7. vazmena nedjelja – C

Nakon uskrsnuća Isus je dobro znao da mu je bilo ići s ovoga svijeta k Ocu, te je ujedno svojim učenicima i protumačio razloge i smisao njegova odlaska. No isto tako mu je bilo jasno što njih očekuje nakon njegova odlaska koji je bio neminovan. Osim što im je povjerio zadaću da mu budu svjedoci sve do nakraj zemlje, znao je da to nije laka zadaća, te da je neizvediva ljudskim snagama. Uostalom radilo se o božanskom poslanju. Zato će ih i pripremati da se suoče sa svim izazovima i poteškoćama koje će ih pratiti. A nije se radilo samo o poteškoćama izvana, to jest neprijateljstvima i progonima, nego je mnogo presudnije bilo da se oni ne raspadnu iznutra kao zajednica okupljena oko njegova uskrsnuća. Bilo je stoga bitno kako njihovo zajedničko svjedočenje, tako isto i zajedništvo života kojim su potvrđivali sve što su drugima naviještali.  Zato će Gospodin s njima provesti četrdeset dana utiskujući im u svijest činjenicu svoga uskrsnuća, usprkos sve njihove zbunjenosti o kojoj nam svjedoče Evanđelja. Upravo ta njihova zbunjenost sve do samog uzašašća Gospodinova potvrđuje u kakvom su čudnom stanju bili, te su s mukom nosili sa svime što su doživljavali ne znajući to pravo pretočiti u riječi.

A budući da je na njima ostalo svo breme Isusova spasenjskog djela, ne čudi onda što je Gospodin više puta za svoga javnog djelovanja, a na posljednjoj večeri i na najsvečaniji način za njih molio. Tražio je za njih milost da ustraju u svemu što su od njega čuli i bili poučeni, ali isto tako, ne manje važno, da jasno posvjedoče o svemu što su doživjeli. Apostoli će stoga biti bitna i neizbježna spona između Božjeg spasenjskog djela i vjere cijele Crkve, jer će svi ostali vjerovati na njihovu riječ. Kako bi se to moglo dogoditi Isus će ih obdariti svojom slavom, te božanskom spoznajom i ljubavlju. Zato će, kad kaže da im je dao svoju slavu, time pretpostavljati da im je omogućio da vide njegovu proslavu po kojoj je iskazao svu svoju moći i očitovao snagu božanske ljubavi. Samo opremljeni Isusovom snagom, moći će biti dovoljno pripremljeni, te ujedno na prikladan način svjedočiti, kako riječju tako i djelima, ne sebe, nego Isusa. Točnije, bit će neophodno da posvjedoče u Duhu Svetom da je Isus Božji Sin kojeg je Otac poslao na svijet kako bi sav svijet upoznao Očevu ljubav i zadobio oproštenje po neizmjernom milosrđu. Tako će njihovo svjedočanstvo biti o trojstvenome Bogu, te ih je Isus, da im to omogući, pretekao darom spoznaje i ljubavi. Doista, samo tako, nakon što su iskusili njegovu slavu, te primili dar istine i ljubavi, mogli su posvjedočiti svijetu čudesna djela Božje ljubavi izvedena uskrsnućem Gospodinovim. Gospodinu je zato jedino bilo stalo do toga da oni sačuvaju sve što su od njega primili, jer kasnije neće ići svjedočiti svijetu ni svoje znanje ni svoju ljubavi, nego istinu i ljubav koja dolazi od Boga.

Zato njihov nauk kasnije neće biti neki umjetno pripremljeni nauk, nego će neuki ribari poći svijetom noseći u srcu Božju istinu i Božju ljubav, te svjedočeći sve što su sami doživjeli od svoga Gospodina gledajući, slušajući i razmatrajući u vjeri. Upravo zato jer je njihova riječ bila svjedočanstvo, a ne umjetna ljudska tvorevina nastala usuglašavanjem stavova, mnogi su kasnije na njihovu riječ povjerovali u Isusa, što ide na istovjetan način sve do naših dana. A Bog koji ih je poslao da svjedoče, čuvao je u njima unutarnje jedinstvo vjere i ljubavi koje je bilo privlačna snaga da i svijet uzvjeruje u Isusa, da je ga Otac poslao da spasi ljudski rod. Ali ne samo u njima, nego i u cijeloj Crkvi, to jest svima onima koji će se kasnije odazvati, te uzvjerovati na vjeran i vjerodostojan način dičeći se apostolskom vjerom, Bog će čuvati ovo jedinstvo duha i svijest zajedništva.

