubav, pa nije rođen: ljubav nije slika, nego „težina, dar, zajedništvo”. Tako je dan razlog razlikovanja rađanja Sina i izlaženja Duha, koji će preuzeti Toma.
• „Psihološko” tumačenje Trojstva, istodobno svjetlo za otajstvo Boga i čovjeka: mens – notitia – amor te jasnija trojica memoria – intellegentia – voluntas. Ona postaje savršenija kad duh pamti, spoznaje i ljubi Boga (knj. XIV–XV), ali ostaje „nesličnom sličnošću”.

1. c) Kristologija. Nauk je predajni, ali s izvanrednom jasnoćom jezika – „jedna osoba u obje naravi” (una persona in utraque natura, 294,9) – koji najavljuje Kalcedon: „totus Deus et totus homo” (Serm. 293,7). Najbolja je slika sjedinjenje duše i tijela u čovjeku: „kao što je svaki čovjek jedna osoba, razumna duša i tijelo, tako je i Krist jedna osoba, Riječ i čovjek” (Ench. 11,36). Odatle i communicatio idiomatum („Bog rođen”, „Bog raspet”). Krist-čovjek je najsjajniji primjer posvemašnje besplatnosti milosti, jer je čovještvo uzeto u osobno jedinstvo s Riječju u samom trenutku stvaranja.
2. d) Mariologija. Za patrističko doba vrlo bogata, u četiri točke:
3. božansko majčinstvo („Bog je rođen od žene”);
4. trajno djevičanstvo („djevica začela, djevica rodila, djevica ostala”, 51,18);
5. svetost – Augustin isključuje svaki osobni grijeh („radi časti Gospodnje”), a prema Trapèu i istočni grijeh ( Iul. op. imp. 4,122);
6. odnos Marije i Crkve – Marija je uzor Crkve (tjelesno je ono što Crkva treba biti duhovno: djevica i majka) i „majka udova Kristovih” (De s. virg. 6,6).
7. e) Soteriologija:
8. Krist je jedini posrednik kao Bogočovjek: „ni čovjek bez božanstva ni Bog bez čovještva”. Izvan tog općeg puta „nitko nije bio oslobođen, nitko se ne oslobađa, nitko neće biti oslobođen” (De civ. Dei 10,32,2), a taj je put bio otvoren i poganima prije Krista.
9. Krist je posrednik jer je Otkupitelj. Augustin daje prvi ogled biblijske teologije motiva utjelovljenja (više od šezdeset tekstova): Krist je došao samo da oživi, spasi, oslobodi i otkupi. Odatle tri svojstva otkupljenja: nužnost, objektivnost (pomirenje, a ne samo primjer) i sveopćenost (Krist je umro za sve). Iz teologije otkupljenja Augustin izvodi teologiju istočnog grijeha, a ne obratno. Dvije su solidarnosti: s Adamom i s Kristom: „sva se kršćanska vjera sastoji u stvari dvojice ljudi” (De pecc. orig. 24,28). Ako se ističe izraz massa damnata, valja se sjetiti da je čovječanstvo i massa redempta; u Augustinu postoji temeljni optimizam.
10. Krist je Otkupitelj jer je svećenik i žrtva – „svećenik jer žrtva” ( 10,43,69). Umro je „da izvrši volju dobrog Oca, a ne da plati dug zlom knezu”.
11. f) Nadnaravna antropologija – područje na kojem je Augustin zaslužio naslov Doctor gratiae. Augustin nije nijekao ono što su pelagijanci tvrdili (dobrotu stvari, slobodnu volju, korist zakona, zaslugu djela), nego je tvrdio ono što su oni nijekali (otkupljenje, milost, kršćansku slobodu, besplatni dar spasenja). Katolički nauk prolazi „između pelagijanaca i manihejaca” – veritatis medium.
12. Istočni grijeh. Augustin razlikuje postojanje (koje odlučno brani) i narav (u kojoj je oprezan). Brani ga biblijskim (cijela perikopa Rim 5,12-19), liturgijskim (krštenje djece), patrističkim („nisam ja izmislio istočni grijeh”) i razumskim argumentom („pod pravednim Bogom nitko ne može biti bijedan ako to nije zaslužio”). Prenosi se rađanjem, a ne nasljedovanjem; to je požuda povezana s krivnjom. Nije istovjetan s požudom: neuređena požuda bez krivnje i bez osobnog pristanka nije grijeh, premda je zlo – kako će reći i Tridentski sabor.
13. Oproštenje grijeha je potpuno, a nutarnja obnova postupna i savršena tek u uskrsnuću. Već ovdje opravdanje obnavlja sliku Božju, daje božanski život milosti, „pobožanstvenje” i prebivanje Duha Svetoga. Povijest spasenja tumači kao povijest slobode: libertas minor (moći ne griješiti, moći ne umrijeti) i libertas maior (ne moći griješiti, ne moći umrijeti).
14. Pomažuća milost, s četiri obilježja:
    • narav: nije stvaranje, zakon ni samo opravdanje, nego nutarnja pomoć volji – „nadahnuće ljubavi kojom svetom ljubavlju činimo ono što znamo da treba činiti” ( duas ep. Pel. 4,5,11);
    • nužnost: „Bog ne zapovijeda nemoguće, nego zapovijedajući te opominje da činiš što možeš i da moliš što ne možeš” (De nat. et gr. 43,50), riječi koje preuzima Trident;
    • djelotvornost: milost ne ukida slobodu nego je utemeljuje – „slobodna se volja ne dokida, jer joj se pomaže; pomaže joj se, jer se ne dokida” ( 157,2,10); „Onaj koji te stvorio bez tebe, ne opravdava te bez tebe” (Serm. 169,11,13);
    • besplatnost: i početak vjere i konačna ustrajnost dar su; zasluge postoje, ali „kad Bog kruni naše zasluge, ne kruni drugo nego svoje darove”.
15. Predestinacija je „predznanje i priprava Božjih dobročinstava kojima se sigurno oslobađaju svi koji se oslobađaju” (De dono pers. 14,35). Prema Trapèu, „dvostruku predestinaciju” (od Gotšalka nadalje) Augustinu se pripisuje neopravdano. Augustin je razlikovao predestinaciju od predznanja (grijesi su predmet predznanja, ne predestinacije); učio je da nema kazne bez krivnje („jer je dobar, može neke osloboditi bez zasluga; jer je pravedan, ne može nikoga osuditi bez krivnje”, Iul. 3,18,36); i da je Krist umro za sve. Pred pitanjem zašto Bog ne dade svima milost kojoj nitko ne odolijeva, Augustin priznaje da ne zna odgovor i klanja se otajstvu. Naglašava i pastoralni smisao: izbjegavati i oholost i očaj, rasti u poniznosti, pouzdanju i molitvi.
16. g) Crkva. Augustin je Crkvu produbio u manihejskom sporu (kao povijesnu činjenicu i motiv vjerodostojnosti) i u donatističkom (kao zajedništvo i mistično tijelo Kristovo). Pod Crkvom razumije:

• zajednicu vjernika sagrađenu na apostolima;
• zajednicu pravednika od Abela do svršetka;
• zajednicu predestiniranih u blaženstvu.

Brani njezino jedinstvo – zajedništvo vjere, sakramenata i ljubavi, kojima se protive hereza, raskol i grijeh. Brani i njezinu katoličnost, apostolskost i primat apostolske stolice. Heretik nije onaj koji griješi u vjeri, nego onaj tko se protivi katoličkom nauku koji mu je jasan.

