Ovih jesenskih i zimskih dana did Mate, sjedeći na svome ognjištu, ložeći vatru i grijući se, razmišlja, kako je već njegov običaj, o vremenu u kojemu živi, o stanju i sudbini svoga naroda. Česte su to teme i njegovih sugovornika, pa je tako svratio do njega i susjed Stipan na čašicu razgovora. Slušao je Stipan razne rasprave i ostao je u nedoumici glede mnogih stvari. Zbunjuju ga prijepori glede poimanja naroda i dužnosnika na vlasti. Svaka vlast se poziva na narod i djeluje u ime naroda, i to ne samo u novije demokratsko doba, nego i prije. A pogotovo one demokratski izabrane vlasti imaju doista pokriće naroda, jer su izabrani voljom većine birača, te se kao takvi nazivaju narodnom vlasti. Čuje on i vidi da neki dužnosnici s prijezirom govore o svom narodu, to jest o jednom dijelu nazivajući ga glupim. Za njih je pravi narod onaj koji im plješće i odobrava njihove poteze, a čim to ne čini, onda je glupi narod i svjetina. Ima li on na to pravo? A isto tako, ima li zakonito pravo jedan dio naroda ne slagati se s potezima onih koji su na vlasti? Kako u tom slučaju treba tretirati taj dio naroda? Je li taj narod, narod ili je doista glupi narod? Niže tako kum Stipan pitanja i razmišljanja kako bi došao na čistac je li i sam glup ili pametan, je li narod ili nenarod. Više ne zna tko je, što je i što mu je činiti. Ako je i on glupi narod, treba li onda tu istu vlast tretirati kao svoju i narodnu, ili odbacivati kao nenarodnu? Je li narod samo masa ruku i većina biračkoga tijela? Je li onda ona manjina koja nije dala svoj glas za neku vlast izuzeta iz naroda? Mogu li oni i trebaju li biti narod? I kad su narod, kad i sami odobravaju svaki potez vlasti ili pak kad se distanciraju od nje?

Teško mi je bilo odgovoriti na bujicu pitanja koja je i mene prisilila izbistriti ideje o tim temama, zavirujući malo dublje u povijesno iskustvo koje je učiteljica života, kako su govorili stari Latini. Nekima je narodna vlast ona vlast koja ima trenutno pokriće većine birača. Tako je postalo moderno u suvremenom svijetu vladati u ime naroda, to jest preglasavanjem većine. A koliko je to dobro ili ne, treba vidjeti od slučaja do slučaja. U ime naroda se u mnogim slučajevima ozakonilo samorazaranje naroda i potpisuje njegovo samouništenje predajući ga u ruke smrti, pošasti poroka i slobodnom robovanju ovisnostima. Ali (z)broj ruku nije vrijednosna kategorija, ma koliko ih bilo, da bi se na temelju toga definiralo narod ili pak narodnu vlast, to jest onu vlast koja je za narod. Jer imati vlast nad jednim narodom, ne znači ujedno biti narodna vlast. Narod je zajednica okupljena oko čvrstih vrijednosti kao što su jezik, povijest, predaja, samosvijest, ćudoredne vrijednosti, kultura… U duhu toga narodna vlast je ona vlast koja se bori za istinske i iskonske vrijednosti na kojima je narod nastao i iz kojih crpi svoje postojanje. Vlast koja podržava narodni rast i uvijek trajnije i bolje ukorijenjenje naroda na neotuđivim vrijednostima, može se smatrati narodnom vlasti. Ona vlast koja osluškuje bilo svoga naroda i njegovu žilu kucavicu, koja osjeća prisutnost Duha u njegovim plućima, te koja poštuje njegovu povijest i običaje, može se bez lažne skromnosti smatrati narodnom vlasti.

