Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje
Dok večeras slavimo misu večere Gospodnje prisjećamo se Isusova blagovanja pashalne večere sa svojim učenicima. Jer je on pashalnoj večeri dao novi smisao i sadržaj u odnosu na starozavjetni kontekst, onda tu istu večeru ne zovemo više pashalnom, nego Gospodnjom. Tako je ona pashlana večera bila samo nagovještaj večere koja će se jednom dogoditi, a kojoj će domaćin biti sam Bog, to jest njegov Pomazanik koji je radi toga došao na zemlju. Ne bez razloga čuli smo večeras svjedočanstvo sv. Pavla u poslanici Korinćanima da je on njima predao ono što je od Gospodina primio. A primio je od Gospodina kruh koji je bio njegovo presveto tijelo i čašu njegove dragocjene krvi. U toj presvetoj večeri dogodilo se ono što je Bog odvjeka htio ostvariti za čovjeka, a to je da ga pozove za svoj stol. A biti za Božjim stolom značilo je da ga Bog poziva u potpuno zajedništvo svoga života i ljubavi, to jest da mu daruje sve i da mu ništa ne uskraćuje od obećanih i mogućih darova. Doista, najveći dar koji je Bog mogao dati čovjeku je da mu u potpunosti dadne samoga sebe, što je Bog učinio sjedajući ga za svoj stol i dajući mu samoga sebe, to jest svoga Sina za hranu života vječnoga.
Upravo zato i nama vjernicima treba doći do svijesti koliko je važno da nas sam Bog sjeda za svoj stol i da nam daje neizmjerno obilje božanskoga života. Na žalost, mi površni ljudi tome ne dajemo toliku važnost i ne vidimo neizmjernost njegova dara, već počesto sveto božansko blagovanje svedemo na običan obred ili na neki čin naše religioznosti. A on to uistinu nije. Naprotiv, večera Gospodnja je čin Božjeg potpunog darivanja nama i za nas u kojem nam daruje samoga sebe i obasiplje nas neizmjernim obiljem. Jer nema ništa dragocjenije od tijela i krvi Sina Božjega, od tihi svetih darova koji su razlog i zalog našega oslobođenja i života vječnoga. A o kakvom je oslobođenju riječ kada govorimo o blagovanju večere Gospodnje? Slikovito možemo reći da je riječ o oslobađanju od egipatskih lonaca, to jest o oslobađanju od navezanosti na zemaljsko obilje i vremenita dobra.
Naime, i danas smo žrtve takvog pogleda na svijet pri čemu sebe smatramo sigurnijima i blagoslovljenijima ako imamo veliko izobilje darova na stolu. A u trci za takvim obilnim stolom ne vidimo da smo ugrozili ili razbili važne vrednote koje su smisao života, kao što je na primjer zajedništvo s Bogom, ali ono obiteljsko zajedništvo koje bi trebalo biti slika i odraz božanskog zajedništva. Upravo zato je Gospodin Isus okupio svoje učenike kao jednu obitelj, te je kako kućedomaćin s njima blagovao pashalnu večeru, da bi im se na kraju predao sebe kao kruh života i krv vječnoga spasenja. Kao što se on predao njim i kao što je on njima služio do mjere da im je oprao noge, skrenuo im je pozornost da je to smisao zajedničkog blagovanja, a ne hrana kao takva. Isus je bio svjestan da nas obilje egipatskih lonaca može zarobiti i navesti da težimo prema izobilju hrane, no da s druge strane nam ne ostane vremena ni prostora ni želje da dok blagujemo osjećamo i živimo pravo zajedništvo života i služenja jedni drugima. Upravo to zajedništvo i služenje je ugroženo danas kada svi imamo dovoljno mesa u egipatskim loncima, to jest hrane za blagovanje, ali sve manje imamo zajedništva pri blagovanju. Sve manje se jedni drugima predajemo i služimo, sve manje imamo vremena za obiteljsko blagovanje u kojem se ne blaguje samo hrana, već ljubav i predanje.
Večera Gospodnja je, stoga, večera oslobođenja od svih spona koje nas vežu za pogrešne oblike življenja, to jest navezuju nas na ono izvanjsko i skreću nam pogled s bitnoga. Gospodin Isus nam doziva u pamet da propadljiva hrana ne može biti u prvom planu, nego odricanje i sposobnost darivanja i žrtve jednih za druge, kao što se on žrtvovao i predao za nas. Zato će i reći svojim učenicima: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ On oslobađa čovjeka da se ne služi hranom i drugim resursima da bi jedni druge porobljivali i zasužnjivali, što ljudi i danas čine, već da bi čista srca jedni s drugima sjedali za stol i blagovali kao braća koja preuzimaju odgovornost jedni za druge. On ne želi da čovjek i čovječanstvo budu robovi egipatskih lonaca, to jest lonaca moći i ‘kužina’ moćnika, nego da budemo braća koja se uzajamno prihvaćaju, služe jedni drugima i međusobno potpomažu. Zato nam Bog daje primjer svoga stola koji oslobađa, da ne budemo ljudi koji se služe stolom i hranom da zasužnjimo jedni druge, te svi zajedno postanemo robovi zemaljskog blagostanja koje nam oduzima sposobnost zajedništva i darivanja. Uistinu, on je oslobodio svoje učenike jer ih je do kraja ljubio, ta i nama ostavlja u zalog i predaje svoje presveto tijelo i krv kao dar svoje ljubav koju smo i sami pozvani primiti i živjeti u punini čineći jedni drugima sukladno primjeru njegova svetog predanja za nas. I što više budemo usredotočeni na ovo sveto blagovanje u kojem blagujemo božanski život, to ćemo biti blaženiji, velikodušniji i sposobniji bratski živjeti na zemlji i u svojim obiteljima, dok ne dođemo jednom za njegov nebeski stol.