Za plovidbu debelim morima
ljudi se redovito koriste
krstarećim brodovima,
osposobljenima posebno
za prekooceansku plovidbu.
Riječ o vrlo raskošnim
i luksuznim plovilima
koji s lakoćom prevoze
veliki broj putnika
na zanimljiva odredišta
u udaljenim zemljama
omogućujući im da tako
zadovolje svoju radoznalost
i upoznaju mnoge krajeve zemlje.
Ipak usprkos promidžbi
i ljudskim reklamama
takve krstarice ne mogu prevesti
ljude do obale vječnosti
ili do zemlje u kojoj
sunce nema zalaska,
a gdje ljudske oči
više ne rone suze.
Jedini moćni brod
takvih dometa
je sveto drvo križa
našega Gospodina,
po kojemu se jedinome
može sigurno doći
u zemlju života vječnoga.

Jesen rječito priča
šarenilom boja lišća
svoju posebnu priču,
priču života i smrti,
ljepote i nestalnosti,
smisla i prolaznosti.
Svako je stablo
čudesni buket neba
što u svoje vrijeme,
premda i kratkotrajno,
krasi našu zemlju.
Takvo bujno stablo
je i ljudski rod,
a mi svi kao lišće
na nj ucijepljeni
i na njemu pričvršćeni
sve do jeseni svoga života
kada nas s njega
konačno otpuhne
vjetar naše prolaznosti.
Ali ako smo bili ucijepljeni
na stablo koje je
svojim životom posvetio
slavni Izdanak Jišajev,
onda smo iz njega upili
neprolazni i vječni život
već ovdje na zemlji.
Pa i onda kad ćemo
jednom s ljudskog stabla
biti otrgnuti kao lišće,
znamo da nas čeka
život bez kraja
na stablu života vječnoga.

U svakome domu i obitelji
postoji otpad, smeće i prljavština.
No zdrav razum kaže
da se nečistoće ne raznose po kući,
već da se pomno skupljaju
na prikladno mjesto,
te se potom odstranjuju iz doma.
Ista stvar je i s ljudima
koji se također svakodnevno
onečišćuju prljavštinama
kojima su podložni u ovom životu.
A bilo bi vrlo nezgodno
da se takve nečistoće
raznose nekontrolirano,
te da onečiste cijelo biće.
Zato i u svakom čovjeku,
u dubini njegove savjesti,
postoji mehanizam ‘skladištenja’
takvih nečistoća i natruha
koji zovemo pokajanje.
Ono poput kante za smeće
prihvaća ulogu da razvrsta
dobro od zla, čisto od nečista,
te da sve loše i nečisto,
pohrani u određeni spremnik
zahvaljujući kojem ga
dobri Bog vrlo lako,
po svetoj ispovijedi,
odstrani iz ljudskoga bića.

Gotovo svi danas znamo
što su krediti, te na koji način
i pod kojim uvjetima se
može doći do njega.
Banke redovito traže jamstvo,
to jest jednakovrijedan zalog,
da bi nekome dale gotovinu,
te u slučaju da dotični,
ne uspije ostvariti što je naumio,
uzimaju mu založenu imovinu
ili mu ‘sjednu’ na račun.
Ali tko dobro iskoristi
posuđeni novac,
njemu nije ni žao ni problem
što mora svoj dug
isplatiti s kamatama.
U vjerničkom životu
krsna milost je kao
gotovinski i namjenski,
ali beskamatni, kredit,
koji nam dobri Bog daje,
da dobro upravimo životom.
Štoviše, njemu je stalo,
čak više nego nama,
da iskoristimo darovano
blago i obilje milosti
i ostvarimo konačni cilj
svoga života na zemlji.
Zato je od iznimne važnosti
da ne prokockamo uludo,
grijehom i slabostima,
Božje povjerenje i darove
koje nam daje ‘na kredit’,
a za naše vječno spasenje.

Svima je dobro poznato
koliko su bitni začini za hranu,
te kako je dovoljno tek malo
dobrog začina da hrana dobije
novi okus i novu kvalitetu.
S prikladnim začinima
hrana postaje sasvim drugačija,
ukusnija i jestivija.
Nešto slično se događa
i u životu vjere koja nam je
darovana po Božjem daru.
Sama vjera neće promijeniti
uvjete u kojima se odvija
naš zemaljski život,
ali ima moć našem životu
dati kvalitetu neba
i otkriti smisao vječnosti.
Stoga tko je po vjeri iskusio
ljepotu Božje prisutnosti,
koja životu daje novu ljepotu,
znati će da ima poziv i sam postati
začinom života svojoj braći.