Oni koji su udaljeni od duše svoga naroda ne mogu biti narodna vlast, bez obzira na broj glasača koji ih podupirao. Pa sve kad bi zlatom optočili cijelu zemlju, ako bi dušu njegovu zanemarili, oni nisu narodna vlast. Pa i u komunizmu, koji svi mi stariji dobro pamtimo i na vlastitoj koži, takozvana ‘narodna vlast’ je imala biračku potporu većine birača, ali nije bila narodna. Ne samo zato što je do glasova dolazila snagom prisile, nego i zato što je gazila samu bit naroda, njegove vrijednosti i uvjerenja, kulturu i običaje, jezik i samosvijest. Narodna vlast koja je kadra pogaziti sve duhovno naslijeđe svoga naroda, zanemariti dušu svoga naroda, ili, što je još gore, isprljati je, nije nikakva narodna vlast, bez obzira koliko glasačkih ruku imala. Narodna vlast koja pokušava ubiti Boga u svome narodu nije narodna vlast, nego je bezbožna vlast. Narodna vlast koja se kune u humanizam i kojoj najveći legitimitet daje čovjek, nije uopće ni narodna ni humana vlast, pa i onda kad bi sve činila po zakonima i kad bi se hvastala izuzetnim humanističkim pothvatima. Ona bi bila obična ideološka vlast, najčešće bez ideje, jer čim je ideološka nema što ponuditi čovjeku osim obmane. A time što netko ima vlast nad narodom, koju će svatko od nas koji vjerujemo poradi Boga poštivati kao svoju zakonitu vlast u vremenu, ne znači da je samim time narodna.

Tako ovaj pojam ‘narodna vlast’ ima različito značenje ovisno iz kojega se kuta promatra. Svojedobno se, kako rekoh, govorilo o narodnoj vlasti, samo da se ospori božansko porijeklo vlasti. Vjernici su vjerovali, kako je Isus posvjedočio pred Pilatom, da je svaka vlast od Boga, a bezbošci, revolucionari i ideolozi ustvrdiše da je vlast od čovjeka. Takvi su narodnom stoga proglašavalo svoju vlast za koju su tvrdili da nije od Boga, budući da su partijski čelnici odlučili da Boga nema. A da bi sebi ipak dali neko pokriće i legitimitet u narodu, nazivali su se narodnom vlasti. Prema njihovoj logici vlast dolazi od naroda, od ljudi, premda nisu pitali taj isti narod za mišljenje kad su uzeli vlast u ruke. Osim toga, jer su vlast držali ljudskom tvorevinom, uzimali su sebi za pravo, sukladno teorijama vlastitih ideologa, podizati revolucije i rušiti zakonite vlasti bilo kojim raspoloživim sredstvima samo zato jer im se nisu sviđale ili nisu bile po njihovoj mjeri. Naravno, ako se već netko toliko trudi dokazati da njegova vlast i vladavina nema veze s Bogom, onda za njega vrijedi ono što je govorio moj pokojni did: ‘Sinko moj, ako ima vlasti koja ne želi prihvatiti da je od Boga, onda ona služi vragu paklenome. Trećega nema.’