Zato je i nama danas ispovijedati Isusa i svjedočiti za njega tom istom vjerom koju su složno ispovijedali i propovijedali apostoli u svom zajedništvu. A kako bi se to moglo dogodit, jer je prevažno za vjeru koja nije sastavljena od proizvoljnijih ljudskih stavova, nego od svjedočenja za događaj Isusa Krista, neophodno je čuvati se napasti da je svedemo na ljudske istine i znanje, na ljudske osjećaje i uvjerenja. Isus je molio i za nas da u sebi sačuvamo Božje darove, a napose dar jedinstva u vjeri koji je odraz jedinstva u Bogu, te da se trudimo zadržati slavu kojom nas je obdario naš Gospodin. Ako se prema darovima kojima nas je on obdario odnosimo površno i nemarno, onda razasipamo Božji kapital povjeren Crkvi, te ne možemo primiti niti puninu njegova dara, te niti biti pravi svjedoci. Tko je neodgovoran prema sjemenu vjere koje je Krist posijao u naša srca, ne može uživati niti njegove plodove. Na prvo nam je i istaknuto mjesto staviti, stoga, Isusove želje i molitve za nas, ako se želim zvati i biti njegovi vjernici. Trudimo se stoga doživjeti u svome biću uskrsnu slavu našega Gospodina, te držati se istine koju nam je očitovao i čuvati Božju ljubav koju nam je darovao, kako bismo i sami primali sve više i snažnije dar njegova Duha i ostavljali vjerodostojno svjedočanstvo svijetu. Svjedočimo ga tako vjerom i ljubavlju da zavrijedimo ući u onu vječnu slavu koju je on imao u ljubavi Očevoj prije postanka svijeta.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Dva izviješća sv. Luke o uzašašću Gospodinovu, ono iz Djela apostolskih i ono iz Evanđelja, upotpunjuju nam sliku i daju nam bolje razumjeti značenje uzašašća za apostole. Oni su, kako je jasno iz cjeline Evanđelja, imali s Gospodinom svoje planove, te ih bojažljivo iznose do zadnjega dana Gospodinove prisutnosti s njima. Tako smo čuli u izviješću iz Djela apostolskih kako su pitali Isusa je li došlo vrijeme da uspostavi kraljevstvo Izraelu. Očito su još uvijek gajili očekivanja i nisu točno znali što im je činiti, to jest gdje njih kani rasporediti u tom iščekivanom kraljevstvu koje se ima napokon ostvariti nakon dugih nevolja i povijesnih stradanja. Takvo njihovo pitanje još uvijek odražava njihovu zbunjenost, ali i zabrinutost poput one koju su imali prije uskrsnuća kad im je najavljivao da će ih napustiti.

Doista, da je Gospodin uzašao na nebo k Ocu, da ih je napustio, a da im nije razjasnio najvažije stvari, bio bi veliki propust. Zato ih on od uskrsnuća do uzašašća uvodi u otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća, kako bi shvatili da je to ono naviješteno otajstvo, te da je njegovim uskrsnućem uspostavljeno Božje kraljevstvo na zemlji, počevši od Jeruzalema i Izraela, pa sve do krajeva svijeta. Ujedno im ne propušta naznačiti njihovu zadaću o tom kraljevstvu, glede čega su bili još uvijek zbunjeni. Oni su trebali biti svjedoci i glasnici tog kraljevstva koje se uspostavilo njegovim uskrsnućem, a u koje se ulazilo obraćenjem i otpuštenjem grijeha. Apostoli su svjedočeći o uskrsnuću drugima trebali omogućiti ulazak u to kraljevstvo. No kako nije bilo dostatno da njihovo svjedočanstvo bude samo ljudsko, jer bi tada kraljevstvo propalo prije nego bi i započelo, Isus im je obećao da će se obući u Silu odozgor, to jest potakao ih da čekaju Obećanje – Duha Svetoga. Samo njegovom snagom su mogli izvršiti dano poslanje.

I nakon ovih četrdeset dana izgleda da su apostoli napokon shvatili što im je činiti, te nam sveti Luka veli da su se s velikom radošću vratili u Jeruzalem, te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga. Njihova radost je bila znak da su počeli razumijevati koje je bilo Isusovo poslanje, te su se okrenuli molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi smogli snage prihvatiti i svoje. Isus im je objasnio kako je bilo pisano da će Krist trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, te je najavio da oni trebaju postati svjedoci obraćenja i otpuštenja grijeha po svim narodima. Oni koji su se četrdeset dana prije žalostili kad je najavljivao svoj odlazak Ocu, sada idu radosni nakon što su se rastali s njim, jer im je postalo jasno da Sin Božji nije imao namjeru ostati na zemlji cijelu vječnost, nego ljudima otvoriti put života vječnoga. Dok su ga promatrali kako biva uzet i dok je nestajao ispred njihovih očiju, shvatili su da je konačno otvoren put do kraljevstva Božjega. Zato njihovu Učitelju nije bila namjera ostati u vremenu, nego njih uvesti u vječnost. Jer on se i nije bavio time kako vječno pretvoriti u vremenito, nego kako trenutke vremena pretvoriti vječnost. A nakon što je svojim uskrsnućem ostvario što je obećao, njima je ostavio zadaću da to prenose dalje.