U sakramentalnom pitanju razlikuje valjan i plodonosan sakrament: krštenje (i red) valjani su i izvan Crkve jer pripadaju Kristu, koji je njihov glavni djelitelj, ali plodonosni su samo u Crkvi, jer nema milosti krštenja tko nema ljubavi, a nema ljubavi tko kida jedinstvo. Crkva je pomiješano tijelo (corpus permixtum); grešnici, pa i grešni službenici, ne onečišćuju dobre: „što god mi bili, vi ste sigurni, vi koji imate Boga za Oca i Crkvu za Majku” (C. litt. Pet. 3,9,10).

U srcu ekleziologije su dva nauka: kristološki – Christus totus, glava i tijelo, „jedna osoba” – i pneumatološki – Duh Sveti je duša mističnog tijela. Crkva je bitno eshatološka: „bez mrlje i bore” bit će tek na svršetku. To su dva vremena iste Crkve, a ne dvije Crkve. Augustinova je zasluga sinteza odnosa vjere, Crkve, sakramenata i ljubavi.

1. h) Sakramenti. Uz opći nauk (sakrament kao sveti znak; „pristupi riječ elementu i nastaje sakrament, kao neka vidljiva riječ”, In Io. 80,3), Augustin razrađuje krštenje, pokoru, euharistiju i brak:

• naglašavanje nužnosti krštenja ne isključuje krštenje željom;
• ekleziološki simbolizam euharistije ne isključuje izričite tvrdnje o stvarnoj prisutnosti („kruh je tijelo Kristovo”) ni o njezinu žrtvenom značaju;
• uz javnu pokoru spominje i tajnu opomenu;
• nauk o zlu požude ne dira u nauk o dobrima braka: potomstvo, vjernost, sakrament (proles, fides, sacramentum).

1. i) Eshatologija. Posljednje četiri knjige Božje države dale su kršćanskoj eshatologiji konačan oblik:

• odbacio je platonsko cikličko shvaćanje povijesti;
• napustio je milenarizam, kojemu je isprva i sam bio sklon, tumačeći Otk 20,1-5 alegorijski (Kristovo kraljevstvo je Crkva već sada);
• branio je uskrsnuće tijela i vječnost kazni (riječi Pisma treba uzeti veraciter, a ne samo minaciter);
• opisao je blaženstvo kao društveno i kristološko, kao „nezasitnu sitost”;
• prihvaća čistilište, u kojem dušama pomažu euharistijska žrtva i dobra djela vjernika.

3.4. Duhovni nauk

Augustinova je duhovnost:

• trojstvena – „Daj da te se sjećam, da te razumijem, da te ljubim” (De Trin. 15,28,51);
• kristološka – Krist je put kao čovjek i domovina kao Bog;
• eklezijalna – „onoliko netko ima Duha Svetoga koliko ljubi Crkvu Kristovu”, In Io. 32,8;
• antropološka – obnova slike Božje;
• biblijska – Pismo „pripovijeda Krista i preporučuje ljubav”.

Glavne crte:

1. Sveopći poziv na svetost. Djevičanstvo je po sebi uzvišenije od braka, ali poniznija udana žena može biti savršenija od ohole djevice: „lakše slijede Jaganjca ponizni bračni drugovi nego ohole djevice”. Sve ovisi o stupnju ljubavi.
2. Ljubav je bit i mjera savršenstva (zato Augustina zovu i „učiteljem ljubavi”). Ljubiti Boga „besplatno” znači ne željeti od Boga ništa osim Boga; Augustin razlikuje ropski i čisti, sinovski strah.
3. Poniznost je temelj ljubavi: „gdje je poniznost, ondje je ljubav”.
4. Čišćenje, zakon nutarnjih uzlazaka: „hrana ljubavi je umanjenje požude”; „sav naš napor u ovom životu sastoji se u tome da izliječimo oko srca kako bismo mogli gledati Boga” ( 88,5).
5. Molitva je želja i obraćenje srca; ne zato da Bog sazna, nego da nas pripravi primiti. Kristološka sinteza: „Krist moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, mi mu se molimo kao našem Bogu” ( in Ps. 85,1).
6. Stupnjevi duhovnog života.

Vrhunac je kontemplacija. Augustin je bio i mistik: pripovijeda o svojim iskustvima (Conf. 7,17,23; 9,10,23-26 – „zanos u Ostiji”; 10,40,65). Opisuje ih u tri trenutka – uspon, kratki uvid, povratak. Kontemplacija nije neposredno gledanje Boga, nego visoko iskustvo po vjeri, „kao u zrcalu”. Napetost između kontemplativnog i djelatnog života razrješava trima načelima: prvenstvo kontemplacije, dužnost prihvaćanja djelatne službe kad to traži Crkva, i čuvanje okusa istine u djelovanju. Sinteza je u De civ. Dei 19,19: „ljubav prema istini traži sveti mir (otium sanctum), nužnost ljubavi prihvaća pravedan posao (negotium iustum)“.

4. Tekstovi za čitanje

„Velik si, Gospodine, i dostojan svake hvale… Ti nas potičeš da nam bude milina hvaliti te, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” (Conf. 1,1,1)

„Kasno sam te ljubio, Ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te ljubio! I gle, ti si bio u meni, a ja vani, i ondje sam te tražio… Bio si sa mnom, a ja nisam bio s tobom.” (Conf. 10,27,38)

„Dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski ljubav prema sebi do prezira Boga, nebeski ljubav prema Bogu do prezira sebe.” (De civ. Dei 14,28)

Izvor: A. Trapè, „S. Agostino”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, str. 325–434. Dopunska lektira: kateheze Benedikta XVI. o Augustinu (5 dijelova).

II. JERONIM (oko 347.–419.)

Jeronim, „knez prevoditelja”, najučeniji je biblijski znanstvenik latinske antike. Njegovi prijevodi postali su jezgra Vulgate, Biblije Zapadne Crkve tijekom više od tisuću godina. Komentari, prijevodi i pisma prenijeli su Zapadu golemo grčko egzegetsko, povijesno i duhovno blago. Istodobno je to osoba oštrih suprotnosti: asket i pustinjak koji ne može bez knjižnice, nježan prijatelj u pismima i nemilosrdan polemičar. Priručnik (J. Gribomont) naglašava da kod Jeronima djelo bolje objašnjava njegov životopis nego neka sustavna nauka.

1. Život

Podrijetlo i školovanje

Eusebius Hieronymus rođen je „na granici latinskog svijeta”, u malom utvrđenom gradiću Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Grad su Goti razorili oko 376.; točan položaj ostaje sporan. U susjednim gradovima – Akvileji, Altinu, Konkordiji i Emoni (Ljubljana) – Jeronim je stekao prijatelje i neprijatelje za cijeli život.

Godina rođenja je sporna. Prosperova kronika, oslanjajući se na Augustinov izraz da je umro „u dubokoj starosti”, pripisuje mu 91 godinu i rođenje 331. F. Cavallera je skupio niz pokazatelja za 347. kao terminus post quem, te većina znanstvenika ovu dataciju smatraju boljom.

Otac Euzebije bio je pobožan kršćanin i posjedovao je nekoliko imanja; mlađi brat Paulinijan i sestra kasnije su i sami izabrali monaški život. Oko 360.–367. u Rimu je završio odlične studije gramatike i retorike. Najveću zahvalnost iskazuje učitelju Eliju Donatu, a cijeli njegov opus nosi pečat prisnosti s klasicima, ponajprije s Ciceronom i Vergilijem. Grčki je pravo naučio tek na Istoku, a klasičnu grčku književnost, unatoč tvrdnjama, nikad nije dobro poznavao. U mladosti je vlastitom rukom prepisao cijelu jednu profanu knjižnicu. Kršten je u Rimu. Sa skupinom prijatelja (Bonoz, Rufin, Heliodor) nedjeljom je pohodio grobove apostola i mučenika u katakombama, što kasnije opisuje u jednoj od najljepših stranica svojih komentara (In Ezech. 12).