Za druge pak, i ja bih se priklonio tom viđenju, pojam narodna vlast označava onu vlast koja se bori za stvarno dobro naroda sukladno vrijednosnom sustavu, to jest sustavu neprolaznih vrijednosti, uvažavanja njegove povijesti, kulture, duha i tradicija. Jao onoj vlasti kojoj legitimitet i pokriće daje samo broj ruku glasača, a ne čista savjest i trud oko očuvanja vrijednosti i cjelovite izgradnje tog istog naroda, što uključuje njegov identitet i njegovu dušu. Jer lako se razmetati parolom: U ime naroda! Nekoć su drugovi u onom režimu dolazili na vrata crkava odvoditi biskupe ‘u ime naroda’, dok je taj isti goloruki narod svojim tijelima branio svoje pastire. Doista, nekoć su skorojevići ovoga naroda progonili Crkvu ‘u ime naroda’, zaboravljajući da je ona od njegovih početaka na ovim prostorima bila utkana u njegov život i dijelila njegovu sudbinu. Zaboravljali su da je ona postala najbolji dio tog istog naroda, dupa njegove duše i tijelo njegova bića, trajno prisutna u svim njegovim usponima i padovima, teškim i lakim trenutcima. A da je Crkva pokleknula i sišla s križa povijesne odgovornosti da bude spona Boga i naroda, i da je našem narodu ponestalo Božje snage da iznese križ svoje povijesti, ne bismo danas imali o čemu razgovarati. I da to potkrijepim jednim primjerom: da se naš narod u onih 50 godina vladavine ‘narodne vlasti’ pretvorio u ono što je ta ‘narodna vlast’ htjela, nas danas ne bi bilo i ne bismo imalo ni naroda ni svoje države.

Moj dragi kume Stipane, ovaj glupi narod, kako ga neki zovu, je cijelu svoju povijest ginuo za svoje ideale, radije nego da okalja obraz ubijajući druge za svoje ideologije! I ja sam ponosan upravo na taj dio svoga naroda! To je za mene narod. I bez truna sumnje znam: narod je onoliko narod koliko sluša glas živoga Boga i živi za istinske vrijednosti. Takvom narodu nitko ne može prodavati maglu i zaslijepiti mu oči, jer on vidi Božjim očima. Takav narod ne mogu voditi kao guske u magli, jer on za vođu ima živoga Boga. Takvom narodu ne mogu nametnuti ideologiju, jer on ima ideju i viziju vječne budućnosti. Takvome narodu ne mogu podmetati laži oni koji na svaki spomen Boga i Crkve reagiraju agresivno kao bik na crvenu krpu, jer on u svojim genima i žilama ima istinu Boga živoga od koje ga oni ne mogu odvojiti!

Dida Matu to uče one svete knjige koje zovemo Svetim pismom, a u kojima je, između ostaloga, opisana povijest izabranoga naroda. Zato su proroci taj isti narod zvali ne-narodom onda kad je odbacivanjem Boga potkopavao bit svoga postojanja i dovodio u pitanje svoju budućnost. Kršeći Božji zakon sjekao je granu na kojoj je sjedio. A oni koji to nisu vidjeli ili su svjesno pred tim zatvarali oči nazvani su bili slijepcima i slijepim vođama. Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i sada. Za sva vremena i prostore, za svaku vlast, bilo slijeva ili zdesna, bilo za crvene ili crne, bilo za zelene ili plave. Kako je bilo do sada, tako će biti i od sada, vrijeme će pokazati da je did Mate pravo zborio. Vlasti i sile ovoga svijeta prolaze, a ostaje onaj narod koji čuva neprolazne vrijednosti, kao što je bio slučaj i onog ‘Ostatka Izraelova’ koji se nikad nije pokolebao i prignuo koljeno pred idolima ideologija i pred lažnim bogovima, nego je odvažno živio i svjedočio istinu o Bogu u čijem je svjetlu spoznavao pravu istinu o samome sebi.

Sjedi did Mate u prančioku ispod solara svoje kuće i sve nešto sjetno razmišlja i sebi u bradu tiho mrmlja. Dok je vrijeme ljetnih praznika i pečalbarskih dolazaka na rodna ognjišta, i on iščekuje svoje sinove i nešto se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati. Ne zato što ih nije dugo vidio, nego zato što ne zna jesu li se promijenili. I to ne u onoj ljudskoj tjelesnoj fizionomiji po kojoj, kako godine odmiču, postaje sve očitija sličnost svojim roditeljima. Did Mate se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati u onoj njihovoj duhovnoj fizionomiji, u onoj duhovnoj sličnosti koju je u njih usađivao i u njima izgrađivao mukotrpnim odgojem i trajnim poukama želeći od njih izgraditi čestite ljude i iskrene vjernike.

