Na svojim računalima i mobitelima,
te navigacijskim uređajima imamo
mogućnost upamtiti određena mjesta
ili lokacije koje često posjećujemo.
Redovito ih obilježavamo oznakom
‘omiljeno odredište’, te tako
sastavljamo popis mjesta na koje se
kasnije rado i s lakoćom vratimo.
Tako smo danas označili
mnogo omiljenih odredišta,
bilo da je riječ o restoranima
i turističkim odredištima,
trgovinama i parkovima,
zabavištima i drugim atrakcijama.
No postavlja se veliko pitanje,
što je s omiljenim odredištima
na kojima hranimo dušu,
kao što je crkva i susret
s euharistijskim Gospodinom.
Jesmo li ih pronašli i stavili
na listu najvažnijih odredišta
koja nezaobilazno posjećujemo?
A mjesta susreta s Gospodinom
trebala bi biti najvažnija odredišta
koja svaki dan posjećujemo.
Jer posjećujući ta mjesta kao
omiljena odredište na zemlji
iz dana u dan približavamo se
onom konačnom nebeskom
koje nam doista mora biti
najomiljenije odredište života.
Potrebno je onda na uređajima
svoga duhovnog traženja
pomno ih i precizno upisati,
postojano ih i vjerno tražiti,
te prema njima neumorno hoditi.

U danima sunčane žege i vrućina,
kada mnogi odlaze na more ili se
na drugim mjestima izlažu suncu,
neophodna im je zaštita od sunčanih zraka.
Jer jako sunce može nenaviklu kožu
oštetiti i dovesti do opekotina.
Premda svi znaju koju dobrobit
donosi sunce, zbog čega mu
i izlažu svoje tijelo da mu upijaju
zrake i svu ljekovitost, ipak znaju da
treba biti vrlo pozorni pri tome.
Mnogi onda koriste zaštitne kreme
i druge prikladne preparate kojima se
nenavikla koža štiti od sunčane snage,
kako bi se potom mogla izložiti
i uživati blagodati izlaganja suncu.
Oni pak koji se neoprezno izlože,
dobiju opekotine i bolno iskustvo
bez ikakve koristi od sunčanja.
Slično je i u duhovnom životu,
jer Bog je sunce duše i ona se
na njegovim zrakama grije i sunča.
Ali nije svaka duša prikladno
pripremljena da može primati
njegove zrake i njegovu toplinu.
Duše koje se ne pripremaju čišćenjem
od grijeha i na vlastitu kožu ne
nanose namaz njegove milosti,
ne mogu izdržati njegov žar,
te stajući pred njega nespremne
samo sebi čine duhovnu štetu.
A oni koji se pravilno zaštite
čišćenjem od grijeha i poroka,
te natapanjem njegovom milošću,
oni mogu bezbrižno uživati pa i u
neposrednom doticaju s njime.

Tračnice su oblikovani čelični komadi
koji se spajaju u željezničku prugu
spojnicama ili varenjem, ali su
povezane i oslonjene na paralelne prečke.
Tračnice služe u željezničkom prometu
kao voditelj po kojima prometuju
željeznička vozila do svoga cilja.
A za tračnice potrebno je prije
napraviti trasu od polazišta
pa sve do željenoga odredišta.
Duhovni život sliči vožnji
vlakom na tračnicama
na putu kojim je Gospodin
prošao prije nas, te je uredio
cijelu trasu da možemo njome
doći do cilja sa sigurnošću.
Tako nam je omogućio da
ne moramo lutati i biti izloženi
opasnostima neprohodna puta.
Pogotovo što je našu trasu
ucrtao svojim križem
da možemo puni pouzdanja
po njoj doći bez zapreke do
vječnog nebeskog odredišta.

Pojam kriza izvorno je označavao
mišljenje, procjenu ili odluku,
a potom onda i neko zaoštravanje.
U tom smislu je počeo označavati
problematičnu, prijelomnu točku
povezanu s potrebom donošenja odluke.
Krize su događaji ili razdoblja
koja vode prema nestabilnoj
ili opasnoj situaciji pojedinca
ili pak skupine i cijeloga društva.
Tako se priča o mnogim krizama,
kao što je gospodarska i medicinska,
ambijentalna, politička i društvena,
međudržavna i civilizacijska.
Sukladno tome traže se
i rješenja i odgovori na krize,
što postaje gotovo opsesija
suvremenog čovjeka i društva.
No malo tko shvaća da sve krize
izviru iz krize vjere u Boga.
Zato je i nemoguće pronaći
prikladna rješenja jer se nije
ustanovilo stvarno stanje.
Zato je naš Gospodin Isus
došao biti navjestitelj koji će
upozoriti na važnost da se
vjerom u Boga prevlada sve
krize koje prate čovjeka
i društvenu zajednicu u cjelini.
Za čovjeka je bio spreman
podnijeti i strašnu krizu križa
kako bi ljude oslobodio njihovih
kriza nevjere i otpada od Boga,
dajući im snagu i svijetlo da
s Bogom počnu prevladavati
sve svoje krize i dođu do spasenja.