Trier, Akvileja i pustinja

Nakon studija Jeronim je otišao u carski Trier, gdje ga je osvojio istočni monaški ideal i gdje je prepisivao Hilarijeva djela. Oko 370. vratio se u zavičaj i nekoliko godina s Rufinom, Kromacijem i Heliodorom oko biskupa Valerijana u Akvileji živio u asketskoj zajednici koju sam naziva „zborom blaženih”. Zajednica se raspala u svađama, dijelom i zbog Jeronimova oštrog jezika.

Oko 373. otputovao je na Istok s Evagrijem Antiohijskim, prevoditeljem Atanazijeva Života Antunova. Slijedi razdoblje pustinjačkog života u „pustinji” Halkide, južno od Alepa (375.–377.). Ondje je od jednog obraćenog Židova počeo učiti hebrejski, „inteligentnu asketsku vježbu”, kako kaže priručnik. Tu je doživio i čuveni san u kojem je pred Kristovim sudom bio bičevan jer je „ciceronovac, a ne kršćanin” (Ep. 22,30). Kriza je bila stvarna, ali Jeronim ni kasnije nije prestao citirati klasike, što mu je Rufin u sporovima rado predbacivao.

U Antiohiji, podijeljenoj raskolom, pristao je uz malu strogo nicejsku manjinu biskupa Paulina, koji ga je zaredio za svećenika, bez pastoralne obveze. Slušao je egzegetska predavanja Apolinara Laodicejskog.

Carigrad i Rim (380.–385.)

Oko 380. Jeronim je s Paulinom bio u Carigradu, gdje je susreo Grgura Nazijanskog. Taj ga je susret oduševio za Origena, kojega je počeo prevoditi. Ondje je otkrio i preveo Euzebijevu Kroniku. Godine 382. s Paulinom i Epifanijem Ciparskim došao je u Rim. Papa Damaz, gotovo osamdesetogodišnjak, uzeo ga je za tajnika i savjetnika „in chartis ecclesiasticis” (Ep. 123,9).

U Rimu je Jeronim postao duhovni vođa krugova aristokratskih žena – udovica Marcele i Paule te Paulinine kćeri Eustohije. Njihovi biblijski kružoci natjerali su ga da usavrši hebrejski kod jednog rabina i da te žene, većinom grčki obrazovane, uči osnovama svetog jezika. Smatrao se Damazovim prirodnim nasljednikom. Nakon Damazove smrti i izbora pape Siricija (prosinac 384.) ozračje se promijenilo, pa je u ljeto 385. napustio Rim, „otresavši prašinu s nogu”, optužen zbog prijateljstava sa ženama.

Betlehem (386.–419.)

Paula i Eustohija pridružile su mu se u Reggiu Calabriji. Nakon hodočašća po Svetoj zemlji i boravka u Egiptu – gdje je slušao Didima Slijepog – u ljeto 386. nastanili su se u Betlehemu. Ondje su osnovana dva samostana, muški i ženski, te gostinjac. U blizini se nalazila slavna knjižnica u Cezareji, koju je utemeljio Origen, a obogatio Euzebije. Uslijedila su desetljeća intenzivnog rada: prijevodi Biblije, komentari, životopisi monaha i polemike.

Origenistički spor. Od 393. Jeronim je, pod Epifanijevim utjecajem, potpisao osudu Origena, dok je Rufin to odbio. Sukob s jeruzalemskim biskupom Ivanom zaoštrio se kad je Epifanije 394. mimo prava mjesnog biskupa zaredio Jeronimova brata Paulinijana, pa je Jeronim bio izopćen. Pomiren je o Uskrsu 397., ali je spor s Rufinom zbog njegova prijevoda Origenova De principiis prerastao u gorku polemiku koja je trajala do Rufinove smrti (410.). Jeronim se pritom svrstao uz Teofila Aleksandrijskog, i protiv Ivana Zlatoustog.

Augustin i Pelagije. Godine 397. u Jeronimovoj se korespondenciji pojavljuje mladi biskup Augustin, s poštovanjem, ali i s ogradama. Jeronim isprva nije shvatio njegovu važnost i odgovarao je oholo, no Augustinova je poniznost prevladala i dvojica su se na kraju udružila protiv zajedničkog protivnika, Pelagija.

Posljednje godine. Smrt Paule (404.) teško ga je pogodila; utjehu je našao u prijevodu Pahomijevih pravila. Godine 405. završio je prijevod hebrejske Biblije i započeo velike komentare proroka. Pad Rima 24. kolovoza 410. bio je težak udarac. Godine 416. pelagijanska je skupina zapalila betlehemske samostane. Nakon smrti Eustohije Jeronim je umro 30. rujna 419. ili 420., ne dovršivši komentar Jeremije proroka.

2. Djela

Jeronim je vodio brigu o širenju svojih djela. Zahvaljujući Pauli imao je skupinu prepisivača i mrežu prijatelja u Rimu koji su djela prenosili dalje. Opus se može podijeliti u nekoliko skupina.

2.1. Biblijski prijevodi

Priručnik upozorava na dvije česte zablude: Jeronim nije preveo cijelo Pismo, i nije radio po jedinstvenom planu i metodi. Vulgata nije bila „službeno izdanje” koje je proglasio Damaz, nego je nastajala knjigu po knjigu, posvećenu svaki put drugom prijatelju.

1. Evanđelja (Rim, 383.–384.). Predgovor Novum opus pripisuje inicijativu Damazu; prema priručniku papa je projekt vjerojatno samo odobrio ili poželio bolji prijevod. Riječ je o reviziji starolatinskog prijevoda (Vetus Latina) prema grčkom. Jeronim obećaje da će ispravljati samo gdje grčki to traži, ali je rad nejednak, „rad početnika”, premda u cjelini kvalitetan.
2. Ostatak Novoga zavjeta. Za Djela, Poslanice i Otkrivenje nema Jeronimovih predgovora. Revizija je sustavnija, a tekst se razlikuje od onoga što Jeronim sam citira. Danas se pripisuje Jeronimovu učeniku Rufinu Sircu; prvi je tu reviziju koristio Pelagije.
3. Prva revizija Psaltira (Rim) – brza i sam ju je kasnije odbacio; izgubljena je.
4. Psaltir „Gallicanum” i heksaplarna revizija (387.–392.). U Cezareji je Jeronim proučavao Origenovu Heksaplu i prema njoj revidirao mudrosne knjige (Job, Salomonove knjige, Psaltir). Taj je Psaltir prihvaćen najprije u irskoj, zatim u karolinškoj liturgiji (otuda ime Gallicanum), ušao je u Vulgatu i liturgiju gotovo posvuda, a zamijenjen je tek u 20. stoljeću. Augustin je cijenio taj rad i želio da Jeronim tako obradi cijelu Bibliju.
5. Novi prijevod s hebrejskog (oko 392.–405.). Studij Heksaple i rad na Quaestiones hebraicae doveli su Jeronima do zaključka da treba prevoditi izravno s hebrejskog – načelo hebraica veritas. Pritom se oslanjao na grčke prijevode Akvile i Simaha. Redoslijed je bio neobičan: Ezra oko 394., Ljetopisi 396., Ezekiel početkom 398., Salomonove knjige 398., Oktateuh 404., Estera 405. Pothvat je izazvao više kritike nego divljenja: Rufin, Augustin i drugi bojali su se da će Crkva izgubiti svoju Bibliju (Septuagintu) i skliznuti u židovsku perspektivu. Ipak su se prijevodi proroka nametnuli bez otpora, mudrosne i povijesne knjige s vremenom također. Psaltir prema hebrejskom ušao je u učene Biblije, ali nikad u liturgiju. Prevodeći, Jeronim više poštuje proročke tekstove, molitve i formule ukorijenjene u pobožnosti Crkve, a slobodniji je u pripovijestima. Priručnik navodi Claudelov sud da je Vulgata „pjesnički spomenik”, remek-djelo latinskog jezika.
6. Deuterokanonske knjige. Jeronim ih ne smatra kanonskima (predgovori Mudrim izrekama i Ezri), ali je slobodno preveo Tobiju i Juditu. Mudrost, Sirah, Makabejske knjige i Baruh ušli su u Vulgatu u starijim ili drugim recenzijama.

