12. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako Isus priprema svoje učenike za službu propovijedanja. U tom smislu im s jedne strane ukazuje na ozbiljnost njihove zadaće u svijetu, a s druge strane na izazovnost i opasnost poslanja koje je pred njima. Ozbiljnost se sastoji u tome što su pozvani jasno i glasno navijestiti sve što su čuli i naučili od svoga Gospodina, a opasnost je činjenici da svijet, ne samo neće tako lako prihvaćati naviještaj, nego će se grčevito, pa čak i silom, opirati da ga odbaci. A kad sveti Ivan Zlatousti tumači ove retke, onda će najprije pokušati razjasniti zašto je Gospodin svojim učenicima rekao: Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Kao vrstan tumač Božje riječi Zlatousti će istaknuti da ne smijemo ove retke uzeti doslovno, nego prije svega otkriti Isusovu nakanu koja je iza tih riječi: Iako Isus Krist nije govorio apostolima ništa u tami niti im je govorio na uho, on rabi ovaj izraz kao neku vrstu preuveličavanja. Budući da je govorio samo njima i u jednom malom kutu Judeje, on veli da im je govorio u tami i na uho, u usporedbi s onom slobodom koju im je morao dati da propovijedaju njegovu riječ. Jer svi vi, reče, nećete moje evanđelje naviještati jednom, dvama ili trima gradovima, nego uopće na svim stranama svijeta; prijeći ćete zemlju i more, naseljene i nenaseljene zemlje; propovijedat ćete pred kraljevima i narodima, poučavat ćete filozofe i govornike, a vi ćete im govoriti s takvom čvrstoćom i sigurnošću koji će im uliti strah. On se služi riječima: Da će propovijedati na krovovima i na svjetlu, kako bi istaknuo ovu svetu odvažnost kojom trebaju propovijedati.
Ali osim što se služi retoričkom figurom preuveličavanja, Isus želi da se njegove riječi tako urežu apostolima u dušu da im budu potpora na izazovnom putu koji je pred njima. Zato se nije zadovoljio da im kaže ‘propovijedajte na krovovima i na svjetlu’, nego im ističe da ono što su čuli u tami i na uho, propovijedaju u javnosti pred svima, to jest na krovovima i na svjetlu. Tumačeći svojim vjernicima Zlatousti će istaknuti kako Isus želi apostole okrijepiti i učiniti sposobnima izvršiti povjereni im božanski plan. Pridižući njihov duh, Isus ih čini sposobnima činiti djela koja je i sam činio, pa i veća od tih. Štoviše, on će činiti po njima sve što je i sam činio, te im želi omogućiti da nastave hoditi stazom koju im je on označio i na kojoj je on napravio prvi korak. On je poučio njih božanskom nauku, a njihovo je bilo da ‘se popnu na krovove’ i da ga propovijedaju cijelom svijetu.
Ali Isusov nastup i ton izgovorene riječi je vrlo poseban, te ne sadržava samo nalog o propovijedanju, nego također im proriče što će ih sve zadesiti kad budu propovijedali. I što oni budu imali više uspjeha u propovijedanju, to će svijet više bjesnjeti na njih, veli Zlatousti tumačeći Isusove riječi: To je riječ čovjeka koji je siguran da će se ispuniti što je rekao i koji tvrdi apostolima da će pobijediti sve poteškoće i koji, pokazujući im uspjeh obzirno ali sigurno otklanja njihove tjeskobe koje im je prouzročilo proricanje kleveta kojima će biti izloženi. Čini se kao da im je rekao: ‘Kao što će propovijedanje evanđelja, koje je sve do sada bilo skriveno i tajno, ispuniti cijelu zemlju, tako će i te klevete koje će vaši protivnici iznijeti protiv vas raspršiti brzo i nestat će poput snova. Nakon što ih je tako osnažio, on im proriče još veće opasnosti. Ali im u isto vrijeme udahnjuje tako veliku odvažnost da uzdiže njihove duše iznad svih zala.’
Ali i onda kad Gospodin nagoviješta svojim učenicima progon i smrt radi naviještene riječi, ipak ih sokoli znajući kako je njihova misija nezamjenjiva, pa im opetovano veli: „Ne bojte se …“, na što će Zlatousto dodati: Promatrajte, braćo moja, kako Isus Krist uzdiže svoje učenike, ne samo iznad svih briga, nemira, opasnosti i zamki, ogovaranja i kleveta, nego i iznad same smrti, koja je najstrašnija od svih stvari. I ne samo iznad smrti, nego i iznad one smrti koja je najkrvavija i najokrutnija. Nije im rekao: Ubijat će vas, nego se služi uglađenijim i manje zastrašujućim izrazom: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…
Isus doista ima osjećaja za svoje učenike, te bira riječi kojima će ih potaknuti da ipak idu propovijedati. Ne može im skriti istinu o svemu što ih čeka, ali ih ne želi niti obeshrabriti jer je njihova zadaća nezamjenjiva i neprocjenjiva. No Isusova riječ i od nas pretpostavlja isti stav kao i od apostola, jer mi propovijedamo u svijetu našega vremena. Svaki onaj koji ju je prigrlio kao riječ istinskog života, pozvan je bez straha naviještati je s krovova, dajući o njoj svjedočanstvo pred svim ljudima i ne dajući se obeshrabriti od onih koji ubijaju tijelo. Ljepota Isusove riječi daje nam snagu da pobijedimo klevete, a nagrada budućeg života otklanja i strah od smrti.