Čovjek je poput prigušene žarulje
na stalku s osjenjenim lusterom
što diskretno svijetli u svom postojanju.
Zadovoljava se utjehom
da je ipak mnogo svjetliji
od svih drugih predmeta
koji borave u sobi
u polumračnim kutovima i zakutcima,
bezglasno i bez ikakvog tračka svjetla
u sebi i oko sebe.
No tek kad se u njemu nastani
snaga Kristova uskrsnuća,
onda zasja punom žića,
poput žarulje koju ražari gospodareva ruka
pokrećući samo njemu znani potenciometar.
Nevidljivim uprisutnjenjem uskrsne radosti
i on tako spozna mjeru svoje moći
i domet sjaja svoje ljudskosti,
koja sve više počinje sličiti
prejasnom Svjetlu što nema zalaza.