Sjeća se stoga kako je svoju djecu kad su dolazila u dob zrelosti, te potom odlazili u tuđinu sa škrte grude hrvatske, ispraćao poukom i savjetom. Odlazili su u neki ‘bolji svijet’ idući trbuhom za kruhom. Odlazili su u one razvijene i napredne zemlje zapadne uljudbe. U one zemlje visoke civilizacije. Nije im se mogao suprotstaviti, a nije ni htio. Jedino što je bilo, bio je očinski savjet svakom od svoje djece, kako je koje odlazilo s očinskog ognjišta.

„Sine moj, govorio je did Mate, ne zaboravi da ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj su svi živi, pa k tome mnogi dođoše sa strane, a opet ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj je sve teže naći čovjeka, premda je mnogoljudnog stanovništva. Ideš u zemlju u kojoj ima mnogo profesora i liječnika, mnogo inženjera i radnika, ali nema mnogo ljudi. Računaj, sine moj, da su mnogi tamo nestali. Mnogi su se izgubili. Brojni su nestali u tim zemljama koje jedu ljudske duše. Zato pazi, sine moj! Pazi na sebe i na ono što ti je tvoj ćaća Mate dao. A dao ti je život. I to onaj pravi. Onaj život koji Bogom miriše. Život koji je Bogom posvećen i natopljen, kao i svetom krvi, znojem i suzama ponosnog hrvatskog čovjeka. Tvoj ćaća ti je dao život koji ima duše, a ti pazi da ga ne izgubiš, jer ideš u zemlju izgubljenih ljudi. Izgubiš li njega, izgubio si sebe, sine moj. Pazi, sine moj, da ne izgubiš sebe! Pazi na sebe tako da kad se vratiš, da te tvoj stari ćaća može prepoznati, sine moj!“

I da se sad vratim onoj temi radi koje sam ispripovjedio sve ovo što mi je navrlo u sjećanje kad se pojavio naš dični seoski učitelj  Željko (vidi ovdje). Pun zanosa i oduševljenja počeo je pričati o značajnim humanim pomacima u društvu, a napose u školi, koja napokon postaje mjesto odgoja, što odavno mnogi priželjkivahu kao i on sam. Napokon je škola dobila mjesto koje joj pripada u ovom društvu, ponosno se razmetao izjavama Željko, jer je time i njegova odgovornost znatno porasla. Škola je postala mjesto odgoja, a ne samo školovanja to jest obrazovanja. Napokon su se i društvene vlasti zauzele za cjelovit i sustavan odgoj u školi, mišljenja je učitelj, te će sada znatno olakšati roditeljima njihovu odgovornu zadaću, i umanjiti im brige i poteškoće. Napokon će svi biti jednako, univerzalno i na isti način odgojeni, sukladno svim kriterijima humanog naprednog društva. Neće više biti razlika u odgoju, neće više biti zaostalih i natražnih, nego će svi biti jednako tretirani i na istoj odgojnoj razini. Sada će odgoj svima jamčiti da imaju iste poglede na život, pa i na one pojedince koji su stršali kao crne ovce ili bijele vrane u društvu. Neće se više o sadržajima života suditi iz skučene vjerske perspektive, nego će se ukloniti vrijednosne stavove koji su stvarali podjele među ljudima, postajući tako povod razlikama, pa onda i osudama ponašanja pojedinaca. Napokon je društvo našlo načina osloboditi djecu od takvih spona koje su ih do sada sputavale, te će se svi odgojiti u duhu ovakve slobode i tolerancije kakvu zaslužuje suvremeni čovjek. Napokon nastupa nova era u kojoj neće biti mjesta za nestručnost i nekompetenciju roditelja, jer će glavnu riječi voditi stručnjaci i znanstvenici koji će podići kvalitetu odgoja do novih razina.