Ali osim što je s njima proveo četrdeset dana, da bi shvatili snagu i dar uskrsnuća, otvarao im je pamet da razumiju Pisma. Uzdizao je njihove duše, kako bi oni mogli uzdignute duše na zemlji živjeti za nebo. Njihovo nije bilo samo da oni netremice gledaju nebo, nego da svjedoče ljudima uzdižući njihova srca Bogu i njegovu kraljevstvu. Zato je uskrsnuće Gospodinovo za apostole značio svojevrsnu prekretnicu, a uskrsli Gospodin nije od njih otišao sve dok ih nije doveo do te prekretnice koja je dala novi smjer njihovim nastojanjima, to jest povela ih putem dosljednog provođenja u život uskrsnog otajstva. Od tog trenutka su živjeli za ispunjenje Božjih obećanja i Božje volje, te se više nisu odnosili prema Bogu kao prema dužniku, jer još uvijek nije ispunio njihova očekivanja. Spoznali su, uistinu, da nije on trebao ispunjavati njihove želje, nego svoju spasenjsku volju. Te je eventualno bilo moguće da se oni stave na raspolaganje njemu za ispunjenje njegova plana, umjesto da neprestano iščekuju da on ispuni njihove želje. Naravno, oni su to i učinili ispunjeni radošću što su napokon otkrili smjer kojim im je ići u životu.

Zato je uzašašće bilo trenutak nove zrelosti koju su apostoli stekli u pouskrsnom vremenu s Isusom, nakon čega je već bio gotovo pripravljen put Duhu Svetome da on Isusovo djelo dovede do punine. Osim što su razumjeli Isusovo poslanje i djelo spasenja, nazirat će polako i smisao svoga izabranja i poslanja koje je Gospodin još jednom obnovio. Njihova radost poticaj je danas i za našu radost poradi svetkovine uzašašća Gospodinova, te dosljednijeg prihvaćanja vlastitog poslanja da uskrslom Kristu budemo svjedoci. Trudimo se stoga i sami obući u Silu odozgo koju nam šalje Isus, kako bismo radosno i odvažno svjedočili milost koju smo primili, te svjedočili Krista Gospodina na spasenje svim ljudima.

U povijesti ljudskoga roda
postojala su različita poimanja
ljudskoga podrijetla i dostojanstva.
Tako su se pravile podjele
i stvarali mitovi o rasama
čiste ili plave, plemenite krvi,
superiornijim od drugih ljudi.
Ujedno je to pretpostavljalo
prijezir prema onima čija krv
nije dovoljno ‘plava’ ili ‘čista’,
to jest pak prema pripadnicima
druge rase i boje kože
ili neke parazitske nacije,
te su se tijekom povijesti
činili strašni zločini
u ime takvih ideologija.
Doista su čudni kriteriji
po kojima ljudi ispituju
čistoću krvi u krvotoku
i boju krvnih zrnaca.
A koliko su doista plemeniti
pokazaše njihova krvava nedjela,
dok krv nevinih vapi k nebu,
poput krvi Abela pravednika.
Jer zaboraviše običnu istinu:
nema nijednog čovjeka ni rase
čiste i neokaljane krvi,
jer je grijeh njezino onečišćenje.
Samo oni koji krv svoju čiste
prečistom krvlju Sina Božjega
mogu za se ustvrditi
da su čist naraštaj i čista rasa.
A koliko su plemenite krvi
pokazuju poput svoga Učitelja
ne prolijevanjem tuđe krvi,
nego darujući svoju krv
za spasenje svih ljudi,
pa i onih koji ruke okaljaše
u nevinoj krvi svoje braće.

6. vazmena nedjelja – C

U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je uočio nemir svojih učenika, pa je imao potrebu umiriti ih ulijevajući im povjerenje u budućnost. U tom smislu su vrlo izazovne riječi u današnjem odlomku koje je izgovorio o miru: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Ne znamo točno što je Isus mislio pod pojmom mira koji daje svijet, jer se o miru moglo razgovarati na društvenoj ili onoj osobnoj razini. Ne znamo je li on mislio na mir koji se ostvaruje u društvu na razini odnosa među narodima, ili je pak mislio na mir koji svaki pojedinac kao osoba treba pronaći za sebe kao mir osobnih ispunjenja i zadovoljenja želja. No vrlo često jedan ima veze s drugom, jer se međusobno uvjetuju. Upravitelji naroda i država, kako bi sačuvali društveni mir, znaju da to mogu ako su im podanici, to jest građani, zadovoljni. A u globalnim svjetskim odnosima vjeruju u mir ako uspiju ‘umiriti’ svoje neprijatelje oružanom silom. To su bili davno oprobani i provjereni modeli Rimskoga carstva koje je izvanjskim neprijateljima oružjem i silom nametalo takozvani pax Romana – Rimski mir, to jest podvrgavalo ih svojoj vlasti. A da bi onda vlastite građane učinili mirnima, nastojali su zadovoljiti njihove apetite za kruhom i zabavom, što se izricalo krilaticom: kruha i igara.