2.2. Pomagala za biblijski studij

• Euzebijeva Kronika – usporedna kronološka tablica svjetske povijesti; Jeronim ju je otkrio u Carigradu 380., preveo i nastavio do 378. Grčki izvornik je izgubljen.
• Liber locorum (prerada Euzebijeva Onomastikona biblijskih mjesta) i Liber interpretationis hebraicorum nominum (tumačenje hebrejskih imena), oko 390.
• De viris illustribus (393.) – katalog 135 kršćanskih pisaca, s popisom vlastitih djela na kraju. Plan je preuzet od Svetonija, a građa većinom od Euzebija. Djelo ima pogrešaka, ali je prva kršćanska „patrologija” i temelj povijesti egzegeze.

2.3. Prijevodi Origena i Didima

U Carigradu (ili već u Antiohiji) Jeronim je počeo prevoditi Origenove homilije: 14 na Jeremiju, homilije na Ezekiela, dvije na Pjesmu nad pjesmama (posvećene Damazu), devet na Izaiju. Godine 390. preveo je 39 homilija na Luku, s izričitom namjerom da pokaže kako je Ambrozije u svojem komentaru Luke ovisan o Origenu. S istom je namjerom (387.–390.) preveo Didimovu raspravu O Duhu Svetom, čiji je grčki izvornik izgubljen. Godine 399. preveo je Origenov De principiis kako bi istaknuo njegove zablude, nasuprot Rufinovu „pročišćenom” prijevodu; sačuvan je samo Rufinov.

U korespondenciji su i prijevodi polemičkih dokumenata origenističkog spora (pisma Teofila, Epifanija, jeruzalemske sinode). U tom je kontekstu nastalo i pismo Ep. 57, De optimo genere interpretandi, u kojem Jeronim, opravdavajući slobode u jednom prijevodu, iznosi svoje načelo prevođenja: smisao, a ne riječ za riječ – osim u Svetom pismu. Nakon Pauline smrti (404.) preveo je i Pahomijeva pravila te druge pahomijevske tekstove.

2.4. Biblijski komentari

Komentari su velikim dijelom prilagodbe blaga iz cezarejske knjižnice. Metoda se razvijala od origenovske inspiracije prema književnoj i tekstualnoj kritici.

• Pavlove poslanice (386., u nekoliko mjeseci): Filemonu, Galaćanima, Efežanima i Titu. Jeronim otvoreno navodi izvore: Origena, Didima, Apolinara, Euzebija Emeškog.
• Propovjednik (oko 389.), u spomen na učenicu Blesilu; uz grčke tumače koristi i tumačenja jednog rabina.
• Commentarioli in Psalmos (oko 390.) – kratke bilješke po uzoru na Origenove skolije.
• Quaestiones hebraicae in Genesim (oko 392.) – filološka rasprava o tekstu Postanka na temelju heksaplarnih inačica i rabinskih predaja.
• Proroci – jedini sustavni Jeronimov komentar. Najprije pet malih proroka (393.), zatim Jona i Abdija (396.). Ostatak malih proroka slijedi 406., Daniel 407., Izaija 408.–409., Ezekiel 411.–414. i Jeremija 415.–419., kojeg je prekinula smrt. Metoda je ustaljena: dvostruka lema (prijevod s hebrejskog i iz Septuaginte), zatim doslovno tumačenje s raspravom o inačicama, pa duhovno tumačenje u odnosu na Krista i Crkvu, često preuzeto od Origena ili Didima.
• Matej (398.), na brzinu napisan na molbu Euzebija iz Cremone; koristi Origena i Hilarija, a sada je već svjestan Origenovih doktrinarnih zabluda.
• Otkrivenje – prerada komentara Viktorina Petovionskog (Ptuj, † 304.).

2.5. Homilije, životopisi i polemike

Homilije. Sačuvane su homilije koje je Jeronim propovijedao betlehemskim monasima (Tractatus na Psalme i Marka); G. Morin ih je identificirao početkom 20. stoljeća.

Životopisi svetih pustinjaka:

• Vita Pauli (za boravka u pustinji) – o Pavlu, navodnom prethodniku Antuna, koji je živio i umro u posvemašnjoj samoći; ideal o kojem je mladi Jeronim sanjao, s fantastičnim elementima (kentauri, satiri).
• Vita Hilarionis (386.–390.) – Hilarion iz Gaze kao monah čudotvorac u dodiru s ljudima.
• Vita Malchi (390.) – sirijski monah koji je s jednom ženom u zarobljeništvu živio u savršenoj čistoći.

Polemike:

• Altercatio Luciferiani et Orthodoxi (oko 382.) – iznimno uljudna rasprava protiv luciferijanskog raskola; brani valjanost krštenja arijanaca.
• Adversus Helvidium (383.) – za trajno Marijino djevičanstvo.
• Adversus Iovinianum (393.) – protiv Jovinijana, koji je izjednačavao brak i djevičanstvo. Pobijanje je bilo sjajno, ali pretjerano, pa je izazvalo negodovanje koje je Jeronim morao smirivati pismima.
• Contra Ioannem Hierosolymitanum (397.) – zajedljiv i pristran odgovor biskupu Ivanu.
• Contra Rufinum (3 knjige, 401.–402.) – osoban više nego doktrinaran napad.
• Contra Vigilantium (406.) – protiv akvitanskog svećenika koji je napadao štovanje mučenika, monaško siromaštvo i celibat; Jeronim kaže da ga je izdiktirao u jednoj noći.
• Dialogus adversus Pelagianos (3 knjige, 415.) – bez invektiva, o granicama ljudske slobode i nemogućnosti bezgrešnosti.

2.6. Pisma

Najdotjeraniji i nakon Biblije najčitaniji dio Jeronimova opusa. Zbirka koju je priredio Martianay broji 154 „autentična” pisma, uključujući pisma upućena Jeronimu i njegove prijevode grčkih dokumenata; pisma 148–150 su apokrifna. Najpoznatija su:

• o djevičanstvu: 22 (Eustohiji), 130;
• o udovištvu: 46, 79;
• o monaškom životu: 14, 58, 122;
• o kleru: 52 (Nepocijanu);
• o odgoju djevojčica: 107, 128;
• posmrtni govori: 60, 108 (Pauli), 127 i dr.;
• egzegetske rasprave: 18, 21 Damazu, 106.

Cijela zbirka nosi pečat Jeronimove osobnosti i žara.

3. Kultura i teologija

Jeronimov nauk „nije ni osoban ni koherentan”. Svjesno crpi iz grčkih izvora i obilno ih citira, prepuštajući čitatelju da bira. Tvrdo zastupa pojedina stajališta (hebrejski kanon, hebraica veritas), ali u komentarima i dalje navodi Septuagintu i deuterokanonske knjige. Njegova se izvornost očituje na dvama područjima: u egzegezi i u asketici.

