Tema 12. Afrički pisci 3. stoljeća

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

b) Prvi prijevodi Biblije

c) Tertulijan

d) Minucije Felix

e) Ciprijan

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

Nakon što su Rimljani zauzeli Grčku (osvajanje dovršeno 147. a.C. padom Korinta), grčki je postao zajednički jezik Carstva (koine dialektos), tako da se i na Zapadu u kršćanskoj književnosti i bogoštovlju rabio grčki. To ne znači ipak da se izvan grčke nisu sačuvali jezici pojedinih naroda.
Na Zapadu latinski je bio jezik birokracije, književnosti i narodni jezik. Tim više što Sjeverna Afrika, za razliku od drugih dijelova Carstva, nikad nije potpala pod utjecaj grčkog jezika i kulture, te je narod (u prvom redu seosko stanovništvo) zadržao svoj materinjski jezik. Uslijed širenja kršćanstva u 2. st., što se ticalo i narodni slojeva društva, već koncem istoga stoljeća rađa se kršćanska literatura na latinskom jeziku, što se podudaralo i s temeljnim tekstovima kršćanskog navještaja i prakse: liturgijskim i biblijskim. Zato je zanimiljivo primijetiti da prva svjedočanstva kršćanske latinske literatura, to jest Acta Scitllitanorum iz 180. i Tertulijanova djela počevši od 197. dolaze upravo iz ovog dijela Afrike.
Na identičan način poput vjernika grčkog jezika i kršćani latinskog jezika su vrlo brzo shvatili da im «klasični» latinski nije potpuno dostatan i prikladan za kršćansku stvar. Tako se počeo razvijati posebni latinski jezik u koji su ušli, ovisno o prevoditelju i onima kojima je tekst bio namijenjen, mnogi narodni liturgijski izrazi, koje je moguće prepoznati i kod kasnijih autora. Tri su bitne značajke:
1) Sa leksikografske točke gledišta nastaju novi pojmovi bilo da se radi o prihvaćanju hebrejskih i grčkih izraza (aleluja, amen, episcopus, euharistija) ili onih iz pučkog jezika, kao i mnoge grčke riječi koje se prevode u latinski jezik.
2) Sa semantičke točke gledišta dolazi do proširivanja ili do sužavanja značenja pojedinih riječi, što aludira na stvaranje tehničkih pojmova (npr. caritas).
3) Glede sintakse dolazi do nove strukture rečenica ili povezivanja među riječima (saecula saeculorum, vanitas vanitatum, itd.)

b) Prvi prijevodi Biblije

Da prvi prijevodi Svetoga pisma na latinski jezik prethode ostalu kršćansku književnost latinskoga jezika jasno je iz prvih spisa (Acta Scillitanorum i Tertulijan) da, kad navode pojedine biblijske retke, koriste već latinski prijevod. U drugoj polovici 2. st. postojali su barem u Sjevernoj Africi latinski prijevodi Novoga zavjeta. Prva svjedočanstva prijevoda na latinski Staroga zavjeta sadržana su pola stoljeća kasnije u djelima svetog Ciprijana, što predstavlja samo terminus ante quem. U svakom slučaju se može zaključiti da je Stari zavjet bio preveden ne s hebrejskog, nego iz Septuaginte.
Prevoditelji nisu pripadali izrazito visokom kulturnom sloju, te su u latinske prijevode Biblije ušli mnogi vrlo neuglađeni izrazi i jezični oblici iz pučke upotrebe, tako grubim stilom da je Augustinu bio odbojan kad se prvi put susreo s Biblijom. Usprkos svega ipak je ovaj latinski izvršio velik utjecaj na stvaranje prvotnog latinsko-kršćanskog jezika.
I Jeronim i Augustin u svojim djelima spominju mnogobrojne latinske prijevode Svetoga pisma. Međutim, danas postoje tek samo fragmenti, redovito u navodima svetih otaca, jer od konca 4. st. Vulgata (izdanje Biblije posvuda rašireno i utemeljeno dobrim dijelom na novom Jeronimovu prijevodu) uspijeva potisnuti ostale. Nastojalo se razlikovati različite prijevode kao što je afrički (Afra), talijanski (Itala), španjolski (Hispana), ali se uočava njihova međuovisnost, a često svi ovi predjeronimovski prijevodi zovu se zajedničkim imenom «Itala».