O totalitarističkom odgoju

I ja, stari did Mate, zanio sam se slušajući zanosni govor učitelja Željka. I divim mu se. Iz sebe izbacuje riječi o kojima nije razmišljao, nego ih je naučio, ali s toliko uvjerenja da je zapanjuje. Toliko djeluje nestvarno, te se stječe dojam da niti ne misli svojom glavom i ne izgovara svoje riječi, nego one ‘uzvišene’, one za koje zna da su dovoljno visoke da mu oni s vrha neće pronaći zamjerku. A sve je teklo tako glatko kao da iznosi unaprijed pripremljeno izviješće za partijski sastanak, a ne da razgovara s običnim seoskim starcem koji voli susresti ljude u njihovoj neposrednosti. No on očito nije znao biti neposredan, nego vještački namješten, a uza svu svoju školu, bojao se misliti svojom glavom, jer je cijeli život naučio zauzimati one službene stavove prema kojima je morao prilagođavati svoj život. Zbog toga se bojao spustiti na zemlju i biti čovjek u ljudskoj konkretnosti, pa je čudno kako je uopće bez te konkretnosti imao hrabrosti raditi u školi kao učitelj, jer mu je očito izmicala potpuna spoznaja čovjeka i ljudskoga.

Za početak saslušah ga pozorno, a onda mu sasvim mirno rekoh da me veseli to što je rekao, ako će to biti tako i ako je to ostvarivo, te nije utopistički san koji će se utopiti u stvarnosti života koja nije baš takva. Onda i ja njemu, sasvim otvoreno i iskreno iznesoh svoje dvojbe, sumnje i stavove glede rečenoga. Mučio me osjećaj u duši da ono što on nazva cjelovitošću i sustavnim odgojem nije ništa drugo doli odgoj koji je država pokušala nametnuti u mojoj mladosti, a on je to tako brzo zaboravio. Samo danas za onaj negdašnji odgoj koristimo druge riječi te velimo da je bio totalan ili totalitaran, upravo onakav kakvim ga je proizvelo socijalističko totalitarističko društvo. Totalitaristi se nisu pitali što misle roditelji o tom odgoju, niti su vodili računa o njihovim pravima, nego su htjeli odgojiti djecu gušeći u njima kućni odgoj i usađene vrijednosti. A sve se to činilo pod krinkom ljudskosti i očovječenja. A najvažniji trenutak očovječenja bio je da se stave postrani vjerske vrijednosti i da se roditelje isključi iz odgoja. Stoga je baš zanimljivo da on i njegovi nadređeni, kad već tako žarko žele pomoći  obiteljima u odgoju, nisu pošli od obitelji do obitelji pitati što bi bilo korisno i potrebno učiniti za svakoga od njih i za njihovu djecu. Doista je zanimljivo da su najednom postali tako uviđavni i humani, te su ih se sjetili sami od sebe i uz to im odlučili izići u susret. Zanimljivo samo da previdješe da je jedno od temeljnih prava roditelja i obitelji, pravo na odgoj djece.