• Klasična kultura. Grčke pjesnike i filozofe zna uglavnom iz druge ruke, a latinske klasike – Vergilija, Cicerona, satiričare – izvrsno. To ponekad narušava ravnotežu njegove asketske nauke (Adversus Iovinianum) i polemike (Contra Rufinum), ali je nesumnjivo pridonijelo njegovim egzegetskim darovima.
• Filolog orijentalist. Kontakti s rabinima najbolje su posvjedočeni u Rimu i u prvim godinama u Palestini; Jeronim je sklon pretjerivati u njihovoj važnosti. Najveće mu je bogatstvo bila Heksapla, danas izgubljena.
• Jeronim stoji na sutoku latinske egzegetske predaje (koju ne cijeni), više grčkih struja i židovske znanosti. Novi zavjet malo komentira, ali mu je vjera u Krista povlašteni kriterij za tumačenje Staroga. Tumačenje je dvostupanjsko: najprije povijesni i doslovni smisao (iuxta historiam), zatim duhovni (spiritalis intellegentia). Njegovo je načelo poznato u formuli: „Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista” (Comm. in Is., prolog).
• Ideal djevičanstva, monaškog siromaštva i studija Pisma; utjecaj na srednjovjekovno monaštvo i duhovnost bio je golem.

4. Posmrtni ugled i hrvatska recepcija

O Jeronimovu značenju svjedoči broj rukopisa njegovih djela, mnoštvo apokrifa pod njegovim imenom, citati u florilegijima i liturgijski kult. Jedan je od četiriju velikih latinskih naučitelja i zaštitnik biblijskih studija; Tridentski sabor proglasio je Vulgatu autentičnim tekstom Crkve. Benedikt XV. posvetio mu je encikliku Spiritus Paraclitus (1920.), a papa Franjo apostolsko pismo Scripturae Sacrae affectus (2020.).

U hrvatskoj tradiciji Jeronim je od srednjeg vijeka štovan kao „Dalmatinac” i sunarodnjak. Glagoljaška predaja pripisivala mu je izum glagoljice i prijevod Pisma na „slovinski”, a u Rimu od 15. stoljeća djeluje ustanova pod njegovim imenom, danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Studentima valja razlikovati povijesnu jezgru od predaje: Jeronim nije autor glagoljice, ali je ta predaja odigrala važnu ulogu u obrani glagoljaškog bogoslužja.

5. Tekstovi za čitanje

„Ispunjavam zapovijed Kristovu koji kaže: Istražujte Pisma… Jer ako je, prema apostolu Pavlu, Krist Božja snaga i Božja mudrost, tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Božje snage ni Božje mudrosti. Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.” (Commentarii in Isaiam, prolog)

„Ja ne samo da priznajem nego i slobodno izjavljujem da u prevođenju grčkih tekstova – osim Svetoga pisma, gdje je i red riječi otajstvo – ne prevodim riječ po riječ, nego smisao prema smislu.” (Ep. 57,5)

Izvor: J. Gribomont, „Le traduzioni. Girolamo e Rufino”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, str. 187–239. Dopunska lektira: kateheze Benedikta XVI. o Jeronimu – 1. i 2. dio.

AMBROZIJE MILANSKI (oko 339.–397.)

Ambrozije je biskup koji je Zapadu posredovao grčku egzegezu i teologiju, oblikovao latinsku liturgijsku himnodiju i odredio obrazac odnosa između Crkve i kršćanskog cara. Nije spekulativni teolog poput Augustina, nego pastir: gotovo sva njegova djela izrasla su iz propovijedi i pouke vjernika. Upravo zato iz njegova opusa izravno progovara život milanske Crkve u desetljećima nakon Nicejskog sabora.

1. Život

Podrijetlo i civilna karijera

Ambrozije se rodio u Trieru, gdje je njegov otac, također Ambrozije, upravljao pretorijanskom prefekturom Galija (Vita Ambrosii 3). Godina rođenja nije sigurna: jedni predlažu 339., drugi 337., ovisno o tome kako se datiraju „barbarski pokreti” koje Ambrozije spominje u Ep. 59,4 i povezuje sa svojom 53. godinom života. Obitelj je bila aristokratska i kršćanska; među rođacima se spominje djevica Sotera, mučenica Dioklecijanova progona, a vjerojatno i poganski senator Simah, kojega Ambrozije naziva „svojim rođakom”.

Nakon rane očeve smrti majka se s troje djece preselila u Rim. Ondje je sestra Marcelina prije Božića 353. u bazilici sv. Petra primila veo posvećene djevice iz ruku pape Liberija. Ambrozije je studirao retoriku i pravo; 368. je kao odvjetnik djelovao pri prefekturi u Sirmiju (Srijemska Mitrovica), a oko 370. postao je consularis Liguriae et Aemiliae sa sjedištem u Milanu.

Izbor za biskupa

Kad je umro arijanski biskup Auksencije, između katolika i arijanaca izbio je žestok sukob oko nasljednika. Ambrozije je kao namjesnik došao u crkvu uspostaviti red, a okupljeni su ga – i arijanci i katolici – aklamirali za biskupa. Bio je tek katekumen. Kršten je i tjedan dana nakon toga zaređen za biskupa. O datumu se raspravljalo: O. Faller i A. Paredi predlažu 7. prosinca 374. (danas liturgijski spomen), dok su starija istraživanja (Campenhausen, Dudden) zastupala 1. prosinca 373.

Prema Paulinovu životopisu, Ambrozije je pri ređenju razdijelio Crkvi i siromasima svoje zlato i srebro, a zemljišne posjede darovao Crkvi, pridržavši sestri samo pravo uživanja (Vita 38). Za novu službu pripremao se pod vodstvom svećenika Simplicijana (kasnije njegova nasljednika) intenzivnim studijem Pisma, grčkih otaca te židovskih i poganskih pisaca, osobito Filona i Plotina. O toj marljivosti svjedoči Augustin, koji ga je u Milanu viđao kako u tišini čita (Conf. VI,3,3).

Biskup u središtu Carstva

Milano je u to doba bio carska rezidencija, pa je Ambrozijeva pastirska služba neizbježno bila i javna, politička uloga. Kronološki pregled koji slijedi sažima glavne događaje prema priručniku.

Nekoliko epizoda zaslužuje posebnu pozornost jer ih studenti redovito susreću i u povijesti Crkve:

• Oltar Viktorije. Oltar božice Pobjede, koji je Konstancije II. uklonio iz Senata 357., a Julijan vratio, Gracijan je ponovno dao ukloniti 382. Kad je 384. prefekt grada Simah u ime senatora zatražio njegov povratak i obnovu ukinutih povlastica, Ambrozije je u dva pisma mladom Valentinijanu II. odlučno odbio da kršćanski car financira poganski kult. Car je zahtjev odbio. Prepiska je klasičan dokument sukoba poganske tradicije i kršćanskog Carstva.
• Spor oko bazilike (386.). Arijanski biskup Auksencije, štićenik carice Justine, zatražio je za Uskrs jednu milansku baziliku. Ambrozije je odbio i sa zajednicom ostao u Porcijskoj bazilici. Tada je, kako svjedoči Augustin ( IX,7,15), uveo pjevanje himana i psalama po istočnom uzoru. U tom kontekstu nastaje Sermo contra Auxentium s načelom da je car „unutar Crkve, a ne iznad nje”.
• Kalinikon i Solun. Kad je Teodozije naredio da kršćani koji su spalili sinagogu u Kalinikonu (Mezopotamija) moraju o svom trošku podići novu, Ambrozije je postigao da se odredba povuče ( 40–41). Ta je pobjeda, koju danas čitamo kritički, imala cijenu: car je biskupa udaljio iz povjerljivih dvorskih poslova. Nakon pokolja u Solunu (ljeto 390.) Ambrozije je od cara zatražio javnu pokoru prije ponovnog pristupa sakramentima; pomirenje je uslijedilo o Božiću 390.

