Čovjek usmjeren Bogu je poput satelita
koji se sprema na pustolovinu
u svemirsku orbitu.
Znajući da ga čeka izniman napor i dug put,
pomno se sprema za uzlet
puneći zalihe pogonskog goriva
i korisnih potrepština.
Kad pak počne pustolovina,
kad se na krilima raketa
uzdigne do određene visine,
mora postati samostalan
odričući se svih suvišnih sadržaja.
Dok se penje u još veću visinu
mora odbaciti i vlastite ispražnjene,
beskorisne spremnike.
Oni su poslužili svojoj svrsi
dižući ga do orbite,
dok nije ušao u putanju Planeta
kojem se usmjerio.
Od tog trenutka se kreće
potpuno predan i nošen
isključivo silom njegove teže,
a ne svoga pogona.
Čovjek koji se digne kao satelit
u visine prema svome Stvoritelju,
u trenutku kad dosegne određenu visinu,
kad uđe u točnu orbitu,
od tog trenutka kruži
u visinama samo njemu znanima
nošen božanskom gravitacijskom silom,
a ne snagom i zalihama svoje ljudskosti.
Odbacujući sve što je zemaljsko,
koje je poslužilo kao pogonsko gorivo
da se usmjeri i uzdigne u visine put neba,
ostaje ubuduće usmjeren samo na ono bitno,
promatrajući svim svojim ticalima
stvarnost božanskog života,
te prenoseći svijetu informacije
o njegovoj neizmjernoj ljepoti.