c) Tertulijan

—Život
Malo je sigurnih podataka o Tertulijanovu životu, bilo onih što se pronalaze u njegovim spisima, bilo onih što ih o njemu daje Jeronim u De viris illustribus. Isto tako datumu rođena i smrti ostaju nepoznati (drži se da je rođen u Kartagi oko 155.-160.) godine od poganskih roditelja. Otac mu je bio centurion u rimskoj vojsci, te je sinu omogućio solidan odgoj, o čemu svjedoči poznavanje retorike, prava i grčkog jezika. Ne zna se točno ni kad se obratio na kršćanstvo (pretpostavlja se 193., a svakako prije 197.) se obratio na kršćanstvo niti koji su bili motivi njegova obraćenja. Lako je moguće da ga je zadivilo i privuklo vjeri neustrašivo svjedočanstvo kršćanskih mučenika. Dva su neprovjerena detalja iz njegova života: Jeronim veli da je bio svećenik, no o tome Tertulijan nigdje ne ostavlja spomena. Neku su također bili mišljenja da ga se može poistovjetiti s istoimenim rimskim pravnikom ali to nije ničim moguće potvrditi, osim što se razaznaje da posjeduje pravničko-odvjetničku formaciju.
Književno je bio aktivan u posljednjoj dekadi 2. st. i u prve dvije 3. st. Prvi spisi kojima se zna točan datum nastanka (Ad nationes i Apologeticum iz 197.) pokazuju zrelost njegova duha i autora koji gospodari raspoloživim sredstvima. U tom desetljeću napisao je još dvadesetak apologetskih djela protiv pogana i židova, dogmatsko-polemičkih traktata protiv gnostika i drugih krivovjeraca, te etičkih i asketskih djela o kazališnim spektaklima, molitvi, pokori, krštenju, itd. Od 207. sve više se približava montanističkom rigorizmu, sve dok nije konačno 213. raskinuo s Katoličkom Crkvom predbacujući joj laksizam u pitanjima pokore. Ova promjena nije bila zapreka njegovj književnoj plodnosti, nego su samo sadržaji bili izmijenjeni. Od 220. ne postoje više nikakve vijesti o njemu. Vjerojatno je umro u Kartagi, Jeronim veli da je živio do staračke dobi (ad decrepitam aetatem), što pretpostavlja dob od barem 63. godine života.
Do Augustina bio je najindividualniji i najorginalniji kršćanski latinski pisac. Borbena narav, bistrouman, neumoljiv dijalektik, spretan govornik umio je vješto spojiti afrički žar i rimski osjećaj za praktično. A uz to savršen poznavalac latinskog jezika. Piše kratkim i odmjerenim stilom i zato je često puta nejasan. Služi se latinskim jezikom obrazovanih krugova, ali kuje nove riječi dodajući već poznatima prefikse ili sufikse ili prevodeći s grčkoga, sve s ciljem da što točnije izrazi kršćanske ideje. Njegova retorika je puna patetičkog gnjeva, podrugljive šake, odvjetničke brbljavosti. Kako je nekada kao katolik s velikom zagrižljivošću pobijao heretike i pogane, tako je poslije kao montanist napadao Katoličku Crkvu. U svakom slučaju njegova djela imaju veliku vrijednost za bolje upoznavanje onoga vremena, društva, kulture, Crkve i sjevernoafričke teologije.
Vezano uz Terttulijana postoje tri velika pitanja koja se postavljaju:

·         Odnos prema društvu i rimskoj kulturi u koju je bio uključen. U mnogim tekstovima se uočava odbacivanje takve kulture, poganskog odgoja, vojne službe do te mjere da mu nije moguće pomiriti kršćanstvo i romanitas. Međutim, neki ga ipak drže pretečom sloge između kršćanstva i rimskog društva. Sjeverna Afrika je uvijek stavljala naglasak na vlastite korijene i predaje, česti i polemizirajući s Rimom, što nije moglo mimoići niti sjkevernoafričko kršćanstvo.
·         Odnos prema filozofiji. Njegovo odbacivanje filozofije je uglavnom verbalno, jer on koristi filozofiju da bi produbio i svoja teološka poimanja.
·         Značajan je njegov doprinos razvoju latinskog jezika, ali premda ga se ne može nazvati «ocem», to jest utemeljiteljem, može ga se smatrati «tvorcem» kršćansko-
teološkog latinskog.

Djela mu se mogu podijeliti u tri skupine, premda uvijek treba imati u vidu razdoblje i okolnosti u kojima je pojedino djelo nastalo:

• apologetska
• dogmatsko-polemička
• moralno-asketska.