Posljednje godine obilježava pastoralna djelatnost: pronalazak moći mučenika Nazarija i Celza, osnivanje novih biskupija u sjevernoj Italiji i postavljanje biskupa. Ep. 63 Crkvi u Vercelliju, najduže njegovo pismo, smatra se raspravom o izboru biskupa. Glavni izvor za život je Vita sancti Ambrosii njegova tajnika Paulina, napisana oko 422. na Augustinov poticaj.

2. Djela

Mnoga je Ambrozijeva djela teško točno datirati, a često nije jasno je li djelo nastalo kao propovijed ili kao rasprava. Priručnik ih zato ne slaže kronološki, nego po vrstama: egzegetska, moralno-asketska, dogmatska te govori, pisma i himni.

2.1. Egzegetska djela

Po uzoru na Filona i Origena Ambrozije prihvaća trostruki smisao Pisma – doslovni, moralni i alegorijsko-mistični – ali u praksi prevladava alegorijsko-tipološko i moralno tumačenje. Većina tih spisa nastala je iz propovijedi koje je sam preradio. Osim komentara Luke, svi se odnose na Stari zavjet.

• Hexaemeron – devet propovijedi o šest dana stvaranja (Post 1,1-26), skupljenih u šest knjiga; održane u Velikom tjednu jedne od godina između 386. i 390. Oslanja se na istoimeno djelo Bazilija Velikog, a prema Jeronimu i na izgubljene Origenove i Hipolitove spise; prisutni su i Ciceron, Filon i Vergilije.
• Ciklus o praocima: De paradiso (o zemaljskom raju i istočnom grijehu; rano djelo, oko 375.–378., pod jakim Filonovim utjecajem), De Cain et Abel, De Noe (arka kao slika ljudskog tijela), De Abraham (dvije knjige: prva moralna, za katekumene; druga učena, alegorijska), De Isaac et anima (u ženidbi Izaka i Rebeke čita sjedinjenje Krista i duše; zapravo rasprava o duši), De bono mortis (tri vrste smrti – duhovna po grijehu, mistična po suobličenju s Kristom, tjelesna; smrt kao dobro), De fuga saeculi, De Iacob et vita beata (o pravoj sreći, na primjeru makabejskih mučenika), De Ioseph (Josip kao uzor čistoće i slika sveopćeg spasenja u Kristu) i De patriarchis.
• Spisi društvene kritike: De Helia et ieiunio (korizmena propovijed, po uzoru na Bazilijeve homilije), De Nabuthae (oko 389.–390.; priča o kralju Ahabu i siromahu Nabotu kao zrcalo društvenih nepravdi Ambrozijeva vremena) i De Tobia (oštra propovijed protiv lihvarstva i škrtosti).
• De interpellatione Iob et David (četiri propovijedi o krhkosti ljudske sudbine i prividnoj sreći zlih) i De apologia prophetae David (o grijehu i pokori vladara; neki u njoj vide aluziju na Valentinijana II. ili Maksima).
• Enarrationes in XII Psalmos – propovijedi na psalme 1, 35–40, 45, 47, 48 i 61; komentar na Ps 43 prekinula je smrt. Expositio Psalmi CXVIII – 22 propovijedi na 22 strofe Ps 118 (oko 386.–390.), o putu duše prema savršenstvu.
• Expositio evangelii secundum Lucam (10 knjiga) – jedini sačuvani Ambrozijev novozavjetni komentar i jedno od rijetkih djela u kojem sustavno prati biblijski tekst. Nastalo je iz propovijedi, a Ambrozije ga je sam priredio do 389. Izvori su Origenove homilije, Hilarijev komentar Mateja i (za III. knjigu) Euzebije. Doslovnom se smislu posvećuje umjereno, a češće prelazi na moralni i mistično-alegorijski.
• Expositio Isaiae prophetae je izgubljena; ulomci su sačuvani u Augustinovim citatima.

2.2. Moralna i asketska djela

• De officiis ministrorum (3 knjige) – kršćanska preradba Ciceronova De officiis: preuzima naslov, podjelu i shemu (I. o časnome, II. o korisnome, III. o sukobu časnoga i korisnoga). Namijenjena je kleru, ali i svim vjernicima. Bitna razlika prema uzoru nije samo u biblijskim primjerima umjesto rimskih, nego u eshatološkom obzoru: stoička etika polazi od čovjeka, kršćanska od Boga. Prvi je sustavni priručnik kršćanske etike na Zapadu.
• De virginibus (3 knjige, za sestru Marcelinu, dovršeno do prosinca 377.) – prva cjelovita latinska rasprava o kršćanskom djevičanstvu; uzori su sv. Agneza, Marija i Ivan Krstitelj. Sud o braku ostaje uravnotežen i pozitivan. Slijede De viduis (377./378.; ne zabranjuje ponovnu ženidbu), De virginitate (oko 378.), De institutione virginis (391./392.; protiv Bonozova nijekanja Marijina djevičanstva nakon poroda) i Exhortatio virginitatis (Firenca, 393.).

2.3. Dogmatska djela

• De fide ad Gratianum (5 knjiga) – odgovor na Gracijanovu molbu za pouku protiv arijanizma; I.–II. knjiga 377./378., III.–V. do kraja 380. Ambrozije pobija šest arijanskih nijekanja (De fide I,34-40) i tvrdi da Sin nije nesličan Ocu, nema početka, nije stvoren, dobar je, pravi je Bog i nema drukčije božanstvo od Očeva. Izvori: Atanazije, Bazilije, Didim, Hilarije.
• De Spiritu Sancto (3 knjige, 381.) – nastavak De fide: božanstvo Duha Svetoga i njegovo mjesto u Trojstvu. Slijedi Didima Aleksandrijskog, Bazilija i Atanazija; po tome je posrednik istočne pneumatologije na Zapadu.
• De incarnationis dominicae sacramento (382.) – propovijed u Porcijskoj bazilici i pisani odgovor Gracijanu: savršenstvo dviju naravi u jednoj osobi Kristovoj, protiv apolinarizma (izvor je Atanazijevo pismo Epiktetu).
• Explanatio symboli ad initiandos – tumačenje Vjerovanja katekumenima; autentičnost potvrđuju Connolly, Faller i Botte.
• De mysteriis (oko 390.) i De sacramentis (6 propovijedi) – mistagoške kateheze novokrštenicima o krštenju, potvrdi i euharistiji, sa simboličkim tumačenjem obreda na temelju Pisma. De sacramentis je zapis propovijedi (stenografski) – otuda ponavljanja i manje dotjeran stil – a donosi i tumačenje Očenaša i dijelove euharistijske molitve, što ga čini dragocjenim izvorom za povijest liturgije.
• De paenitentia (2 knjige) – protiv novacijanaca, koji su Crkvi poricali vlast otpuštanja grijeha; važno svjedočanstvo o pokorničkoj disciplini u Milanu 4. stoljeća (izvori: Tertulijan i Ciprijan).