Stoga, ako je Isus imalo pomišljao na mir ondašnjega svijeta, onda je ispred sebe imao ovakva poimanja mira za koja je znao da nisu cjelovita poimanja,  te da je pravi mir nešto sasvim drugo od onoga što se može vidjeti u svijetu. Isusova riječ je aktualna i danas jer i današnje društvo govori o miru kroz prizmu ovih dvaju rimskih modela, ovisno govori li se o miru unutar određene zemlje ili se pak govori o miru prema onima vani. Počesto se vlastodršci i moćnici ovoga svijeta služe i logikom: zametni kavgu, pa nametni mir. Naravno, vlastiti mir koji se onda nazove imenom zaštite demokracije i ljudskih prava, pogotovo u krajevima koji su im od gospodarskog interesa. A kad se mir ‘kupuje’ unutra, onda se vlastodršci trude zadovoljiti svačije apetite i želje, ne pitajući se koliko su dobre i ispravne.

Osim toga možemo primijetiti na onoj osobnoj razini da su ljudi danas preužurbani za stjecanje kruha do mjere da žive nemirno. Žive tako, rečeno jezikom našega vremena, stresno da se nemaju kad ni upitati o pravom miru duše. Štoviše toga mira se i boje, te se boje biti sami negdje u miru, posvetiti se meditaciju i razmatranju Boga. Do te mjere su zagušeni nemirnim načinom života, da nemaju vremena za onaj sveti nemir revnovanja za svoje spasenje. Od životnih briga i od stresa većina ljudi nema kada, a i nema snage i volje, uznemiriti se nad stanjem svoje duše. A najčešće ni sami ne žele mir duše koji se ostvaruje u zajedništvu obitelji i u iskrenom odnosu s Bogom, te sve češće ljudi traže onaj nemir stalnog događanja i aktivnosti. Osim toga, redovita je pojava da ljudi, pogotovo mlađi, bježe iz sredina “u kojima se ništa ne događa”, jer su događanja poistovjetili sa zabavama i užicima ovoga svijeta, umjesto da osjete što je ono istinsko događanje u duši koja u miru spoznaje Boga i posvećuje se vršenju njegove svete volje. Počesto su ljudi, pod izlikom mira, spremni i na onaj pasivni mirni život pred televizorom, te preko njega zadovoljava potrebu za ‘igrom’, što kao posljedicu ima umrtvljenje obiteljskog zajedništva, pa i svijest i gorljivost u onim bitnim životnim pitanjima.

Na tragu svega rečenoga možemo razumjeti zašto Isus kaže svojim učenicima da im daje svoj mir koji nije kao mir svijeta, jer on daje mir koji se ostvaruje ravnotežom u duši. A ta ravnoteža i stabilnost duše ostvaruje se darom Duha Svetoga koji ne dopušta da vjetrovi i valovi ovoga svijeta dušu izbace s njezina puta prema spasenju i vječnosti. Prisutnost Duha Svetoga je kao neka vrsta stabilizatora u duši koji ne dopušta da duša izgubi svoj smjer i iziđe iz zacrtane putanje na onim krivudavim i neravnim dijelovima ceste. On je onaj sveti teret koji ne dopušta da je vjetrovi ovoga svijeta odnesu u zrak kao napuhani balon, a opet njegova je težina takva da joj ne otežava hod prema nebu. Iz svega rečenoga vidimo da je onaj istinski mir dar Božjega milosrđa čovjeku, te da ga čovjek ne stječe svojim ljudskim silama.

Isus stoga i današnjem čovjeku milosrdno ostavlja mir Duha Svetoga, kao i svojim apostolima. Njegov mir je onkraj slučajnog, prizemljenog pogleda na mir koji nam se nudi u zadovoljavanju ljudskih apetita. On ne nudi mir ispraznosti i površnosti, nego mir u Bogu koji je jedini pravi mir, jer duša jedino u Bogu može pronaći trajno ispunjenje svih svojih težnja i stremljenja. Zato njegova riječ u nama potiče težnju za takvim mirom, to jest za onom potpunim i konačnim ispunjenjem svih potreba, što se ne može ostvariti bez njega i dara njegova milosrđa. Neka se u nama probudi sveti nemir za Božjim mirom, jer samo tako nas Gospodin može do kraja ispuniti svojim mirom i naše duše dovesti do vječnog pokoja u Bogu.