—Apologetski spisi

• Ad nationes (197.): traktat u dvije knjige, upravljen poganskoj javnosti. Prva knjiga pokazuje da pravni postupci protiv kršćana vrijeđaju razum i u suprotnosti su s principima pravednosti, što je plod neznanja. Potom pobija najraširenije klevete koje su kružile o kršćanima, te kad bi i bile istinite ne bi smjele biti povod za progone protiv kršćana jer pogani žive mnogo nemoralnije. U drugoj knjizi kritizira pogansku religioznost i vjerovanja glede božanstava. Analizirajući pojam Boga pokazuje da su poganska božanstva ljudske izmišljotine.
• Apologeticum (197.): Najznačajniji je Tertulijanov spis. Upravljen je upraviteljima provincija rimskoga carstva. Razlikuje se od prethodnih apologija po tome što brani kršćane s pravnog stanovišta, dok su se pređašnje zadovoljavale samo protestima. Velikom dijalektičkom sposobnošću dokazuje da je primjenjivanje poganskih zakona na kršćane nepravilno, nepravedno i protuslovno. Kršćane se muči na sve moguće načine samo zbog njihova kršćanskog imena, ne dopušta im se obrana i imputiraju im se razni zločini, bezboštva i veleizdaje. Po njemu pak, kršćanske zajednice su zakonita udruženja jer su kršćani najbolji ljudi i državljani, njihova je nauka istinita i njihov privatni i javni život besprijekoran. Sudbina rimskoga carstva ne ovisi o poganskim bogovima nego o volji Božjoj. Premda ne pobijajući razumsku vrijednost kršćanskog nauka, Tertulijan pobija tezu po kojoj bi kršćanstvo bilo samo jedna nova filozofija, jer je ono mnogo više od spekulacije o ljudskim počelima. Ono je božanska objava, istina koju je Bog očitovao.
• De testimonio animae (Svjedočanstvo duše, 197.): U ovom djelu razvija rečenicu izrečenu u Apologeticumu: testimonium animae naturaliter christianae i dokazuje da pogani već samim time što nesvjesno kažu: Bog vidi, ili za pokojne: neka počivaju u miru, izražavaju svoju vjeru u jednoga Boga i u postojanje duše i nakon smrti.
• Ad Scapulam (211-213.): Pismo upravljeno prokonzulu u Africi Skapuli, u kojem ga upozorava na kazne koje stižu sve progonitelje kršćana. Tertulijan objašnjava Skapuli poštovanje koje se duguje caru i klanjanje koje kršćani duguju samo Bogu. Naglašava da mučeništvo kršćane ne straši, već naprotiv i pogani slijede njihov primjer. Prisiljavati kršćane da žrtvuju poganskim bogovima je nerazumno i protivno temeljnoj slobodi savjesti.
• Adversus Iudaeos: Prigoda u kojoj je napisan ovaj spis bila je jednodnevna rasprava između jednog kršćanina i židovskog prozelita. Dokazuje da je Stari zavjet morao ustupiti mjesto Novome. Proroštvima se dokazuje istinitost kršćanstva.

