2. korizmena nedjelja – C
Nema tog čovjeka koji ne sanja boljitak društva i životnih okolnosti, kako svojih tako i osoba pored sebe. No nijedan pomak i napredak se ne ostvaruju sami od sebe, već je potreban dužni napor da se dogodi ona pozitivna promjena. No ako ne znamo pravi put kako izvršiti promjenu ili ne primijenimo prava sredstva, ta pozitivna promjena često ostane na razini plana i želje, a da se ne dogodi u stvarnosti. Jer uglavnom kad mi ljudi planiramo promjena, onda redovito mislimo na to da je jedini put do boljitka mijenjati stvari oko sebe, to jest poboljšavati sustav i uređenje u kojemu živimo. Međutim, kolikogod to bio jedan od ciljeva da se poboljšaju uvjeti života i životno okruženje, najčešće zaboravljamo koji je pravi način koji nas dovede do promjena. Ili pak zaboravimo ili previdimo što prava promjena mora sadržavati, pa se onda damo uvjeriti da je dovoljno unijeti u društvo više novca i novih ulaganja kako bi došlo do preobrazbe. Istina je da je i to potrebno, te oko sebe uočavamo da se događaju poboljšanja koja zovemo infrastrukturnima. I ona su prijeko potrebna za bolje funkcioniranje društva, te i njih treba vrednovati pozitivno, ali samo poboljšanje infrastrukture i društvenih sustava nije dovoljno da bi se moglo optimistično proglasiti napredak čovjeka i društva.
Naprotiv, ako društvene promjene nisu plod unutarnje preobrazbe čovjeka, onda ostaju samo na površini i riječima, a ne dotiču čovjeka i ne ostavljaju dubljega traga u životu. Zato nas naš Gospodin Isus uči na našem korizmenom putu da je jedina preobrazba kojoj trebamo težiti i koju trebamo ostvarivati ona unutarnja, duhovna, te o njoj ovisi svaki drugi plod i napredak. On svoje učenike poziva na goru i pred njima se preobražava da im pokaže što treba biti stvarni cilj ljudskih nastojanja. A ukoliko se ostvari taj cilj, to jest kad se čovjek preobrazi sukladno božanskom modelu, to će za posljedicu imati i preobrazbu društva jer će tako unijeti nove odnose u svoju životnu stvarnost. Jer samo preobražen čovjek može preobražavati stvarnost oko sebe, a mi uzalud očekujemo da bolji zemaljski uvjeti stvore bolje ljude, što se nikad ne događa. Zato Isus trojici svojih učenika nudi iskustvo kojim ih nadahnjuje i potiče da teže osobnom preobraženju kao smislu i cilju svoga ljudskog života i zajedništva s njime. A preobražen čovjek potom može onda sve druge stvari mnogo lakše preobražavati. Važno je preobraziti sebe i svoje srce, pa se onda može i treba preobražavati osobe pored sebe, čime se ostvaruje onaj istinski pomak u ljudima i cijelom društvu. Kada se preobražavamo po slici Božjoj i Božjemu planu, tada dajemo najviše od sebe i činimo najveće pomake koji donose onaj vječni plod i učinak.
U tom duhu je znakovita scena preobraženja u kojoj se uz Gospodina pojavljuje još Mojsije i Ilija. Mojsije kao zakonodavac predstavlja Zakon, a prorok Ilija Proroke. Time njih dvojica svjedoče da se pravo preobraženje događa u vjernosti Zakonu i u prihvaćanju proročke vizije života u nadi budućih dobara. I Mojsije i Ilija su iskusili svojedobno preobraženje hoda u vjeri i nadi, te su kao takvi jamčili i dobrobit Božjemu narodu u njegovu povijesnom hodu. Kao što njih dvojica nisu vjerovali da se dobrobit naroda i društva mjeri egipatskim loncima i klanjanjem lažnim bogovima, već životom u slobodi pred Bogom, tako i nama ostaju kao model i poticaj da vjerujemo u Boga i nadamo se budućem ostvarenju. A kao što su oni živjeli preobraženo, koliko im je bilo moguće u njihovim uvjetima, u vjeri u Sina Božjega i za njegovo preobraženje, tako su i apostolima bili znak preobraženja koje se događa promatranjem preobraženoga lica Kristova. Ako su Mojsije i Ilija preobraženo živjeli jer su u vjeri i nadi iščekivali Kristov dolazak, kolika je teko onda zadaća stajala pred apostolima? A onda i na nama, jer mi od apostola primamo još izravnije poticaje na promatranje Kristova lica koje su Abraham, Mojsije, Ilija i ostali sveti starozavjetni ljudi i proroci samo u naziranju otajstveno vidjeli.
Ovo je trenutak odluke i prigoda i za nas da se preobrazimo, jer prava preobrazba je obraćenje, to jest preobraćenje osobnoga života. Ona se ne događa društvenom pretvorbom i promjenom društvenih sustava i okolnosti, već tihom i postojanom vjerom, kao i čvrstom nadom u postizanje budućih dobara. Preobrazba se događa zauzetim ćudoređem i prianjanjem uz Božji Zakon, kao i poniznim razmatranjem njegova otajstva koje u nama održava živu nadu. Preobrazba se događa onda kad postajemo više ljudi vjere i nade, jer ćemo se usredotočiti na neprolazna vječna dobra, te ćemo već sada živjeti preobraženi tom istom vjerom i nadom. Korizma je idealno vrijeme za preobraženje, a preobražavamo se kada u vjeri i nadi pristupamo korizmenoj stezi i vjerničkim pobožnostima. Točnije rečeno, preobražavamo se kada slušamo glas Božjeg Sina, Izabranika, onoga koji nam je otkrio puninu svoje slave u preobraženom licu. Ražarimo svoju vjeru slušajući njegov glas i s nadom razmatrajmo sjaj njegova svetog lica i to će nam biti najbolja preobrazba života. A nakon toga, kada upijemo njegovu snagu i sjaj, tom snagom i oduševljenjem preobražavajmo i druge potičući ih da predano žive svoju korizmenu vjernost Gospodinu idući putem potpunog suobličenja njemu kao prijatelji njegova svetog križa.