U svijetu razvijene tehnologije
postoji više proizvoda za kupiti
ili korisnih uslužnih servisa
na koje se može pretplatiti,
no za konačno korištenje
nije dovoljno otići u dućan,
nego je uz to prijeko potrebno
dodatno se prijaviti proizvođaču.
Tek kad se od njega dobije
aktivacijski kod proizvoda,
onda se pokrene naprava
ili započne korištenje usluge.
Slično iskustvo su imali apostoli
nakon Gospodinova uskrsnuća.
Premda su vidjeli Uskrsloga,
bili su uplašeni i zbunjeni,
nesposobni protumačiti događaj,
ni znati što im je nakon toga činiti.
Trebao im je aktivacijski kod
snage i žara Duha Božjega
kako bi se pokrenuli iz mrtvila,
te postali neustrašivi svjedoci
i nezaustavljivi navjestitelji
neizrecivog događaja uskrsnuća.

5. vazmena nedjelja – C

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina.

Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti.

No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu. A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Na žalost ima onih ljudi koji se Boga nikada u životu ne bi sjetili da nisu stekli žalosnu naviku psovke, koja im ostaje jedini ‘vjerski’ sadržaj koji redovito prakticiraju. Tako vidimo da se danas mnogi dokazuju hvastanjem, počesto obilnim milodarima kojima obdaruju Crkvu, a da nisu ni svjesni da su njihove samohvale istinite onoliko koliko je temeljito njihovo poznavanje vjere. Takvi se razaznaju po glasnim riječima i galamom, to jest samo izvana privlače pozornost na sebe, ali u biti nemaju čime potvrditi to što bi htjeli da drugi misle o njima, jer se njihovo ponašanje svodi na dokazivanje samih sebe drugima, to jest stvaranje izvanjskoga dojma i privida.

Vjera se, međutim, ostvaruje prisnim i iskrenim zajedništvom s Gospodinom, nadahnjuje se Evanđeljem i molitvom, a svjedoči životom i ljubavlju. To su nam posvjedočili i sami apostoli koji nakon uskrsnuća Gospodinova nisu više bili usmjereni pokazivati i dokazivati sebe, nego Isusa i njegovu moć kroz vlastiti život. A Učitelj nije bio protiv toga da njegovi učenici pokažu svijetu svoj identitet i svoja uvjerenja. Štoviše, zato ih je i okupio i poslao u svijet da naviještaju radosnu vijest i novost koju je on donio na zemlju. Ali je htio da vanjština bude odraz nutrine, jer je dobro znao da čim netko ima potrebu isticati vanjštinom na upadan način svoju navodnu nutrinu, redovito se pokaže da nutrina nije u redu. Vanjština, istina, treba i i može pokazati nutrinu, ali na sasvim naravan način, a ne da bude prekrivena i zagušena iskrivljenim svjedočanstvom nutrine. A to se može dogoditi samo nakon što se u nutrini ostvari istinsko zajedništvo ljubavi s Gospodinom, nakon čega  se sadržaji duše isijavaju kroz vanjski lik kao dar svjetla i duhovnog obilja za one koji žive u našem ozračju.

Žalosno je, doista, ako kršćani nemaju što ponuditi iz svoje nutrine i obilja svoga duha, to jest ako se nemaju čime pokazati i biti prepoznatljivi u društvu. Žalosno je ako skreću pozornost na vanjštinu u nedostatku nutrine, umjesto da se potrude oko toga da svoju dušu urese na što je moguće bolji način snagom Krista uskrsloga kako bi mogli biti blagoslov svome društvu i narodu. Stoga je sasvim pogrješno da kršćanin koji nije razvio svoj unutarnji odnos s Bogom, želi potom na neki drugi način dokazati kako je on vjernik. A redovito je to dokazivanje nekim izvanjskim znakom tako neprirodno i odbojno, tako da vjernik koji nema drugog argumenta redovito maltretira svoju okolinu svojim ‘vjerničkim’ ispadima, glasnim govorom, samohvalama i skretanjem pozornosti na sebe.

Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Svako pokazivanje i dokazivanje bi bilo uzaludno ako ne bi uzajamnom ljubavlju dokazivali koliko se poštuju i kako skrbe jedni za druge. Uostalom, on ne želi da uopće dokazuju i pokazuju sebe, nego da ljubavlju pokazuju da su njegovi učenici, kako i reče u današnjem Evanđelju: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.  A to što Gospodin reče njima, doista vrijedi i za nas danas i vrijedit će do konca svijeta. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj.

