5. nedjelja kroz godinu – A
Nakon što svoje učenike i slušatelje Gospodin proglasi blaženima, Isus će im odmah i naznačiti što od njih očekuje, što nam donosi sveti Matej u današnjem evanđeoskom odlomku. Htio je da odmah budu svjesni uzvišenog poslanja koje žive sukladno svome vjerničkom identitetu očitovanom u blaženstvima. Oni koji su svjesni svoga blaženstva u Bogu, trebaju u konkretnosti svoga života živjeti sukladno daru blaženstva koje su primili od Boga. Jer svi oni koji su blagi, krotki i ponizni trebaju svojim životom drugima biti putokaz. Kao što Isus očekuje od učenika da budu blaženi slijedeći blaženstvo koje dolazi od Boga, tako isto očekuje da budu sol, svjetlo i grad na gori, kao što je to i sam Bog. On je prije svega prisutan u ljudskom životu kao sol koja hranu čini ukusnom, jednako kao što je svjetlo koje obasjava ljudski život. No on je ujedno pouzdana zaštita i sigurnost vrlo prikladna za svakoga tko traži sigurnost. On je vidljiv onima koji ga traže i u njemu nalaze svoje čvrsto utočište. Na taj način Isus predstavlja i poslanje svojih učenika kojima zadaje gotovo proturječan zadatak. Oni moraju biti s jedne strane sol i svjetlo, a s druge strane grad na gori. A svojstva soli i svjetla su da su nevidljivi i neprimjetni dok su prisutni, no primijeti se i osjeti ako ih nema. Prema tome od svojih učenika očekuje da budu diskretni, ali ne poradi toga manje prisutni u životu ljudi i svijeta.
Ono što je vrijedilo nekada za Isusove učenike koji su se okupljali oko njega u Palestini vrijedi i danas za nas. Dok se pitamo trebamo li biti vidljivi ili nevidljivi, svjedočiti ili ne svjedočiti, to jest na koji način bismo trebali biti vidljivi ili nevidljivi u svijetu u kojemu živimo, Isus nam daje odgovor i pokazuje put. Kamo vidimo, Isus očekuje od svojih učenika da budu vidljivi, inače ih ne bi trebao pozivati da budu sol, svjetlo i grad. Ali isto tako Isus je svjestan da svako pokazivanje i dokazivanje u javnosti nije ona dostatna prisutnost i vidljivost. Nije svaka pojavnost ili svaka izvanjska reakcija ujedno i dosljedno svjedočenje kršćanskoga života. A živimo u svijetu u kojem se pred nas stavlja mnogo izaziva i ukazuje nam se da je mnogo onoga što trebamo napraviti. Danas svjedočenjem smatramo samo izjave koje dajemo u javnosti ili na društvenim mrežama, te malo izvanjskog pojavljivanja u crkvi, dok tamo gdje nas nitko ne vidi nismo ni približno ono što bismo trebali biti. No u osobnom životu nismo drukčiji od ostalih. Ne doživljavamo Boga i ne živimo od Boga. Jer nije svjedočenje samo se pokazivati pred ljudima svojim izjavama, već ono tih postojano življenje koje je najprije vidljivo Gospodinu koji gleda naša srca, te je drugima prisutno kao sunce i kao sol.
Doista, biti vidljiv pred Bogom ključ je i vidljivosti pred ljudima koji preko naših djela vide prisutnost Oca nebeskoga u nama, te preko nas i u drugima. Kao sol i svjetlo smo onda kad živimo svoj odnos s Gospodinom: kada se molimo zdušno i redovito, kada pohađamo svetu misu i držimo do sakramentalnog života, kada svoje obitelji odgajamo i vodimo u vjeri i poštivanju Božjeg zakona, kada samo otvoreni životu i svemu što ta otvorenost nosi. Ako to ne činimo, onda postajemo bljutavi, te je nevjerodostojno sve što činimo i na izvana za druge. Izvana možda zadržavamo oblik soli, ali iznutra nemamo njene kvalitete. Ili pak malo bljesnemo kao neka svjetiljka, ali se brzo ugasimo i ostavimo ljude u mraku jer nemamo u sebi božanskoga svjetla. Nedosljedno je i pogubno ako u sebi nismo Bogu vjerni, ako naš unutarnji život ne odražava njegovu prisutnost i ono što ustima govorimo i pred drugima izjavljujemo.
Neka nas današnje Isusove riječi potaknu da budemo postojani i vidljivi, ali ne samo onom izvanjskom vidljivošću, već svjedočenjem unutarnjeg duhovnog života, to jest ponosnim svjedočenjem da je Gospodin u nama i da živimo čvrstu i prisnu povezanost s njime. Svjedočiti nam je da je on naša sol i naše svjetlo, da je vidljivi i stameni grad našega života u kojemu pronalazimo svoje utočište. Kada on bude za nas to što treba biti, onda mi postajemo svjetlo i sol, te vidljivi grad. Tada ne moramo mnogo govoriti o sebi kao što ni sol ni svjetlo ne govore mnogo, već unutarnja kvaliteta duhovnog života govori za nas i o nama. Kada smo prožeti njegovom milošću, postajemo sol koja daje oku i jamči neraspadljivost svemu, a kada smo obasjani njegovim svjetlo, postajemo svjetlo svijeta, kada smo u njemu utvrđeni, postajemo grad na gori i zaklon onima koji traže utočište. Kršćani ne trebaju biti skriveni u mišjim rupama, već trebaju kreposti, vjeru i sve darove živjeti mirno i postojano u javnosti i na svjetlu dana. Ali trebaju biti vidljivi na samozatajan način jer djelima govore o svojoj vjeri, to jest govore o Bogu koji je u njima, a ne o samima sebi. Iz njihovih djela treba biti vidljivo u kakvom su odnosu s Ocem nebeskim, te im srce mora biti rječitije od jezika. Upravo ako su samozatajni kao soli i svjetlo, mogu postati grad na gori koji je vidljiv svakome jer su postali grad Boga živoga ovdje na zemlji da bi jedno mogli u nebesima uživati slavu nebeskog Jeruzalema.