Pomrčina Mjeseca je
prirodna pojava koja nastaje
ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu,
poradi čega ga Sunce ne može
obasjavati jasno i potpuno.
Mjesec tada ostaje bez sjaja,
jer je prekinuta komunikacija
između njega i Sunca,
te se može dogoditi čak
da i potpuno pomrča,
ako cijeli uđe u sjenu.

Dobro nam je poznato
kako su sveti oci često
ovu sliku i simboliku primjenjivali
na odnos Krista i Crkve.
Krist je Sunce s visine
od kojega Crkva prima sjaj
kao što Mjesec od Sunca,
te svijetli – svjedoči toliko snažno
koliko se izloži Suncu,
jer svoga vlastitoga svjetla nema.
I ova pomrčina nastaje
kad se zemaljske sjene
ispriječe između Sunca i Mjeseca,
kada zemaljski interesi,
slabosti, propusti i grijesi
u srcima svećenika i vjernika
zaguše ili onemoguće Kristov sjaj.
Na žalost, to je česta pojava
i u našem turobnom vremenu.
Prava je sreća, međutim,
da je Sunce uvijek jače
od zemaljskih sjena,
te redovito pomogne Mjesecu
da ih se oslobodi
i da ih od sebe otkloni.
Jer zemaljske sjene su prolazne,
a sjaj Sunca vječan,
te i Mjesec može i treba
takvim sjajem sjati,
ne prestajući se do kraja
zrakama Sunca izlagati.

Ljestve ili skale su
vrlo korisna naprava-alatka
koja služi da dosegnemo visine
koje bez njih ne bismo
dosegnuli redovitim putem
u našim stambenim prostorima
i drugim mjestima izvan njih.
Slično u svom nutarnjem svijetu
ljudi pokušavaju ostvariti
neki veći ‘duhovni’ stupanj
u odnosu na druge ljude.
Počesto se stoga uzvisuju
svojim znanjem i vještinama
pred drugima ljudima,
te vidimo da im to sve
služi za uznositost i samohvalu
iz koje se rađa umišljenost.
Štoviše, na temelju toga smatraju
da su savršeniji i bliži Bogu
u svom religioznom življenju.
Kao da zaboravljaju da
nijedan čovjek do sada
nije napravio ljestve do neba,
te se uzalud dižu put neba
ljestvama ljudskoga savršenstva.
Jedine ljestve kojima se
može popeti do neba,
one su kojima je Božji Sin
sišao s neba na zemlju.
A to su ljestve poniznosti,
predanja i služenje,
izgrađene Božjom rukom.
Na zemlji su čvrsto naslonjene
na poniznu ljudskost Kristovu,
a do neba dopiru
snagom njegova božanstva.

‘Puniti baterije’ postao je
svakodnevan izraz,
kao odraz redovitih potreba,
da se mi ljudi vratimo
u uobičajeno stanje
puni energije i snage.
Napose se ovaj izraz koristi
kad je riječ o godišnjim odmorima,
jer godišnji valja iskoristiti
i da bi se napunile baterije.
No mnogi međutim ne znaju
kako napuniti baterije,
te su slični onim ljudima
koji koriste punjač baterija
da napuniti baterije
kućanskih aparata
i drugih naprava.
Kako bismo dobro napunili
naše ljudske baterije,
vrlo je važno znati što su
i kakve su te naše baterije.
Jer one nisu samo tjelesnost
kojoj treba sna i odmora,
već su prave baterije
baterije duha i duhovnog života.
Bilo bi uzalud ako bismo
napunili samo vremenite
i zemaljske baterije tijela,
a ne bismo napunili baterije
vječnom i neprolaznom snagom
živoga i utjelovljenoga Boga
koja jedina može ispuniti
naše biće i biti mu hrana.
Neophodno je stoga dopustiti
da Krist Gospodin bude
punjač baterija našega života
koji će nas ispuniti,
po svojoj riječi i tijelu,
besmrtnom snagom
života vječnoga.