Vrhunski skladatelji običavaju,
kao uvod u svoja velebna
glazbeno-scenska djela,
napraviti zanosnu uvertiru
koja skreće pozornost
i daje slušateljima predokus
onoga što će kasnije uslijediti.
Uvertira slušatelje od početka
upućuje i uvodi u obilje ljepote
koju će doživjeti u punini,
ako je od početka željno iščekuju.

Slično tome je i Gospodin
svojim učenicima ponudio
dar svoga slavnog uskrsnuća
kao pravu uvertiru života.
Svojim životom skladao je za njih
simfoniju vječnoga blaženstva
kojem je uskrsnuće bilo uvertira.
Od tada su svi njihovi koraci,
kao i uzvišene čežnje duše,
bile usmjerene prema vječnosti.
Ali je i njihova sadašnjost
bila protkana uskrsnućem
kao uvertirskim lajtmotivom
kojim je bilo obilježeno
njihovo postojanje i svjedočenje.
Isto vrijedi i danas za nas:
samo onaj kome je uskrsnuće
uvertira boljega života,
može doći do istinske punine
kojom će sva sveta nastojanja
biti okrunjena u vječnosti.

4. vazmena nedjelja – C

U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. A on je kao pastir od svoga naroda očekivao da hodi drugačijim putovima nego su to činili narodi i pojedinci koji nisu upoznali pravo lice Božje. S time da hodeći drugačijim putem koji nije put grabežljivosti, zloće i mržnje, nego svetosti i dobrote, narod je sebe lišavao onih ljudskih sredstava zaštite, te je dodatno u svojoj krhkosti bio izložen i ranjiv. Upravo zato je u povijesti bila neophodna dodatna Božja skrb za narod, bilo ona tjelesna i zemaljska, bilo ona duhovna. Bog je, doista, morao paziti da narod ne nastrada potpuno od drugih naroda, te ga je spašavao i jamčio mu zaštitu kao nagradu za vjernost prema njegovoj riječi. S druge pak strane kao pastir budno je bdio da se njegov narod ne izopači iznutra, te da tako ne ode u vječnu propast.

Tako je Bog pokazivao da mu nije bilo svejedno što će biti ne samo s narodom u cjelini, nego i sa svakim pojedincem, sa svakom ovcom njegova stada, slikovito rečeno. U tom smislu je Bog podizao u svom narodu pojedince koji su mogli skrbiti oko dobrobiti naroda, te ga, koliko je bilo u njihovoj moći, štititi od uljeza i grabežljivaca kojih je bilo u svim povijesnim razdobljima. Tim istim pastirima povjerit će ove dvije temeljne zadaće da ih vrše u njegovo ime, sve dok ne dođe onaj koji će biti Bog Pastir svoga stada. U situaciji u kojoj bi se netko ponašao kao ovca neposlušna Božjem glasu, pastiri su imali zadaću opomenuti je dovodeći je na pravi put, kao što su imali zadaću braniti stado od vanjskih grabežljivaca koji su ga se htjeli domoći i opustošiti. U svakom slučaju, pastiri nisu primili poslanje da zlostavljaju ovce Božjeg stada, pa i onda kad trebaju koriti i opominjati, nego da ih privode k spasenju.

No s druge pak strane ti isti ljudski pastiri bili su i sami nesavršeni, te u svojoj ljudskoj slabosti nisu mogli ponuditi cjelovitu i neslomivu zaštitu, to jest nisu uspijevali posredovati božanski život u svoj njegovoj punini, jer je on bio prava zaštita narodu Božjemu. A dok je narod iščekivao da se pojavi obećani Pastir, poslan od samoga Boga, Gospodin Isus je jasno rekao, kako smo čuli i u današnjem odlomku, da je upravo on taj pastir po kojem se Bog smilovao svome narodu udjeljujući mu milosrdnu zaštitu. On je pravi Pastir Bog jer je jedno s Ocem, te svojim ovcama nudi božansku pomoć, kako je bilo obećano u Starom zavjetu. A kao Pastir Isus ispunjava i dvije temeljne pastirske zadaće, što je razvidno iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prva zadaća je bila u unutarnjoj izgradnji stada, a koja se temeljila na poučavanju i opominjanju. Kako bi pokazao da to vrši i ispunjava, Gospodin će reći: Ovce moje slušaju glas moj. On doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada. Osim toga on jamči svojim ovcama i cijelom stadu zaštitu i od protivnika izvana, te zato i kaže da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Tako je Isus vrlo zorno navijestio svojim učenicima da je on pravi pastir, jer na neizreciv način vrši pastirsku službu dajući svojim ovcama život vječni, što nijedan ljudski pastir nije mogao učiniti.