Čudilo me za našeg učitelja da se on sam nije zapitao za svoju vlastitu djecu, koga prvenstveno trebaju slušati i tko je prvenstveno odgovoran za njih, njihov odgoj i njihovo dobro. Je li to ministar, predsjednik vlade ili države, ili je pak to on i njegova supruga Danica? Kome on do sada više duguje za odgoj svoje djece, svojoj samozatajnoj supruzi ili pak državnim strukturama? A kako bi se on osjećamo da mu je netko od vjerskim poglavara, rekao da su njegova djeca loše odgojene, kako bi se on osjećao i kako bi reagirao? Vjerojatno bi se uvrijedio, ali je ipak činjenica da ih je odgojio i prije i bez ovog novog revolucionarnog ministrova dekreta o odgoju, a naravno da bi ih držao solidno odgojenima. Jesu li onda svi oni koje su prije odgajali njihovi roditelji doista neodgojeni, pa će tek sada nastupiti pravo vrijeme odgoja i prava odgojna stega? Ako je to tako, neka sam kaže što je to bilo loše i štetno u odgoju koji je njegovoj djeci pružila supruga, ili pak što je to štetno što drugi roditelji čine za svoju djecu? Koga to vrijeđa i kome to smeta? Ako u dosadašnjem odgoju nema ništa štetnoga i lošega za djecu, kako se onda može diviti ministru koji potezom pera određuje da roditelji nisu sposobni odgajati djecu? Na temelju čega može to smatrati revolucionarnim napretkom, ako takva odluka ponižava svakog roditelja, pa i njega, seoskog učitelja, u njegovoj roditeljskoj zadaći, ma kakav god bio i uz čija uvjerenja pristajao? Zar bi roditelj trebao odgajati svoju djecu prema nečijim tuđim željama i uvjerenjima? A ja, stari neuki did Mate, i kad se nisam slagao s njegovim vjerskim stavovima i uvjerenjima, nikad nisam dvojio o kvaliteti ćudorednog temeljnog odgoja koji je sa svojom suprugom ipak usadio svojoj djeci, niti sam im uskraćivao pravo da svoju djecu odgoje u svom nazoru, kao što uostalom to svi čine. Pa ako meni osobno ne smeta njegov liberalni ili ateistički ili već ne znam koji odgojni nazor koji on primjenjuje na svoju djecu, premda ga ne dijelim, što njemu smeta odgoj onih koji drukčije odgajaju svoju djecu. A osim toga usput pokazuju da ga poštuju kad poštuju njegovo pravo na odgoj, i onda kad ne dijele njegovo mišljenje, jer znaju da će svaki roditelj svome djetetu usaditi minimum ljudskosti i poštivanja dugih, bez obzira koliko različita bila njihova uvjerenja.

I Bog poštuje roditeljsku zadaću

I sad kad smo kod toga, pokušah mu reći koliko je velika roditeljska odgovornost, pravo i dužnost, da ju je i sam Bog uredio svojom zapovijeđu. Tako ona četvrta, a prva od zapovijedi koje se tiču ljudi, traži od djece da poštuju svoje roditelje: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji! Pa kad Bog koji je neizmjeran traži od djece da slušaju roditelje, pitam se koja to ljudska vlast može sebi uzeti za pravo da od djece očekuju da ih ne slušaju? To može samo teški, prikraćeni ljudski totalitarizam. Da je slučajno negdje Bog odredio djeci da ne slušaju svoje roditelje, kako bi se onda mnogi čovjekoljupci podigli protiv njega i njegovih zapovijedi, držeći ih kršenjem temeljnih ljudskih prava. Ali kad to kaže ministar, kad on krši ta ista temeljna ljudska prava, onda to djeluje sasvim normalno i napredno, te se ovakvi slobodoumni intelektualci poput učitelja Željka ne usuđuju misliti i reći drukčije. Da je takvo što Bog naredio, onda bi se svi pobunili, ali kad to kaže ministar onda svi pokorno šute jer se boje mogućih ljudskih posljedica. A u ovoj zemlji svačiji autoritet može biti doveden u pitanje, pa i onaj Božji i onaj roditeljski, samo ne može biti upitan autoritet bezbožnog ministra i totalitarne vlasti koja prijetvorno, pod izlikom skrbi za djecu, uvodi odgoj koji dovodi u pitanje prava roditelja, njihovu ljubav za djecu kao najvažniju i najsnažniju metodu i sredstvo odgoja, a dovodi u pitanje i samo dobro djece. Kao da je dovoljan zakon na papiru da bi se nekoga rodilo, podiglo i odgojili!