Veliki vojskovođe i pobjednici
pravili su sebi slavoluke pobjede
kako bi uzdignute glave
svečano proslavljali povratak
iz ratnih pohoda i pobjeda.
No naposljetku, međutim,
na koncu života svaki je od njih
pognuo glavu pred grobom
i njegovim skromnim otvorom
kroz koji nijedan čovjek
ne ulazi uzdignute glave,
već ponizno pognut i tih.
Pogotovo što se kroz taj
‘slavoluk’ prolazi isključivu
u jednom smjeru,
bez nade u povratak nazad.
Jedino se je Isus kao
uskrsni pobjednik vratio nazad
i u suprotnom smjeru,
te je tako postao slavodobitnik
vječne nebeske slave.
A grobni otvor njegova groba
postao je pravim slavolukom
kojim se mjeri ona pobjeda
po kojoj se stječe vječna,
neprolazna slava besmrtnosti.

Vjerodajnica je formalno pismo
šefa države pošiljateljice
kojim predstavlja šefa
diplomatske misije šefu
države primateljice.
U pismu se navodi
ime šefa misije i razred
u kojem je imenovan,
te molba da se spomenutom
diplomatu pokloni povjerenje
i omogući ispunjavanje misije.
Takve vjerodajnice koje služe
kao legitimacija i punomoć
primio je i naš Gospodin
kad ga je Otac nebeski
poslao ispuniti poslanje
među ljudima na zemlji.
Zato je on jedini pravi,
vjerodostojni i ovjerovljeni,
Očev poslanik i zastupnik.
Snagu svojih ovlasti
pokazao je uskrsnućem
kada se svojim životom
zauzeo za povjereno mu
stado Božje istrgnuvši ga
iz ralja grijeha i smrti.
A kada se vraćao k Ocu,
nakon što je dovršio poslanje,
ostavio je svoje ovlasti
pastiru kojega je sam odredio,
ponavljajući mu triput:
Pasi ovce moje!

Kao krhko i ranjivo biće
čovjek traži zaštitu od svega
što ga straši i što mu
predstavlja životnu ugrozu.
Tako su se i apostoli
u strahu od Židova zatvorili
u dvorani posljednje večere
u danima nakon Isusove
muke, smrti i pokopa.
No zatvorena vrata ne mogu
biti dugoročna zaštita,
pogotovo ne od straha i smrti,
već samo mogu još više
doprinijeti tome da se
srce još više zatvori u sebe
u strahu i nemoći.
Zatvorena vrata pružaju
samo lažnu sigurnost,
ali ne rješavaju nikakav
problem i poteškoću.
Zato Isus svoje apostole
nakon uskrsnuća najprije
oslobađa lažne sigurnosti
tvrdo zatvorenih vrata
tako što će kroz njih proći
i pokazati im svoje rane.
Tako će im posvjedočiti
da je najčvršća zaštita od
straha i smrti upravo
vjera u njegovo uskrsnuće,
jer njegova uskrsna snaga
širom otvara srce dajući mu
svjedočku odvažnost.

Naprava za obrađivanje
drvenih predmeta zove se blanja.
Radi na principu pravocrtnog
gibanja uslijed kojega se
oštrim nožem odvaja strugotina
i dobije se željeni oblik
obrađivanoga komada drveta.
Da nije blanje i blanjanja
držači alatki poput lopate i motike
ne bi bili ni približno ugodni
za uzeti u ruku i za raditi.
Poput blanjanja koje obrađuje
tvrde i grube komade drveta
bio je i Gospodinov križni put.
Kad je Gospodin primio
na svoja sveta ramena
tvrdo i neravno drvo križa,
on ga je tim istim dodirom
izblanjao učinivši da postane
obrađeno i prihvatljivo
svim njegovim učenicima
koji će ga kasnije koristiti
kao alatku spasenja.
Bez njegove svete muke,
nikada križ ne bi postao
ugodan za primiti kao breme
na vlastita leđa i radosno nositi,
i to ne kao sredstvo
poniženja i propasti,
već uzvišenja i spasenja,
i ne smrti i umiranja,
već uskrsnuća i vječnog života.

Fizička ili pravna osoba
koja zapošljava radnika
zove se poslodavac.
Radnik u radnom odnosu
za njega obavlja poslove
za koje je osposobljen
i za koje je zaposlen.
Čestiti poslodavci ne gledaju
samo na svoju zaradu,
već su svjesni da radnicima
omogućuju egzistenciju.

Tako je i sam Gospodin
ponudio nama ljudima
suradnju, to jest zaposlenje
u njegovu vinogradu i polju.
Mogao je on bez nas,
ali je htio dati nam obilje
svojih božanski darova,
sa zadaćom da svjedočimo
o njegovoj velikodušnosti.
A obdario nas je milošću,
ljubavlju i spasenjem,
do mjere da je ponudio
da mu ne budemo radnici,
već ljubljena djeca i baštinici.
A za uzvrat želi jedino da
i druge pomagače pozovemo
da prime isto zaduženje
i identičnu vječnu baštinu.