No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. A kako bi to postigli neophodne su dvije stvari, koje opet kao poticaj pronalazimo u Isusovom riječima. Kao što on posvjedoči da svoje ovce vodi istinskim Božjim glasom i čuva snažnom rukom, tako trebaju i današnji pastiri voditi povjereno stado vjerni njegovu glasu i snažnoj mišici. Nije dovoljno da samo govore u ime Kristovo, nego da i djelima posvjedoče da Kristu pripadaju, jer je ruka simbol djela. Ovce će biti sigurne ako su oni i riječju i djelom vjerodostojni, to jest ako se drže Isusova nauka i ako djelima potvrđuju to što propovijedaju.

Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. Samo kao takvi bit će ispružena i produžena ruka Božjega milosrđa koje je Božjem puku došlo po Isusu, velikom Pastiru ovaca, te nitko neće moći iz njihove ruke ugrabiti povjerene ovce kojima oni u ime Kristovo daju život vječni i privode ih u vječno zajedništvo s Ocem i Sinom i Duhom Svetim.

3. vazmena nedjelja – C

Ukazujući se nakon uskrsnuća u nekoliko navrata svojim učenicima, Gospodin ih je na neki način uspio uvjeriti da je zbilja to on, njihov Gospodin i Učitelj koji je bio raspet nekoliko dana prije. Uvjerio ih je da je stvarno živ nakon što je od mrtvih ustao, ali oni još nisu znali što će biti nakon toga, to jest čemu je njegovo uskrsnuće trebalo voditi. Pogotovo nisu znali što je konkretno uskrsnuće za njih trebalo značiti. Nisu još uvijek znali koje je učinke imalo proizvesti na njima, te koje su posljedice trebale biti za Božji narod. Pretpostavljali su da je nakon ovog velebnog događaja došlo vrijeme da se u Izraelu uspostavi obećano kraljevstvo Božje, te su živjeli puni iščekivanja i nade da se to dogodi. Zato su bili ispunjeni nekom strepnjom i nesigurnošću, jer nisu znali konkretno što slijedi i što ima značiti za njih događaj njegova uskrsnuća. Nisu znali gdje su oni u cijeloj toj priči, a Učitelj i nije bio nešto posebno rječit kad god bi im se objavio.

Nakon toga je uslijedilo ovo Gospodinovo očitovanje na Tiberijadskome moru u Galileji kad su apostoli i drugi učenici bili već pomalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su se počeli vraćati svojim svakodnevnim obvezama. Njihova zbunjenost nije bila manja ni činjenicom da se nakon toga nije događalo ništa sukladno njihovim očekivanjima. Već su bili i potišteni činjenicom da se nije dogodio nikakav mimonaravni događaj u njihovoj okolini, to jest da se nije dogodio nikakav mesijanski zahvat za narod, premda je u Svetome pismu bilo više tekstova koji su upravo to nagoviještali.  Tako ni ovim ukazanjem Uskrsli nije izveo nikakvo djelo povijesnih razmjera, nego im je jednostavno pokazao da ih pomaže u svakoj njihovoj svakodnevnoj aktivnosti, koja je bez njegove prisutnosti neučinkovita. Tako su se i prilikom ovog njihova ribarenja obistinile one njegove riječi: Bez mene ne možete učiniti ništa.

Danas i mi kršćani živimo dobrim dijelom vođeni mentalitetom ovoga svijeta, iščekujući Božja očitovanja i svoja ostvarenja u njegovim zahvatima, umjesto da se preobražavamo svakodnevno duhom uskrsnuća. Tako počesto pred životom imamo velika očekivanja prema kriterijima ostvarenja ovoga svijeta, umjesto da se posvetimo poniznoj vjernosti Gospodinu u našoj svakodnevnici. Umjesto da smo pozorni na to kako prepoznati Uskrsloga u svakodnevnom životu, u svakodnevnim znakovima Božje dobrote, radije zamišljamo život prema ljudskim očekivanjima. Umjesto da dopustimo pristup Gospodinu u naš život, radije pravimo kule u oblacima, te na vrlo nerealan način živimo svoju svakodnevnu stvarnost ostavljajući Gospodina po strani.

No, tek kad uskrsli Gospodin postane naša pokretačka snaga, kao što je to postao u životu apostola, onda ćemo moći preobražavati svijet. Uskrsnuće se počinje događati za nas tek kad počnemo Gospodina prepoznavati s lađe svoga života, kao što je to učinio sveti Ivan. Štoviše, tada će Uskrsli i njegovo uskrsnuće biti naša pokretačka snaga, kao što je bio Petru koji se bacio u more i plivao mu ususret kad je otkrio da je na obali Gospodin. A kad se dogodi da nam Uskrsli bude pokretačka snaga, to jest kad ga naučimo prepoznavati i ići mu ususret, tada ćemo biti kadri preobražavati svijet. Tada će se u nas uliti njegova ljubav iz koje ćemo crpiti snagu da i mi njega ljubimo, te da njegovu volju vršimo počevši od vjernosti u običnoj svakodnevnici. Ovo je doista proces u kojemu uskrsnuće postaje temelj preobražene svakodnevnice običnih ljudi koji su kadri mijenjati svijet.

