14. nedjelja kroz godinu – A
Naš Gospodin Isus je dobro i pozorno promatrao ljude, te je uočavao i znao da su krhki i podložni ne samo ćudorednoj slabosti, već i slaboći tijela. Pa i onda kad ne žive svi u istim uvjetima, malo tko je lišen zamornoga života i njegovih opterećenja. Ljudi dobrim dijelom misle da mogu odmor i životna rasterećenja naći u zemaljskim sigurnostima ili pak na godišnjem odmoru u nekoj dalekoj zemlji gdje nema svakodnevnih obveza koje ga prate tijekom cijele godine. No život bi bio presmiješan kad bi čovjek živio rasterećeno samo ona dva tri tjedna godišnjega odmora, ukoliko ne bi pronašao načina da živi svoju svakodnevnicu skidajući s leđa ubitačno breme nespokoja koje ga satire. Zato Isus, želeći pomoći ljudima da dođu do potrebnog spokoja sama sebe nudi za primjer govoreći: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.
Mnogi, doista, sanjaju o spokoju kao o vremenu u kojemu će moći bezbrižno provoditi dane u dokolici, bez obveza i napora u razbibrigama i zabavama koje nudi ovaj svijet. Za mnoge bi spokoj bio ako ne bi imali nikakvih obveza, ako ne bi morali iz dana u dan raditi i suočavati se sa životnom neizvjesnošću i skrbiti o kruhu svagdašnjem radom svojih ruku. Idealan odmor bi bio kad sebi priušte po cijele dane leškariti i ljenčariti uz potrebnu dozu zabave, bilo stvarne bilo virtualne, dok im spokoj o kojemu govori Isus ništa ne znači.
Danas ni mnogi vjernici ne znaju odmarati u Isusu i u njemu naći svoj spokoj. Zato počesto pribjegavaju tehnikama odmora, relaksacije i drugih vježbi koje mogu, a ne moraju, biti obilježeni religioznim predznakom istočnjačkih religija. I pronađu određeno zadovoljstvo ili mir u tome što nauče svladavati se, disati, kontrolirati. Mnogi su zadovoljni izgledom, zdravljem i kondicijom kao plodom vježbi i raznih tehnika, te onda ulažu velike napore i odvajaju novčana sredstva da bi došli do takvog životnog spokoja. No stvarno je pitanje može li se doći do životnog spokoja bez Boga i je li tek riječ o zatvaranju očiju pred činjenicama, pri čemu se onda ljudi tješe određenim vidljivim rezultatima.
Ali imati spokoj života koji pronalazi svoj smiraj u Bogu, pa i usred životnih obveza i odgovornosti, to se ne ostvaruje ljudskim tehnikama, već Božjom prisutnošću u duši. Mir duše ne dolazi iz nerada i nespavanja, već se ostvaruje naporom oko zajedništva s Bogom. Zato nemir ili mir duše ovisi o njezinim unutarnjim sadržajima, to jest o mislima i željama koje u sebi duša njeguje i razvija. Samo ako duše prima od Boga one vječne i neprolazne sadržaje, vječnu istinu i neprolaznu ljubav, onda se nasićuje pravom hranom i pronalazi svoj spokoj. Ali ako se duša samo štiti od izvanjskih uznemiravanja, još ne znači da je pronašla pravi mir. Ako traži utočište od brzine života i obveza koje su u svijetu i koje joj zamagljuju zemaljske vidike, još ne znači da je pronašla svoj mir koji je vodi u vječnost.
Jer spokoj duše se ne može poistovjetiti sa zemaljskim mirom i vremenitim ostvarenjima, niti se može temeljiti u zemaljskim sigurnostima. I nije dovoljno da se duša posveti samoj sebi svojim ljudskim razmišljanjima, već da u zajedništvu s Bogom dopusti da je Bog ispuni svoji životom, nadahne svojim Duhom, prosvijetli svojom Istinom. Tada duše ne promišlja život samo iz vidokruga svoga ljudskog iskustva, već dopušta Bogu da u njoj misli vječnost već u vremenitosti, da prima neprolaznost u zemaljskoj prolaznosti. Doista, spokoj duše se ne može pronaći bez Boga jer je duša stvorena kako bi bila prihvatilište Božje na zemlji. Ona bez Boga nema u sebi stabilnosti, mira i spokoja. Tek kad se Bog usidri u njoj, to jest kad ju usidri i sebi i svome životu, onda pronalazi stabilnost koja joj jamči da se njome ne mogu poigravati vjetrovi i nemirna mora ovoga svijeta.
Isus nas stoga uči da duša može imati svoj spokoj samo ako prihvati njegov jaram i ako se uči od njega. On se zato i utjelovio i došao među nas da nam bude učitelj i putokaz, što je i otvoreno rekao. Tko želi pronaći istinski mir, ne može ga pronaći odbacujući jaram odgovornosti za zemaljski život koji nas pritišće, već učeći uzimati Isusov jaram na sebe koji nam omogućuje nositi se sa životnim brigama i odgovornostima onda kad imamo prisutnost Božju u duši. U duhu toga Isus očekuje da poput njega budemo krotka i ponizna srca, što znači da nećemo bježati od bremena ovoga života, ali da nećemo niti dopustiti da nas do te mjere iscrpljuje da zanemarimo Boga. Naprotiv, tek onda kad prihvatimo Boga i kad nosimo jaram životne odgovornosti Bogom osnaženi, tek tada u sebi imamo pravi spokoj, premda imamo dvostruko breme: i svoj i Isusov jaram. No Isusov nam jaram daje stabilnost ovome životu, te nas u biti odmara i čini nas spokojnima pred Bogom i vječnim životom, dok nas nijedan drugi ljudski spokoj ne može obdariti takvim darom. Zato sa svom krotkošću i poniznošću prihvatimo njegove riječi koje nas vode putem pravoga spokoja duše, iz čega onda izvire sva snaga i slatkoća življenja.