I danas kad ministar na silu želi uvesti nekakav ‘zdravstveni’ odgoj, koji ne prihvaća da postoji i duhovna sastavnica zdravlja, onda on izravno traži od djece da ne poštuju svoje roditelje. Dok ih roditelji uče određenim vrijednostima, on ih svojim odredbama dovodi u pitanje i ruši. On tako unosi nemir i razdor u obiteljske odnose prisvajajući sebi prava koja ni Gospodin Bog nije uzeo. Ovo naravno i životno pravo roditelja takvo je da ga ni Gospodin nije osporio, nego osnažio svojom zapovijeđu, pa i onda kad su roditelji samo slabi, nesavršeni i ograničeni ljudi. Nezamjenjiva narav njihova poslanja je takva da ih nitko ne može zamijeniti. Isti taj ministar zaboravlja da roditelj šalje svoje dijete u školu, te ima pravo očekivati da škola bude ustanova u kojoj uči objektivne istine i sadržaje, u čemu mu društvo treba pomoći. Škola stoga nije mjesto ideološkog potkusurivanja, nego mjesto nepristranog učenja objektivnih istina i stvarnih vrijednosti, što nažalost već odavna nije upravo zbog takvih ideologa. A ako se gospodin ministar želi pokazati većim čovjekoljupcem od Boga, većim ljubiteljem humanog odgoja i ljubiteljem obitelji, jer im želi olakšati odgojnu odgovornost, neka se radije potrudi da im nabavi besplatne udžbenike, da im dadne povišene dječje doplatke ili nešto slično, a ne da na njihovoj djeci vježba svoju partijsku ideologiju. Prostora za takvu ideologiju ima u svojoj obitelji dovoljno, te može vježbati na vlastitoj djeci. Njemu nitko ne brani da svoju djecu odgaja kako mu dragu. Ako vjeruje da su nastala od majmuna, ima pravo odgajati ih sukladno toj životinjskoj vrsti, ali nema pravo vjernicima uskratiti pravo da svoju djecu odgajaju kao djecu Božju, jer vjeruju i znaju da njihova djeca to u stvari i jesu.

Ali ako ministar nastavi svojim ideološkim nasiljem, onda je samo pitanje kad će pokušati prisiliti vjernike da promijene i Božje zapovijedi, pa tako i četvrtu. Onda ona više ne će glasiti: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji!, nego će ju preoblikovati u: Slušaj svoga ministra, ako želiš uopće živjeti u ovoj zemlji! On je tvoj bog i njemu se klanjaj i njemu jedinom služi, jer bi ti on mogao oduzeti , onemogućiti ili otežati život. On ima drskosti i snage svojim odredbama o zdravstvenom odgoju dokidati četvrtu Božju zapovijed, te dovesti u pitanje odgovornost roditelja za djecu, dovesti u pitanje njihovu poslušnost roditeljskom odgoju, pa se nikad ne zna kad će preuzeti i kompetencije vjerskih vođa. Nismo ni znali koje moćno božanstvo u osobi ministra imamo danas. A nije ni čudo, jer valjda je njega tako odgajao njegov otac da se tako ponaša. Čudno je samo da je mišljenja kako obiteljski roditeljski odgoj ne vrijedi, a on se drži strogo partijskog odgoja u kojem je odgojen. Bilo bi stoga poželjnije da se on odrekne tog svog lošeg odgoja, nego da preodgaja čestite vjernike. Kamo sreće da je iz vlastitog odgoja došao do zaključka kako ljudski odgoj može biti ponekad iskrivljen, nego on do tog zaključka dolazi kad promatra one koji ispravno odgajaju. Po njemu sve može biti upito, osim njegovo partijske ideologije koju je upio u svojoj obitelji,ideologije koja ga nije učila da poštuje tuđe živote i obitelj, nego da državi daje ovlasti da ih krše, naravno dotle i kada je on i njemu slični ideolozi na vlasti.