2.4. Govori, pisma i himni

• Govori: De excessu fratris (dvije knjige; utješni govor za brata Satira, retorički i ljudski topao), De obitu Valentiniani (392.), De obitu Theodosii (25. veljače 395.; u njemu je i predaja o carici Heleni i pronalasku križa) te Sermo contra Auxentium de basilicis tradendis (Cvjetnica 386.).
• Pisma: sačuvano ih je 91, sabranih u 10 knjiga. Najvažniji su izvor za poznavanje Ambrozija i njegova vremena: odnosi Crkve i Carstva ( 1, 21, 51, 57), borba protiv arijanizma (Ep. 10–14, 20–21), oltar Viktorije (Ep. 17–18), Kalinikon (Ep. 40–41), moći Gervazija i Protazija (Ep. 22), te pisma Simplicijanu, Paulinu Nolanskom i Crkvi u Vercelliju (Ep. 63).
• Himni: Ambrozije je utemeljitelj liturgijske himnodije Zapada. Izmjena psalama i himana nastala je u sporu oko bazilike 385./386., a već 396. bila je baština milanske Crkve. Himni su pisani u jampskim dimetrima složenima u kitice od četiri stiha, s melodijom koju je skladao sam Ambrozije; jednostavne su slike, lako pamtljive, „govore više srcu nego razumu”. Na temelju Augustinova svjedočanstva sigurno su autentična četiri himna: Aeterne rerum conditor, Deus creator omnium, Iam surgit hora tertia i Intende qui regis Israel (s kiticom Veni redemptor gentium). Za još desetak himana autentičnost je vjerojatna, ali se o njoj raspravlja. Te Deum neki pripisuju Niceti Remezijanskom.

3. Nauk (sinteza)

Pismo i egzegeza. Ambrozije je ponajprije tumač Pisma. Od Filona i Origena preuzima alegorijsku metodu, a od Bazilija i Didima teološki sadržaj. Upravo je takvo tumačenje Augustinu otvorilo Stari zavjet koji su manihejci ismijavali: slušajući Ambrozija kako tumači načelo „slovo ubija, a Duh oživljuje” (2 Kor 3,6), shvatio je da se mnoga mjesta trebaju čitati duhovno (Conf. VI,4,6).

Trojstvo i kristologija. U De fide i De Spiritu Sancto Ambrozije brani nicejsku vjeru u istobitnost Sina i božanstvo Duha, a u De incarnationis jasno govori o dvjema savršenim naravima u jednoj osobi. Nije izvoran spekulativac, ali je za Zapad bio presudan posrednik grčke teologije. Jeronim mu je to i zamjerao, nazivajući ga „šojkom okićenom paunovim perjem” (predgovor prijevodu Origenovih homilija na Luku).

Sakramenti. U mistagoškim katehezama Ambrozije uči da Kristova riječ izgovorena nad kruhom i vinom mijenja njihovu narav. Euharistija nije „ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov” (De myst. 9,50). To je jedno od najjasnijih latinskih svjedočanstava vjere u stvarnu prisutnost.

Crkva i Carstvo. Ambrozije ne niječe carski autoritet, ali u pitanjima vjere i ćudoređa traži autonomiju Crkve: car je sin Crkve, „unutar Crkve, a ne iznad Crkve” (Contra Auxentium 36). Teodozijeva pokora postala je simbol podložnosti vladara Božjem zakonu. Neke njegove odluke (Kalinikon) danas se kritički prosuđuju.

Djevičanstvo, Marija i Crkva. Ambrozije je prvi latinski teolog djevičanstva. Marija je uzor djevica i „pralik Crkve” (typus Ecclesiae), djevica i majka kao i Crkva, a brani njezino trajno djevičanstvo.

Društveni nauk. U De Nabuthae i De Tobia oštro kritizira bogate i lihvare. Zemlja je stvorena kao zajedničko dobro svih, pa milostinja nije velikodušnost, nego vraćanje siromahu onoga što mu pripada.

4. Značenje

Ambrozije je jedan od četiriju velikih latinskih crkvenih naučitelja (uz Jeronima, Augustina i Grgura Velikog). Njegova je ostavština trostruka:

1. teološka – kao posrednik grčke egzegeze i pneumatologije Zapadu;
2. liturgijska – kao utemeljitelj himnodije i mistagogije, po kojemu nosi ime ambrozijanski obred Milanske Crkve;
3. eklezijalno-politička – kao biskup koji je odredio obrazac odnosa Crkve i kršćanskog vladara za cijeli srednji vijek.

Uz to, Ambrozije je presudno djelovao na Augustinovo obraćenje.

5. Tekstovi za čitanje

„Kolikim se dakle služimo primjerima da dokažemo kako to nije ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov, i da je snaga blagoslova veća od snage naravi, jer se blagoslovom mijenja i sama narav.” (De mysteriis 9,50)

„Car je, naime, unutar Crkve, a ne iznad Crkve; dobar car traži pomoć Crkve, a ne odbija je.” (Sermo contra Auxentium 36)

Izvor: M. G. Mara, „Ambrogio di Milano”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, Marietti, Casale Monferrato 1978., str. 135–168. Dopunska lektira: Kateheza Benedikta XVI. o Ambroziju.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem Evanđelju među riječima Isusove pouke, upravljene slikom trsa i loze, imamo i jednu neobičnu rečenicu s kojom se mnogi ne bi složili. A Gospodin doista, nakon što iznese sliku o trsu i lozi, reče: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Mogli bismo reći da je to vrlo odvažna rečenica koju eventualno konkretan život pobija, o čemu svjedoče rezultati i našeg svijeta i vremena. Današnje društvo je vrlo razvijene i ostvaruje mnoge tehnološke uspjehe i hvali se vlastitim napretkom. A taj napredak ne samo ne ovisi o vjeri, već naprotiv. Čini se kao da što ljudi manje vjeruju, više izgrađuju društvo i ostvaruju napredak, jer se više angažiraju oko zemaljskih dobara i blagodati. Štoviše, čovjek našega vremena kao da baš zato nema vremena za duhovno, jer ga počesto smatra marginalnim i nevažnim u konkretnom životu. Ljudi u današnje vrijeme se vrlo često udaljuju od Boga i od njegova života te se odmiču u različite oblike agnosticizma i ateizma, kao da žele pokazati da je moguće biti nevjernici i tako živjeti, ali u isto vrijeme stvarati društvo i voditi društveni poredak prema napretku i razvoju.

No to je samo prividni dojam, jer tko bolje pogleda i sagleda situaciju, shvati će da se događa samo izvanjska dobrobit, ili napredak zemaljskog blagostanja, ali to je daleko od cjelovitog razvoja i od onog istinskog boljitka i napretka koji se ostvaruje razvojem duhovnog stanja i uvećanjem duhovnih dobara. Za zemaljske zasluge ljudi nam mogu izgraditi poneki kip ili napraviti sliku, imenovati neki trg ili ulicu u naše ime, ali nam ne mogu dati život vječni. Ono istinsko dobro nije vremenito, već vječno, nije zemaljsko, već nebesko, nije ljudsko, već božansko. A takvo dobro, kao i sva ona dobra i kreposti duše od kojih se stvarno živi, ne može se ostvariti bez Isusove prisutnosti i njegove pomoći. Upravo to su neprolazne i vječne istine i dobra. Ako ne žive stvarnim božanskim životom, ne samo pojedinci već i cijeli narodi propadaju i s time dolazi brisanje pamćenja jer dolazi do brisanja iz knjige života. Zato se tu pokazuje ljudska nemoć, jer propada sve ono zemaljsko na što su ljudi računali. A opet, ljudi ne uče iz povijesti, premda je zovu učiteljicom života. Jer ni tada se ne opredjeljuju za ona duhovna i neprolazna dobra koja nam daje Gospodin.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ne samo da to osjećamo, već to često mi ljudi i kažemo kako je teško govoriti o trojstvenome Bogu. Lakše je govoriti uopćenim jezikom i nerazgovjetnim idejama o Bogu ili božanstvu, ali jasno artikulirati govor o njemu kao o trojstvenome mogu samo oni koji su se s njime suživjeli i osjećaju ga sasvim prisno i intenzivno kao trojstvenoga u vlastitom životu. Teško je o Bogu govoroti onima koji su od Boga daleko i prema njemu hladni, kao što je teško govoriti o bilo čemu što nam je nepoznato i za što nismo zainteresirani znati. No, ako se zanimamo za upoznati Boga i s njime stupiti u pravo zajedništvo, onda ćemo i sami naći načina o njemu progovoriti vrlo spontano kao o velikom otajstvu Trojstva, to jest jednome Bogu u tri osobe. Štoviše, lako ćemo i sami sebe bolje razumjeti, jer ne razumijemo ni svoj život bez dobrog razumijevanja Trojstva.