—Dogmatsko-polemički spisi

• De praescriptione haereticorum (O propisu za heretike, 200.): Među dogmatsko-polemičkim spisima zaslužuje prvo mjesto. Načelno pobija sve hereze. Praescriptio je pravni izraz kojim se označava stjecanje prava nad nekom stvari na temelju dugog posjedovanja ili upotrebljavanja. Prema tome jedino je Katolička Crkva sa svojom starinom i neprekinutom predajom stekla pravo da bude jedino prava Crkva. Ona je jedina, počevši od apostola, u posjedu Svetoga pisma. Heretici nemaju prave vjere, jer se prava vjera nalazi samo u Crkvi koju su osnovali apostoli, koji su vjeru primili od Krista. Heretici nemaju prava prosuđivati smisao Pisma. Tertulijan se slaže s Irenejem, osobito s njegovom trećom knjigom Adversus haereses, i odijeva je u pravničko ruho. Ono što je prvotno u Katoličkoj Crkvi, to je istina (principalitas veritatis), hereza su novotarije nastale kasnije (posteritas mendacitatis).
• Adversus Marcionem (207-212.): traktat u pet knjiga, napisan između 207. i 212., najduži od svih traktata. Dokazuje da se Stvoritelj svijeta ne može razlikovati od dobroga Boga i da Krist nije neki Eon. Naposljetku u 4. i 5. knjizi kritizira Marcionov biblijski tekst, dokazujući da nema proturječja između Staroga i Novoga zavjeta.
• Adversus Hermogenem (200). Hermogen je bio gnostički filozof i slikar, vjerojatno iz Antiohije, koji se kasnije preselio u Kartagu. Zastupao je suvječnost materije i Boga. Tertulijan ga optužuje radi toga da je napustio Crkvu u korist Akademije i Stoe, kršćanstvo u korist filozofije. Pobijajući ga u 45 poglavlja Tertulijan dokazuje da sam pojam Boga isključuje teoriju vječne materije, te da se Bog u stvaranju materije nije služio drugim doli Logosom, što opet potvrđuje da materija nije suvječna Bogu.
• Adversus Valentinianos. Satirički komentar na nauk gnostika velentinovaca. Sadržajem i rasporedom ovisi o prvoj knjizi Adversus haereses, a služi se i Justinom, Milcijadom i Proklom. U 39 poglavlja izlaže ezoterijski karakter valentinovskog gnosticizma
• De baptismo (O krštenju, 198-200.): Ovo kratko djelce od 20 poglavlja najstariji je spis o krštenju, namijenjen katekumenima, te je od iznimne važnosti za povijest liturgije, te sakramenata krštenja i krizme. Ujedno je i jedini prijenicenski traktat o nekom sakramentu. Tertulijan odgovara na dvije objekcije koje je postavila neka Quintinila iz sekte kainita: Kako materijalna voda može očistiti dušu? Ako je točno da je krštenje neophodno, zašto onda apostoli nisu bili kršteni? Ispitujući detaljno krsni obred i njegovo značenje, služi se tradicijom iz koje crpi bogatu tipologiju. Predslika krštenja nalazi se u prijelazu Židova preko Crvenoga mora i u mnogim drugim događajima Staroga zavjeta. Uz krštenje vodom Tertulijan smješta i krštenje krvlju mučenika. Djelo je značajno radi mnoštva podataka koje nam donosi o obredu i načinu krštavanja. Dok smatra nevaljalim krštenje heretika, također se negativno izjašnjava i glede krštenja djece.
• Scorpiace ili lijek protiv škorpionova uboda naslov je traktata od 15 poglavlja. Protiv gnostika koje uspoređuje sa škorpionima brani mučeništvo. Gnostici su tvrdili da nije bila žrtva života, te da to Bog ne traži. Tertulijan veli da je ona, naprotiv, čak dužnost za svakog kršćanina kad ne postoji sredstvo da se izbjegne idolatrija, što je očito još u Starom zavjetu. Blasfemija je radi toga Boga nazvati ubojicom. Mučeništvo je novo rađanje i daje duši postojanje koje nema svršetka.
• De carne Christi (210-212.). Ovaj traktat, kao i De resurrectione carnis djela su kojima Tertulijan dokazuje stvarno Krisrovo čovještvo protiv gnostičkog doketizma.
• De resurrectione carnis. Pokazujući nedosljednost heretičkih (pogani, saduceji, krivovjerci) nauka, tvrdi kako tijelo koje je Bog stvorio zajedno s dušom, treba s njome biti i suđeno. Stvarni argument je uskrsnuće tijela po Starom i Novom zavjetu, da bi potom raspravljao o cjelovitosti tijela i identiteta nakon uskrsnuća u odnosu na ono prijašnje. U pojedinim dijelovima se već otkriva utjecaj montanizma.
• Adversus Praxeam (213.): Najjasnije je prednicijesko izlaganje trojstvenog nauka. Upravljeno je protiv patripasijanca Prakseje koji je oko 180. došao u Rim i odatle svoje krivovjerje proširio i u Kartagi. Oštrina kojom Tertulijan ustaje protiv Prakseje još je naglašenija i stoga što je Prakseja bio antimontanist. U prvom dijelu Tertulijan simplicističkoj monarhiji neznalica, koja uništava subzistenciju Sina, suprotstavlja oikonomiju kojom se izražava monarhijski odnos između Oca i Logosa, i konačno Duha Svetoga: riječ je o razlici a ne diobi triju božanskih osoba unutar jedne naravi. Nakon toga Tertulijan tumači svetopisamske tekstove kako bi pobio protivničke teze i učvrstio svoju. Isto tako jasno precizira postojanje ljudske i božanske naravi u Kristovoj osobi.
  U trojstvenom učenju prihvaća i naglašava slabosti teologije koja se susreće kod apologeta: naglašeni subordinacionizam, povezivanje rađanja Sina sa stvaranjem svijeta i razlikovanje između imanentnog i izvanjskog Logosa. Pa ipak se nazrijeva i neki napredak tamo gdje se trudi utkati i Duha Svetoga u artikulaciju božanskog života. Možda je u tome pod utjecajem montanista koji su silno insistirali na značenju Parakleta. No vrlo je sretna Tertulijanova terminologija: prihvaćanje pojma persona za definiranje subzistencije Oca, Sina i Duha Svetoga unutar Trojstva. Klasičnu formulu una natura in tribus personis Tertulijan je dobrano anticipirao, iako u neodrživoj materijalističkoj postavci.
• De anima (210-213.): Uperen je protiv gnostika. Odgovara na tri pitanja: Što je duša, kakav joj je početak i sudbina poslije smrti. U vidu ima stoičku filozofiju. Ovisi o djelu O duši liječnika Sorana iz Efeza koji raspravlja o tjelesnosti duše. Zastupa traducionizam, to jest da roditelji začećem prenose život duše.

