22. nedjelja kroz godinu – C
Svi mi kao ljudi vrednujemo sami sebe i na temelju toga se stavljamo u odnos s drugima. Prema vlastitom vrednovanju tražimo svoje mjesto u životu drugih, ali u javnosti i društvu. Javni događaji su prigoda ljudima da pokazuju svoju samosvijest pred drugima, te da traže mjesto koje im pripada i za koje smatraju da su i drugi dužni prepoznati i priznati da je njihovo na temelju sposobnosti i zasluga, umijeća i važnosti. Zato u društvu postoje mnoga nadmetanja i borbe za vlast, jer nositelja stavlja u bolju poziciju pred drugima. Počesto ljudi sebe vrednuju isključivo samo na temelju službi koje obnašaju ili titula koje posjeduju, ali nipošto na temelju ljudskosti. A još manje prema kreposti i daru vjere koji bi trebali imati.
Znati vrednovati sebe na ispravan način
Sličnu situaciju doživio je i naš Gospodin jednom zgodom kad je došao na objed kod jednog farizeje, kako opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju: “Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskoga na objed. A oni ga vrebahu. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu.” Isusu je, dakle, uočio da su uzvanici počeli birati bolja mjesta, a to su činili najvjerojatnije na temelju uvjerenja koja su imali o sebi. To jest na temelju uvjerenja da im određeno mjesto pripada zbog važnosti u društvu, ili pak u očima domaćina koji ih je pozvao na objed. Kad je to vidio, odlučio je uputiti im duhovnu poruku, svjestan kako idu pogrešnim putem koji im može nanijeti mnogo štete u životu. Zato ih je htio poučiti prispodobom o svadbi da budu pozorni na prihvaćanje sebe i vrednovanje sebe na ispravan način.
Taj ispravan način je da se vrednuju pred Bogom, a oni su to zaboravljali. Da su znali svoje mjesto pred Bogom, znali bi onda i svoje mjesto pred ljudima. Tada im ne bi palo na pamet da traže bolja mjesta, jer bi dobro znali koliko je to besmisleno, te koliko je u tome skriveno taštine i oholosti. A taština i oholost su smrt za dušu i uzrok urušavanja osobnosti kao takve, o čemu jasno govori mudrac Sirah u prvome čitanju. Svjestan svoga mjesta pred Ocem nebeskim, naš Gospodin nikad nije pao u iskušenje da se uzdiže, premda je, ako itko, onda on imao razloga za to. Naprotiv, on je učio ljude poniznosti, ali ne samo kao izvanjskoj ili stegovnoj tehnici, već istinskoj kreposti koja izvire iz osjećaja za Boga i iskrenoga stava pred njim. Njegov nauk vrijedi za svakoga tko traži sebe i svoje mjesto, pod suncem ili pred drugim ljudima. Takvo mjesto, točno koje mu pripada, može se pronaći samo ako znamo svoje mjesto pred Bogom koji nas najispravnije vrednuje. A onaj tko iskreno staje pred Boga, ne mari za ljudska mjesta, pa jednako tako ne traži sebi bolje mjesto ni povlašteniji položaj. Kad smo našli svoje mjesto pred Bogom, pred ljudima ćemo biti jednostavni i normalni, bez potreba da si umišljamo i da se uzdižemo iznad drugih.
Staviti druge na njihovo mjesto
Kada znamo svoje mjesto pred Gospodinom, tada će nam biti jasno na koji način se odnositi prema ljudima. Otkrit ćemo da imaju i oni svoje mjesto u našem životu, kao što imamo i mi mjesta u njihovu životu. Zato je i naš Gospodin dolazio na objede i druženja ne zazirući od nikoga. Kao šte se nije ustručavao družiti s carinicima i grešnicima, tako nije unaprijed zazirao niti od farizeja. Odazivao se i na njihove pozive i dolazio blagovati s njima, svjestan da ih svojom prisutnošću može obogatiti i ispuniti im srce vjerom i ljubavlju Božjom. On je dobro znao koje mjesto drugi ljudi imaju u njegovu životu, jer je znao da su mu povjereni za spasenje, te je tako prihvaćao svoje poslanje Mesije i Spasitelja. Druge ljude je stavio na pravo mjesto kada ih je stavio u svoje srce i svoje molitve, kada ih je stavio u ozračje svoga mesijanskog djelovanja i spasenjskog poslanja. Stavio ih je na njihovo mjesto onda kad je otkrio da su potrebni Boga i da im on može donijeti od Božje punine i od Božjega dara.
To konkretno i za nas znači da ćemo znati staviti ljude na njihovo mjesto ako dopustimo Bogu da nas on stavi na pravo mjesto, da nas stavi u svoju očinsku ruku i u svoje srce. On je onaj pravi domaćin na svadbi koji raspoređuje mjesta, te to trebamo već sada znati i ponizno moliti da on bude i kriterij po kojem ćemo mi stavljati ljude na svoje mjesto u našem životu. One koji nam donose Boga, koji nam učvršćuju vjeru i ispunjaju nas ljubavlju, stavit ćemo na povlašteno mjesto u svome životu, to jest u srce. A sve, bez iznimke, stavit ćemo na mjesto braće i sestara s kojima nam je ostvariti spasenje. U tom duhu možemo razumjeti Isusove riječi pouke koje odjekuju iz današnjeg Evanđelja: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.” Svojom poukom Isus je samo htio naglasiti da u svoj život trebamo staviti one koji nas vode do spasenja, a to nisu oni koji nas obasiplju zemaljskim dobrima, već oni kojima mi iskazujemo milosrđe kojim sebi priskrbljujemo spasenje.
Pronaći mjesto u tuđem životu
Na ovaj način, kad druge stavljamo u svoj život, pronalazimo i sami mjesto u tuđem životu. Tako je činio i sam Spasitelj, pa je nama ostavio zadaću da tako činimo. Kada drugima iskazujemo milosrđe i ljubav, kada im svjedočimo vjeru i krepost, pronalazimo mjesta u njihovu životu. Gospodin nas zato i potiče da se utiskujemo u živote drugih ljudi tako što ćemo im biti blagoslov neba, jer ćemo im svojim stavom svjedočiti pravi put do Boga i jer ćemo ih svojom rukom pridizati, te brisati suze iz očiju i znoj s čela. Valja nam stoga pronaći mjesto u tuđem životu ne tražeći priznanja i povlastice, ne tražeći povlaštene tretmane i iskazivanje časti i dijeljenje počasti, već trudeći se obilježiti ih duhovnim pečatom i obogatiti neprolaznim bogatstvom koje nosimo u duši.
Molimo Gospodina da nam udijeli ovaj dar, jer je i on sam pronalazio mjesta u tuđem životu na način da je ulazio u srca ljudi noseći im Božju poruku. Osposobljavajmo se njegovim primjerom i životom kako bismo i sami, premda maleni i ponizni, shvatili da možemo činiti velika djela unoseći Boga u živote ljudi. A druženja i zajedništva koja svakodnevno živimo samo su nam prigoda takvoga svjedočanstva, jer nam drugi nisu povjereni ni darovani da ih iskorištavamo za svoju lažnu veličinu, već da zajedno s njima živimo za intenzivnije prihvaćanje Boga u svome životu, čime jedni druge vodimo putem života vječnoga.