Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega
Danas na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega čitamo odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji je jedan od dvojice učenika koji su prvi stigli na Isusov grob i tako, uz Mariju Magdalenu, bili povlašteni svjedoci uskrsnuća Gospodnjega. Sveti Ivan opisuje neke neobične detalja koje nitko drugi nije zabilježio ni opazio. Tako se prisjetio da su on i Šimun Petar trčali prema Isusovu grobu nakon što im je Marija Magdalena prenijela vijest da je kamen s groba dignut. Evanđelist ne propušta prisjetiti se ‘prestižne’ trke u kojoj je on prestigao Petra, premda je potom prepustio Petru da prvi uđe u grob. Neobičan je detalj i to da je, došavši do ulaza u grob spazio povoje gdje leže, a kad je Petar ušao u grob i on je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Ovih nekoliko detalja iz Ivanova opisa su ujedno i vrlo znakoviti detalji koji su njemu dali razmišljati, jednako kao što i nama otvaraju oči duha prema istini Gospodinova uskrsnuća. Jer povoji koje je Ivan uočio označavali su posljednju sponu kojom je Isus bio ‘sputan’ nakon muke i smrti na križu. No Isus je se oslobodio upravo te posljednje i posebne spone koje se ne oslobađa lako nijedan čovjek. A oslobodio se na način da ih je ostavio iza sebe kao svjedočanstvo svoje pobjede, kao dokaz svoje snage i mira u kojem je izvršio planiranu pobjedu nad smrću.
Sputani čovjek
U tom duhu povoji označavaju ljudsku tjelesnost i ograničenost života. Kada čovjek dolazi u ovaj svijet stavljaju ga u povoje, jer nije sposoban sam skrbiti o sebi niti brinuti za cjelovitost svoga tijela. Povoji ga sputavaju, ali su i znak ljudske ograničenosti kojom je obilježen na zemlji. Isto se događa kada odlazi iz ovoga svijeta, drugi ga stavljaju u povoje, oblače ga prije pokopa, jer je sam u nemogućnosti voditi brigu o sebi. Ograničenja na koje ga upozoravaju povoji nakon rođenja, sa smrću dolaze do vrhunca, te ga sputavaju na nepovratan način. No osim sputanosti ljudske ograničene naravi, čovjek je sebe dodatno sputavao grijehom i slabošću, iz čega su proizlazili loši odnosi s Gospodinom i ljudima. Tako je čovjek u svojoj naravi bio sputan kao nekim nevidljivim povojima koji mu nisu dopuštali da dođe do zrelosti i da se izrazi i ponaša kao zreo čovjek. A nadasve, sputavali su ga da ne može ostvariti život u punini, te da ne može doći do vječnosti. Tako je svojim ljudskim sponama onemogućio hod i rast ljudske naravi do božanskih omjera do kojih je Gospodin za njega bio predvidio. Naprotiv, sputan tim sponama i omotan takvim povojima ostao je trajno nedonošče, trajno nerazvijen i ugrožen u dubini svoje biti i svoga bića.
Upravo zato je naš Gospodin, ne sami iz solidarnosti prema nama, već iz potrebe da nas oslobodi naših spona, prihvatio povoje ljudskosti koji su sputavali njegovu božansku narav. Došao je među nas ljude prihvaćajući ograničenja našega tijela i naravi, ali svjestan ljudskih mogućnosti i potreba da žive bez ograničavajućih spona sve do neizmjerne nebeske uzvišenosti. Prihvatio je zato, kako one povoje ljudskoga rođenja, tako isto i ove povoje konca ili smrti ljudskoga života kojima se našao sputan u grubu u koji je bio položen. Upravo to je ono što Evanđelist uočava kao neobično i znakovito, a opet tako jednostavno. Isus se u svome grobu oslobodio povoja u koje je bilo umotano njegov tijelo, što je bio znak da se oslobodio povoja smrtnosti na način da ih nije mora kidati u panici i strahu, već se njih oslobodio svojom božanskom snagom u potpunom miru. Svjestan svoje uskrsne moći i pobjede ostavio je iza sebe svoj grob neobično urednim nama za svjedočanstvo. Povoji su ostali ležati, a ubrus s glave čak je bio i složen. Tako je pokazao da je s mirom pobjednika izišao iz groba nakon što se izvukao iz zagrljaja smrti iz kojega se nitko od ljudi ne izvlači.
Vidjeti i vjerovati
A kao što su dvojica učenika vidjela ove detalje i povjerovali da je Isus ustao od mrtvih, oni time i nama ostavljaju putokaz pred događajem Isusova uskrsnuća. Prizor u grobu je za njih bio početak dubljeg shvaćanja Isusova života i uskrsnuća, te se i nama nudi kao središnje mjesto našeg uskrsnog promišljanja. Tim događajem, kao i vjerom koja im je otvarala oči, oslobađali su se svojih spona koje su ih bile sputavale da nisu uspijevali razumjeti Pisma koja su najavljivala Mesijinu muku, smrt i uskrsnuće. Dok su promatrali povoje i ubrus s Isusove glave, oslobađali su sebe povoja ograničenosti i napokon su počeli postajati odrasli i zreli ljudi, čija se zrelost mjeri mjerom spoznaje Gospodnjega uskrsnuća. Polako su oslobađali svoj um ljudskih sputanosti, te su vjerom u uskrsnuće zadobivali nove konture, nakon što su se morali sagnuti da uđu u grob i da ugledaju povoje.
I kao što je od ovog trenutka radosna vjera obuzela srca dvojice učenika, tako isto ovaj veliki dan Gospodnjega uskrsnuća treba i nas ispuniti radošću, jer smo ovim događajem i sami oslobođeni spona smrtnosti i zemaljske ograničenosti. Uskrsnuće Gospodinovo nas zahvaća i prožima do mjere da postajemo novi ljudi prema mjeri veličine našega uskrsloga Gospodina. Svojim slavnim uskrsnućem Isus nas je oslobodio spona grešnosti, a povezao naše biće svojom božanskom snagom i ljubavlju kao svezom savršenstva. Njegove su nas rane iscijelile, a njegovo sveti povoji nas zaogrću svetošću i nepobjedivom moći koje su postali svjedoci. Častimo stoga u posvemašnjoj radosti ovaj sveti dan i zahvaljujmo Bogu koji nas je kalvarijskim povojima svoga Sina oslobodio povoja smrtnosti, a podigao na nove i vječni život u nebesima. Neka nas njegovo slavno uskrsnuće oslobodi svih ostalih spona, a mi se opašimo povojima njegove uskrsne pobjede, te i sami živimo kao pobjednici na zemlji dok ne prispijemo do vječne uskrsne pobjede u nebesima.