— Moralno-asketski spisi

• Ad martyres (Mučenicima, 202.): Pokazuje veliko udivljenje  prema mučenicima. Neki misle da je mučeništvo bilo glavni motiv njegova obraćenja. U ovom jednom od najstarijih djela Tertulijan se obraća skupini kršćana, vjerojatno katekumenima, koji su u zatvoru čekali trenutak najteže kušnje. Potiče ih na hrabrost u odlučujućoj borbi i pridružuje se njihovoj slavnoj sudbini.
• De corona (O kruni). Suprotstavlja uzvišeni kršćanski život poganskom. Djelo je napisano prilikom mučeništva jednog kršćanskog vojnika koji je odbio staviti na glavu krunu u čast sinova Septimija Severa koji su uzurpirali vlast (211.). Zastupa nespojivost nošenja oružja s kršćanskom vjerom.
• De fuga in persecutione (213.): djelo iz montanističkog razdoblja. Zastupa, protivno od stava dok je bio katolik, da u vrijeme progonstva kršćaninu nije dopušten bijeg pred uhićenjem. Ovaj je stav protivan kršćanskoj tradiciji (Klement Aleksandrijski i Origen su savjetovali bijeg).
• De spectaculis (O priredbama, 197.): Osuđuje kazališne spektakle, zatim igre u amfiteatru, pa čak i atletske igre. To motivira vjerom i moralom.
• De idolatria (211.). Opisuje različita umijeća i zanate nespojive s kršćanskom vjerom, jer su povezani s poganstvom. Ovaj je problem bio veoma važan za kršćane, jer su u stvari mnogi zanati bili usko povezani s idolatrijom. Zato su se općenito osuđivali oni zanati koji su uže povezani s poganskom religijom. Tertulijan je u tome krajnje strog, tako da osuđuje astrologe, numerologe (matemathici), učitelje u školi, trgovce tamjanom, profesore književnosti, trenere gladijatora, čarobnjake, vračeve. Osuđuje potom svaku vrstu slikarstva, crtanja i kiparstva, zabranjuje sudjelovanje u javnim proslavama, pita se o službama koje bi mogao obnašati kršćanin u društvu (odbacuje vojnu službu).
• De cultu feminarum (O oblačenju žena) i  De virginibus velandis (O kopreni djevica, oko 207.). Zalaže se za skromnost koja mora krasiti izvanjski lik žene. Traži da Bogu posvećene djevice budu pokrivene glave i u crkvi, a ne samo na javnim mjestima.
• De oratione (O molitvi, 198-200.); Djelo potječe iz Tertulianova katoličkog razdoblja. Tumači Očenaš katekumenima, mnogo površnije nego što je to učinio Origen. Puno je kazuistike o izvanjskom načinu moljenja.
• Ad uxorem (Ženi, 200-206.): Savjetuje ženi udovici da se ne udaje ponovno, no riječ je samo o savjetu.
• De patientia (O strpljivosti, 200-203.). Veliča ovu krepost za koju kaže da je slabo posjeduje.
• De poenitentia (O pokori, 203.). Značajno za penitencijalnu praksu. Dopušta mogućnost druge pokore nakon krštenja.
• De exhortatione castitatis (Poticanje na čistoću, 204-212.). Drugi brak je gotovo izjednačen s preljubom. Isti argument, ali u čisto montanistčkoj nepopustljivosti tretira u djelu De monogamia (oko 217.).
• De pudicitia (O stidljivosti). Oštro i agresivno napada biskupa – možda je riječ o Agripinu iz Kartage prije nego o papi Kalistu – koji je objavio proglas o otpuštanju grijeha preljuba i bludništva grešnicima koji bi činili javnu pokoru. Tertulijan montanista tumači Pismo po kriteriju da je zabranjeno sve što Pismo izričito ne zapovijeda ili dopušta.
• De ieiunio adversus psychicos (O posto protiv psihika). Čisto montanistički spis. Brani montanistički rigorizam u pitanju posta. Pod psihicima podrazumijeva katolike, deformirajući Pavlovu terminologiju, kao animalne ljude koji nemaju dara Parakleta kao što imaju montanisti.
• De pallio (O plaštu). Brani se zato što je odložio togu rimskog građanina i zamijenio je plaštem (pallium) grčkog filozofa.