Završne upute djeci

On i takvi nas će vjernike uvijek smatrati natražnima. Ali ja rado prihvaćam taj sud kad znam od koga dolazi, jer ne želim biti napredni poput ideologa koji ispred sebe ne vide i ne cijene osobe i obitelji, koji ne prepoznaju vrijednost obiteljskog odgoja i obiteljske skrbi kojom se podižu naraštaji. Zato ćemo se mi držati Božjih zapovijedi kao okosnice odgoja, koje oni kao naporedni čovjekoljupci odbaciše u ime svoje ideologije. Zato će nama biti važnije što nam reče Gospod kad kaže: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji, nego što nam naređuje ministar totalitarist, jer je roditeljska ljubav nezamjenjivo odgojno sredstvo i metoda koje ni  Gospodin nije htio zamijeniti nego poduprijeti, ukrijepiti i blagosloviti. Ta zapovijed je uvijek izbor obveza za djecu kad ih roditelji vode ispravnim putem. Izgleda da će Gospodin sada, kad ima na uvid nova saznanja i činjenice o suvremenom društvu i ljudima, trebati preinačiti tu svoju zapovijed u: Slušaj svoga ministra! Slušaj svoje političke vođe! Jer oni se u sve razumiju. Njima je dostupno sve znanje, te oni imaju uvid u bit ljudskoga života, stoga teško griješiš ako ne slušaš takve čovjekoljubive genije.

Ne mogu se načuditi koja je to nečuvena odvažnost i drskost. Koji je to državni totalitarizam koji ne služi ljudima, nego ideologijama svjetskih moćnika koje se žele nametnuti kao jedine ispravne čovjekolike o očovječujuće. Koje je to degradiranje države i zloporaba vlasti da djeluje protiv vlastite djece. U ovakvom odgojnom projektu nema prostora za Božje zapovijedi, jer se one kose sa zapovijeđu resornog ministra. Uostalom, što bi se tu Bog miješao u nešto što ministra ne samo da zna bolje od njega, nego bolje od svih. A dok se on političkim diktatom bori za napredno društvo i čovjeka, suvišne su razborite zapovijedi nekog natražnog Boga koji daje tolike ovlasti roditeljima kad nalaže njihovoj djeci da ih slušaju. Jer nijedna ljudska instanca ne može pružiti bolji odgoj od roditeljske ljubavi.

I za kraj ja, stari did Mate, radije bih njihove opasne namjere prerekao pučkim jezikom i poukom djeci, ujedno izražavajući svoje neslaganje s njima: Djeco, ne slušajte zle odgojitelje koji vas odvajaju od roditelja, jer oni su slijepi siledžije. Oni vas ne vole i ne znaju drugo nego kroz sustav nametnutog odgoja činiti nasilje nad vama i vašim savjestima. Oni ne poštuju one koji su vam dali život i osporavaju njihova temeljna prava, te stoga ne mogu biti vaši valjani odgojitelji. Oni nikad nisu skrbili za vas, niti su bili uz vas i njegovali vas kad ste bili bolesni i kad ste plakali, niti su vas hranili kad ste bili gladni i žedni, niti su vas odijevali kad vama je bilo hladno, niti su vas kupali i čistili kad ste dolazili doma izmazani, a sada bi vas htjeli preodgojiti bez vaših roditelja, pod izlikom da vas vole i da vam žele dobro. Zato bih vam radije još jednom naglasio: Djeco, slušajte svoje roditelje, jer vas bez njih ne bi bilo, niti biste bez njih rasli ni tjelesno, ni psihički ni duhovno, a bez ministra svakako bi. I ne zaboravite, vlasti i ministri prolaze, pa i kad su totalitaristi i kad misle da su nezamjenjivi, ali otac i majka su jedincati i jedinstveni. Samo oni su istinski nezamjenjivi bili za vaše rođenje, pa tako i za odgoj, pa se stoga stisnite k njima u topli zagrljaj, nakon čega će vam sve biti jasno.