A ovakav proces je neophodan i nama danas. Kao što je apostolima uskrsnuće bilo uvertira za novost svakodnevnoga života, tako bi moralo biti i nama svima. Kao što je Gospodin htio da se uskrsnuće najprije dogodi u njima kao događaj preobrazbe njihova bića, tako očekuje i od nas danas da poniznim srcem prihvatimo da nas prožme njegova snaga, kako bismo prenijeli uskrsnuće u svakodnevno svjedočenje gdje iz dana u dan živimo poslušni riječi Uskrsloga. Tako će se očitovati da Bog nije izveo velika svoja djela na način na koji ih izvode ljudi, nego je izvršio korjenit duhovni zahvat u životu onih koji su se otvorili spoznaji i snazi uskrsnuća. Jer mnogi kršćani i danas u naše vrijeme radije žive i duhovno besplodni i tjelesno besposleni, nego da se posvete poniznom prepoznavanju Uskrsloga u svome životu, što bi ih doveo da otkriju volju Božju koju bi trebali vršiti. Mnogi čak i duhovno propadaju čekajući ‘mesijansku’ prigodu ili kraljevske uvjete života, radije nego da s Uskrslim ponizno grade svoju budućnost i obnavljaju lice zemlje svoga naroda i društva. Mnogima je svakodnevni život i Kristovo uskrsnuće dva odvojena kolosijeka koja se ne susreću, pa čak i idu u suprotnim pravcima, umjesto da uskrsnuće odredi jasan smjer svih naših kretanja i nastojanja, da trasira put kojim nam se kretati.

Kao nekada tako je i danas vrijeme da kao kršćani počnemo iz svoje svakodnevnice preobražavati svijet, to jest da manje živimo prema modama i mjerama i mentalitetu ovoga svijeta, a više da budemo vjerni snazi Uskrsloga. Vrijeme je da prestanemo očekivati mesijanske zahvate u društveni život i stvarnost, ni od Boga ni od ljudi, a da se više posvetimo tome da svoju društvenu stvarnost mijenjamo svojim preobraženim životom. Vrijeme je da otkrijemo kako je uloga uskrsnuća u našem životu nešto što nadilazi ljudska očekivanja i ostvarenja, te da Gospodin od nas očekuje da budemo ljudi uskrsnuća. Apostoli su dopustili da ih Isus preobrazi svojim uskrsnućem, te je danas nama najveća zadaća krenuti njihovim stopama unoseći uskrsnu novost u svoj i u tuđe živote. Otvorimo se i posvetimo se primanju onog neponovljivog zahvata kojim Gospodin ulazi u život svakog vjernika, te se, poput apostola, oduševimo njegovom prisutnošću kako bismo, preobraženi u nutrini duše, mogli mijenjati svijet snagom uskrsnuća privodeći ga smislu i cilju koju mu je Gospodin odredio.

Povoji služe novorođenčetu
kao iskaz dobrodošlice u svijet,
ali i da mu svojim mekim stiskom
drže krhke udove zaštićene
i povezane na prikladan način.
Kao takvi znak su nemoći
i ljudske nedorasle malenosti,
kojoj su jamstvo tople nježnosti.
S vremenom, kako raste,
čovjek ih nadilazi i oslobađa se.
A onda opet, krećući k zalazu,
završavao u one bolesničke
ili pak samrtne povoje
koji opet imaju sličnu zadaću,
samo sada u suprotnom smjeru.
Nemoćne i mlohave udove
obavijali su s poštovanjem,
prije nego bi se čovjek vratio
u prah iz kojega je uzet.
Takvi povoji obavijali su
i mrtvo tijelo Božjega Sina
pošto je nakon razapinjanja
položeno u hladni grob.
No oni nisu bili u stanju
ugrijati hladnoću groba
niti dati život gdje ga nije bilo.
Ali su zato bili tihi svjedoci
do tada još čuda neviđena
kad je Kristovo mrtvo tijelo
bilo oživljeno čudesnim životom
i ispunjeno neobjašnjivom snagom.
Toplina i svjetlo bjehu tako jaki
da se urezaše u njihove pore
i ostaviše neizbrisiv trag
tog tijela koje bijaše mrtvo,
a onda oživje na novi život.
Zato čudom začuđeni zaželješe,
da ta neizbrisiva sjećanja
što se tiho urezuju u biće
donesu onaj neizbrisivi život
kojim je zaplamsalo uskrslo tijelo
dotičući ih neugasivom vatrom
od koje još uvijek snažno gore
ali, nekim čudom, ne izgaraju.