—Teološki nauk

• Nije samo tvorac latinske crkvene književnosti, nego i tvorac latinske naučne, praktične i pozitivne teologije. Stil mu je originalan, precizan, reljefan, živahan.
• Nominalno odbacuje grčku filozofiju u korist istina koje se uče iz Objave. Miješanje svjetovne i crkvene nauke drži uzrokom zabluda. No i kod njega se nalazi mnogo elemenata stoicizma. Po njemu filozofi kvare mladež, a hereze su izrasle iz filozofije.
• U teološka pitanja uvodi pravnu terminologiju (praescriptio, instrumentum, meritum, pretium). Ovi neologizmi su imali značajan utjecaj na buduću znanstvenu kršćansku terminologiju.
• Simbol u kojem se sažima pouka Crkve za Tertulijana nije samo pravilo vjere (regula fidei), nego također i zakon vjere.
• Trojstvena teologija: Što se tiče teologije, ima posebnu važnost u trojstvenoj teologiji Zapada jer prvi koristi pojam trinitas, govoreći da se radi o trojstvu jednog božanstva (Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus), a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moći (Tresunius supstentiae et unius status et unius potestatis), ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjenoj trojici (Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus). Njih trojica su unum (jedno), a ne unus (jedan).
• Glede odnosa među osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u odnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele božanske biti (Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem). On izlazi od Oca, točnije iz Očeve supstancije (Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris), a Duh izlazi od Oca po Sinu (Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium). Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujući je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva „trećom osobom“ („…quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit ‘faciamus’ et ‘nostram’ et ‘nobis‘).;
• Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, drži da se rađanje druge božanske osobe iz Očeve biti događalo postupno. Premda je mišljenja da su izrazi Mudrost i Riječ (Logos) identični nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje rođenje Mudrosti, prvo rođenje, prije stvarenja svijeta, od drugog rođenja u trenutku stvaranja, savršeno rođenje (nativitas perfecta), kad je Logos izišao i postao Riječ. Sin kao takav nije vječan, dakle nije vječan, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istječe iz Očeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvrđuju i analogije kojima se slikovito izražava: Božja Riječ je izišla iz Boga kao što izdanci izlaze iz korijena, kao što rijeka izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, što se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglašava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proširuje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kaže da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vršak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj način želi pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u različitom stupnju, ali s njime združeni, ne protivi božanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumači i povijesno-spasenjski vid. Kartažanin ima pred očima monarhijanske težnje kojima je glavna teološka postavka bila rigidno-monoteistička, uslijed čega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvoboštvo, te su joj se žestoko opirali. Stoga i sam traži izraze kojima opisuje jedinstvo božanske biti, međutim ne uspijeva obrazložiti božansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam.
• Kristologija: Tertulijan je također dao svoj pečat i kristologiji. On odlučno tvrdi da u Kristu postoje „dvije naravi u jednoj osobi“ (Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum – de Christo autem differo – et adeo salva est utriusque proprietas substantiae.). Time želi izraziti dvostrukost stanja koje se primjećuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Naglašavajući Kristovu ljudsku narav protiv doketa ide predaleko te niječe Marijino djevičanstvo in partu i post partum. Na taj način su spašene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh učini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (čudesa, čudesne i moćne stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo miješanje dviju naravi na način da se ne mogu više razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 20-25% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponašale svaka prema vlastitostima svojih obilježja tako da su se njihovo djelovanje i učinci proizvodili na odvojen način.