Primjer za to nam je život i nauk našega Gospodina, kao i njegovih apostola i učenika koji su potom naviještali objavu Božju kojoj su bili svjedoci i propovijedali istine kojima ih je on poučio. Tako i u današnjem evanđeoskom odlomku Isus u jednoj rečenici otkriva velika otajstva Božja: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Iz ove Isusove rečenice se razaznaje da je Bog u sebi život, i to ne bilo kakav, već onaj stvarni, vječni, neprolazni. Nadalje, on je u sebi i ljubav, te sve što čini, čini poradi ljubavi, te da preda, utvrdi i izgradi ljubav u ljudima. Upravo jer je je život i ljubav, on to što ima u sebi, ne čuva za sebe, nego daje svijetu, to jest ne svijetu na uopćen način, već ljudima koji vjeruju u njega i njegovo otajstvo.

Svetkovina bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Ako pred Bogom ima neka kategorija ljudi koja se u sebi osjećaju posebno loše, onda su to grešnici. To su ljudi koji su postalo žrtvama i robovima grijeha, te ih počesto prati osjećaj potištenosti, odbačenosti i nezadovoljstva. Teško ih je utješiti jer se osjećaju nesretnima, te je opasnost da njihovo stanje ne prijeđe u beznađe i očaj, jer sami po sebi nemaju snage izvući se iz grijeha, a nemaju uvijek prikladnu pomoć pri ruci. Kao što je bilo nekada u Gospodinovo doba, njih se gura na rub i unaprijed osuđuje i etiketira kao zle i izopačene, a da im se nije pokušalo pomoći. Znalo se dogoditi da budu u neznanju i nemoći, a ljudi su od njih okretali glavu i okretali im leđa, umjesto da im pomognu da se pridignu i da zamole oproštenje, te tako dođu do željenoga mira i spasenja.

Marijina raspoloživost prema grešnicima

Istina je da grešnika ima različitih vrsta, od onih podložnih svakodnevnim grijesima i slabostima, do onih koji imaju otvrdnuće srca prema Bogu i čovjeku, te odbijaju priznati svoj grijeh, zaokrenuti putanju kojom idu, te potom nastaviti putem spasenja. Ima onih koji uopće nemaju osjećaja za grijeh, ni svijesti kada čine grijeh, jer su tako otupjeli u savjesti, ali ima onih koji imaju istančanu savjest, ali nemaju snage pobijediti svoj grijehe i slabosti.

Osim toga, nekim ljudima poteškoća može biti da se ustručavaju Boga jer je on toliko uzvišen pa se mali obični čovjek grešnik osjeća nelagodno stati pred njega.

Svetkovina Velike Gospe

Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.

8. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.

Međutim, već u drugom dijelu rečenice naslućuje se i razlog takvog Isusova stava. Naime, on je govorio o duhovnoj sljepoći i o duhovnim slijepcima. Doista, ima ljudi koji se usredotoče promatrati samo drugoga, a da ne promatraju sebe, te time dokazuju svoju dvostruku sljepoću. A najveći slijepac je onaj tko ne vidi svoje sljepoće, onaj tko ne vidi da je duhovno slijep. Tko se pravi učiteljem drugima, a ne prizna Boga za učitelja, uistinu je zahvaćen velikim sljepilom.

Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Riječ Božja koja nam danas odjekuje u ušima i koja nas vodi u dubljem shvaćanju ovog svetog dana i izuzetnog događaja u povijesti ljudskoga roda, otkriva nam Boga i njegovo zauzimanje za čovjeka. Tijekom povijesti nevidljivi Bog je otkrivao sebe i svoju ljubav, činio čudesa i na toliko drugih načina skrbio za svoj narod koji je redovito lutao u nezahvalnosti. Glede Božjeg djelovanja i očitovanja, puna nadahnuća i utjehe je riječ iz Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše Ocima u prorocima.” Ali i nakon toliko iskaza dobrote i skrbi, ljubavi i pažnje, narod bi uvijek odlutao od svoga Boga, to jest prisilio bi Boga da odstupi od njega prepuštajući ga njegovim krivim procjenama i slobodnim izborima. Ali ipak nikad ne odustajući, već tražeći novu priliku da im pokaže svu ljubav i da ih njome napokon do kraja obrati i privuče postojanom životu vjere i obraćenja. Zato je prorok i navijestio “po gorama ljupke noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta”. Jer je prorok osjetio da napokon može navijestiti na Sionu Božji nepovratni povratak. Napokon je Bog odlučio doći na takav način da trajno ostaje u ljudskom životu, da trajno ostaje kao kralj svoga grada Jeruzalema čije razvaline popravlja i učvršćuje svojom moći i prisutnošću.

No ovo Božje djelovanje kojim tješi svoj narod i otkupljuje Jeruzalem, kojim pokazuje spasenje svoje svim krajevima zemaljskim, ne događa se ipak na način na koji očekuju ljudi kojima je na pameti zemaljska sila i zemaljski način prisutnosti u povijesti. Bog, naime, izabire onaj istinski ljudski način, to jest izabire

Bezgrešno začeće Blažene Djevice

Iz vrle bliskih grčkoj mitologiji poznat je izraz Ahilova peta. Naime, u jednoj epskoj pjesmi opisan je život mitskog junaka Ahila – Ahileja kojega je navodno majka, božica Tetida, uronila u rijeku Stiks da bi postao neranjiv, te time besmrtan. No kako ga je majka prilikom uranjanja morala držati za petu, tako voda nije dodirnula petu koja je ostala jedini ranjivi dio njegova tijela. Kad je potom Ahilej kao junak sudjelovao u Trojanskome ratu, njego protivnik Paris je sazna za njegovu slabu točku, te je odapeo otrovnu strijelicu kojom ga je pogodio u petu i tako ga je usmrtio.

Adamova peta

To što priča grčka mitologija i pjesništvo, samo je odraz i pokušaj prepričavanja činjenice da svaki čovjek ima neku bolnu točku, bez obzira koliko on bio snažan i jak, sposoban i okretan. Bez obzira koliko želio besmrtnost, sam po sebi je ne može ostvariti, i upravo je to njegova bolna točka: želja da samostalno, bez Boga, ostvari sebe i dođe do besmrtnosti i blaženstva. Izraz ‘Ahilova peta’ govori o ranjenosti ljudskoga roda koji ima svoju petu, svoju slabost na koju Zli napadne i uništi čovjeka, jer mu čovjek ne treba biti cijeli izložen,