• ·         Mariologija: Kristološka problematika je nagnala Tertulijana da se upusti u raspravljanje i o mariološkoj problematici. Naime, jasno je ispovijedao stvarnost Kristova ljudskog tijela, za razliku od teoloških mišljenja koja su Kristu pripisivala neku vrstu nebeskog tijela. Stoga tvrdi kako je Isus uzeo tijelo od Marije (ex Maria), međutim u žaru dokazivanja stvarnosti ljudskoga tijela, zanijekao je Marijino djevičanstvo u porodu i nakon poroda (in partu i post partum). Premda je bila djevica kad je začela, bila je žena kad je rodila, drži Kartažanin: Djevica u odnosu na muža, ne u odnosu na rođenje, i ako je kao djevica začela, rađanjem se udala (Virgo quantum a viro: non virgo quantum a partu, et si virgo concepit, in partu suo nupsit). Štoviše, evanđeoski izraz „braća Isusova“ Tertulijan tumači kao da se radi o braći po krvi.
  Nesigurnost prvih kršćanskih autora glede u ovom argumentu ovisi o motivu kojim su vođeni, a radi se o docetističkom krivovjerju koje je nijekalo da je Krist imao stvarno ljudsko tijelo tvrdeći kako su njegovo začeće i rođenje bili prividni.
  Tertulijan povlači paralelu između Marije i Eve, te tvrdi da je Marija druga Eva. Kao što je Eva dopustila da riječ Zavodnika sagradi zgradu smrti, tako je trebalo da u jednu djevicu bude uvedena ona Riječ Božja koja je trebala obnoviti spomenik života. Eva je povjerovala zmiji, Marija Gabrijelu. Nadalje, po Tertulijanu, i Eva je začela po demonskoj riječi, te je rodila u izagnanstvu i bolovima sina koji je postao bratoubojica, dok je Marija nosila onoga koji je trebao zajamčiti spasenje Izraelu. ·         Ekleziologija: Tertulijan je značajan i po svom doprinosu ekleziologiji, premda je doduše  u nekim pitanjima imao dvije faze: katoličku i montanističku. Prvi je koji za Crkvu upotrebljava naziv „majka“. Kada Crkvu naziva gospodaricom majkom (Domina mater ecclesia) želi izraziti njezino dostojanstvo, poštivanje i ljubav koja joj je svojstvena. Također, tumačeći katekumenima riječ „Otac“ kojom započinje Molitva Gospodnja, Tertulijan naglašava da nas ta riječ koja ima izravni odnos prema sinu, po sebi također asocira i na majku, a to je Crkva. Poimanje Crkve kao majke Tertulijan je zadržao cijeloga života. Kao što je Eva stvorena od Adamova rebra, tako Adamov san označava Kristovu smrt, tako da rana njegova otvorenog boka označava Crkvu, pravu majku svih živih.
  U svom katoličkom razdoblju Tertulijan je smatrao da je Crkva čuvarica objave i prihvatiteljica vjere. Jedino je ona naslijedila istinu i spise koji je sadrže. Samo njoj pripadaju Pisma i krivovjerci nemaju nikakvo pravo nad njima. Jedino ona sadržava apostolski nauk i njihov zakoniti slijed, te jedino ona može poučavati bit njihove poruke. Kako se približavao montanizmu, tako je mijenjao svoje stavove, te je naposlijetku držao da je skup vjernika tijelo koje je isključivo i jedino duhovne naravi: „Tamo gdje su Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti, tamo je Crkva koja je tijelo njih trojice“. Potom dolazi do potpuno krivovjerne formulacije: „Gdje su trojica, tamo je Crkva, pa i onda kad se radi samo o laicima“. Vrhunac je bio u tvrdnji da je Crkva u pravom smislu i prvenstveno sam Duh, u kojem se nalazi Trojstvo jedinog božanstva, Otac, Sin i Duh Sveti. Ovu Crkvu organizira Duh, a Gospodin ju je učinio da bude „u troje“. Stoga, od tada, svaki broj osoba koje se okupljaju zajedno u ovoj vjeri, sačinjava Crkvu, u očima Autora i Posvetitelja.
  Sigurno je također da Crkva oprašta grijehe, ali Crkva Duha, posredstvom duhovnog čovjeka, a ne Crkva kao skupština biskupa. Tako je Tertulijan, pod utjecajem montanista, suprotstavio duhovnu i organizirani Crkvu, Crkvu Duha i onu biskupa.

  ·         Tertulijan i pokora: Tertulijan je prvi autor koji opisuje postupak i formule koje je pokornička disciplina s vremenom usvojila. Na tragu Hermina svjedočanstva potvrđuje da je tradicionalno postojalo jedno oproštenje nakon krštenja, što je dopuštala penitentu da se vrati u stanje milosti. Ovaj postupak se sastoji u obraćenju i zadovoljštini. Zadovoljština pak iziskuje, uz one osobne čine okajavanja grijeha, također i javnu ispovijed, to jest priznanje (exomologesis), što je bilo neophodno. Dok traži božansko oproštenje, grešnika podržava posredovanje cijele Crkve, što je bitni element oproštenja. Završni čin je crkveno pomirenje ili odrješenje, koje udjeljuje biskup (De pud. 18, 18; 14, 16) koji također ima vlast izopćenja. Tertulijan donosi svjedočanstvo da je svaki grešnik, pa i onaj najveći (preljubnici, idolopoklonici), imao mogućnost pristupiti drugom oprostu. Tek nakon što je postao montanist, sužava ovu mogućnost tvrdeći da to vrijedi samo za lake grijehe (leviora peccata), a proglašava neoprostivima preljub, ubojstvo i idolopoklonstvo.
  Pod utjecajem montanističkog rigorizma Tertulijan, dakle, pravi razlikovanje između oprostivih i neoprostivih grijeha (peccata remissibilia i irremissibilia), što je novost u odnosu na prvotnu pokorničku crkvenu praksu. Tri glavna spomenuta grijeha po prvi put tvore zasebnu skupinu, ali na temelju nedosljednosti Tertulijanova svjedočanstva ne može se prihvatiti da su bili neoprostivi. Stoga je ovakav stav samo naznaka kako je u nekim zajednicama postojalo usmjerenje prema rigorizmu pod utjecajem montanizma, te je držalo stav da ubojstvo i apostazija ne mogu biti oprošteni nego na času smrti. Crkveni piscu su suprotstavljali montanističkim stavovima lik Krista koji oprašta sve grijehe, pa i preljub, međutim, Tertulijan je odgovarao da je to bila njegova osobna vlast koju nije prenio cjelini Crkve (De pud. 11). Naglašavajući načelo da samo Bog oprašta grijehe (Solus Deus peccata dimittit), Tertulijan tumači i vlast koju Isus daje Petru (Mt 16, 18-19) također kao osobnu Petrovu vlast koja ne pripada drugim biskupima (De pud. 21). Vrhunac montanističkih stavova izražava na navedenome mjestu tvrdnjom da vlast opraštanja grijeha pripada „duhovnom čovjeku“ (homo spiritualis) a ne hijerarhiji.

  ·         Soteriologija: Drži se predaje. posljedica grijeha je damnatio ad mortem čitavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudskog roda usađena sklonost na zlo. Duša čovječja je tako zaražena istočnim grijehom, da ona semen Satanae, tradux damnationis. Zastupa dakle traducionizam. A čovječanstvo je otkupljeno smrću Kristovom.
  ·         Eshatologija: Tertulijan je milenarist. Uči dvostruko uskrsnuće. Najprije će uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuću godina. Ostali će uskrsnuti na strašnom sudu. Duše mučenika ulaze odmah u nebo, a ostali moraju čekati ad inferos. Odavde se oslobađaju molitvama živih.

  d) Minucije Felix

  Marko Minucije Felix je apologeta koji je djelovao u Rimu u posljednjim desetljećima 2. st. i početkom 3. Vjerojatno je bio rodom iz Afrike, iz poganske obitelji. U Rimu je vršio svoju službu odvjetnika (nije za isključiti da je bio i magistrat). Od njega je ostalo samo jedno djelo apologetskog karaktera – Octavius (kao osma knjiga Arnobijeva Adversus nationes).
  Radi se o dijalogu između trojice prijatelja koji koriste jesenske praznike i odlaze u Ostiju: poganin Cecilije, te kršćani Oktavije i Minucije. Apologija ima 4 dijela: Uvod, Cecilijev govor, Oktavijev odgovor, Završetak – Cecilije spoznaje svoju zabludu. Nakon uvoda Cecilije drži govor u obranu rimske religije. Držeći kako u ljudskom životu ništa nije sigurno, te da i najveći mudraci ništa nisu mogli spoznati o bogovima i o drugom životu, tvrdi kako ni kršćanski Bog nije nego fantom. A kršćani su lakomisleni i bolesne fantazije, nemoralni zločinci i neprijatelji društva; nadaju se nekoj sreći na drugome svijetu, a odriču se životne radosti, pa tako sebi zagorčuju život. U religioznoj neizvjesnosti najbolje je ostati kod vjere svojih predaka, drži on.
  Njemu odgovara Oktavije tvrdnjom kako je skepsa neopravdana. Osim toga pokazuje postojanje Boga i njegove providnosti, brani uvjerenja kršćana (osobito ona koja se tiču eshatologije) i pobija politeizam (tako da se apologetskom pridodaje i polemički element). Po njemu, čovjek je rođen da spozna istinu i nitko ne može proći mimo istine nezainteresiran. Poganska religija ne može zadovoljiti razum, jer je ona zabluda koju šire demoni među ljudima. Poganski bogovi bili su obični ljudi kojima su se kasnije iskazivale božanske časti. Uzrok veličine Rima nisu bogovi, nego pljačka i nasilje. Optužbe na ponašanje i vjeru kršćana klevete su koje šire demoni. Iz samog razuma može se dokazati temeljno učenje kršćanstva, a za to svjedoče i poganski filozofi. Život vjernika, njihova je najbolja apologija. Ne pričaju velike stvari, nego ih žive. Cecilije potom priznaje da su njegovi pojmovi o Bogu manjkavi i mišljenje o kršćanstvu pogrešno. Zato moli da ga se pouči kako bi mogao primiti kršćanstvo.
  Spis nema velike teološke vrijednosti, ne obrađuje specifično teološka pitanja, kao što su otajstva vjere (Trojstvo, krštenje, otkupljenje). Malo govori o Kristu, a posvema mimoilazi Sveto pismo. Pozornost se posvećuje više moralnim nego doktrinalnim pitanjima. Ograničuje se na osnovna vjerska pitanja o Bogu, providnosti, uskrsnuću, nagradi u drugom životu. Nastoji na temelju zdrave filozofije dokazati premoć kršćanstva i kršćanske etike nad poganstvom. Ova apologija ostavlja dojam teološke površnosti, ali je to razumljivo kad se ima na umu da je bila namijenjena literarno obrazovanijim poganima, s ciljem da kod njih ukloni sve predrasude prema kršćanstvu. Ideje mu nisu originalne, ali zato ima lijepo izražavanje. Na njega imaju utjecaja Senekina i Ciceronova djela. Raspravljajući o vremenu nastanka, primjećuju se mnoge sličnosti s Tertulijanovim Apologeticusom, međutim ne može se konačno reći tko je na koga izvršio utjecaj, tako da se ne zna je li nastalo ovo djelo prije 197. ili poslije.