18. nedjelja kroz godinu – C
Današnje Evanđelje donosi nam jednu zgodu iz Gospodinova živote, te nakon te zgode jednu njegovu prispodobu kojom je htio poučiti svoje slušatelje ispravnim stavovima u životu. Evanđelist sveti Luka nam je opisao kako ga je jedan čovjek u nekoj prigodi ‘zaskočio’ pitanjem, to jest zahtjevom: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu!” Ovaj čovjek je tražio pomoć da dođe do određene pravde između sebe i brata, barem kako je on zamišljao, jer je očito bio uvjeren da je zakinut od vlastitoga brata, te se tako i osjećao. A zakinut je bio za zemaljska dobra, točnije za baštinu, pri čemu je vjerojatno njegov brat uzeo bolji dio, to jest gotovo sve, dok njemu nije ostalo ništa. Zato želeći i sam sebi osigurati dovoljno za život, kao što bi svatko od nas očekivao i tražio, ovaj čovjek traži od Isusa pomoć da dođe do kolike tolike pravde. No osim što mu Isus ne pomaže, kako je ovaj očekivao, Isus priča i prispodobu kojom upozorava svoje slušatelje da paze da ih ne obuzme požuda za zemaljskim dobrima: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: Kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”
Isusove riječi su vrlo jasne, ali s druge strane i ovaj čovjek koji traži dio baštine ima svoje opravdanje. Jednako kao i čovjek iz prispodobe koji ima svoje razloge za ponašanje koje je opisano. I jedan i drugi mogli bi reći da se ponašaju na svojstven način jer vode brigu o životu. Upravo zato što su vodili brigu o životu, htjeli su se osigurati zemaljskim dobrima, da si priskrbe miran život. Uvjereni su bili da zemaljskim dobrima osiguravaju dobar život, što je sukladno i Božjem planu, budući da je svaki čovjek pozvan voditi brigu o svom životu. Zanemarili su, međutim, ono što Gospodinu nije moglo promaći: ne može se poistovjeti briga o životu sa traženjem zemaljskih dobara. Jer zavarava se svaki onaj tko misli da je sebi osigurao život, ako je sebi osigurao zemaljsko obilje i blagostanje. Doista, zemaljska dobra ne mogu jamčiti, i ne jamče, one istinske vrijednosti. Vidimo to na primjeru čovjeka pojedinca, kao i na primjeru društava koje uživaju veliku razinu obilja. Tamo gdje je obilje, javlja se obijest, te ljudi obijesno žive, zaboravljaju na Boga i sami sebi određuju vrijednosti i način života prema vrijednostima koje dolaze od njega. A takav bezbožan život, bez obzira na zemaljsko obilje, vodi u vječnu propast od koje čovjeka ne može spasiti ono što je stekao i što ima u svojim skladištima, bankovnim računima i u drugim načinima pohrane.
No kada daje savjete ovom čovjeku, ili pak kada priča spomenutu prispodobu, Isus nema namjeru ljude odvratiti od skrbi za život. Naprotiv, upravo je to ono što ga nadahnjuje da ih potakne da drukčije žive. Upravo jer on dobro zna što je život i što je skrb o životu, on ih upozorava da se paze pohlepe i one lažne sigurnosti koju stvaraju zemaljska dobra. Jer onaj tko želi voditi brigu o životu, nije dovoljno da si priskrbi dobra koja mu ne mogu dati duhovnu sigurnost i koja ga ne mogu voditi prema vječnosti. Samo onaj tko se trudi ispravno živjeti sukladno zakonu Božjemu i tko je svjestan neprolaznih vrednota za koja je određen, samo takav istinski vodi brigu o svome životu. Jer sve drugo je prolazno i ne može zaštiti život od raspadljivosti. Jednako kao što ono što je vremenito ne može podariti vječnost.
Stoga Gospodinova pouka i duhovni poticaj i danas vrijede više nego ikad. Jer i današnji čovjek, bolje rečeno svi mi po redu, uglavnom se usredotočujemo na zemaljska i prolazna dobra uvjereni kako tako skrbimo za vlastiti život, te da vlastitom životu time činimo najviše dobro kada osiguramo dovoljnu količinu zemaljskih dobara. Tijekom života trudimo se stjecati i koristiti stečeno kao nešto sasvim normalno, no i ne primijetimo da smo zaboravili živjeti i stjecati ono neprolazno. No ta nedostatna skrb oko bitnih vrijednosti dođe na naplatu u osobnom duhovnom životu, kao i u onom obiteljskom. Koliko je samo slučajeva opustošenih obitelji samo zato što su u prvom planu bila zemaljska dobra, te redovito članovi obitelji nisu ni vidjeli dobro prema čemu bi trebali težiti i što priskrbljivati za sebe i svoje stvarne potrebe?
No osim što upozorava na pogubnost zemaljskih dobara, Isus je jasno naznačio čemu bismo trebali težiti ako želimo živjeti istinski vodeći brigu o životu. Upozoravajući koliko je štetno težiti prema zemaljskom bogatstvu, veli: “Tako biva sa svakim onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.” Time nam skreće pozornost da nije dovoljno voditi brigu o posjedu, već da trebamo voditi brigu o tome da imamo Boga u svome životu. Samo tko vodi brigu o Bogu, tko se bogati u njemu, vodi istinsku brigu u svome životu. Tko istinski teži k Bogu, tko ga traži i k njemu ide, tko od njega i za njega živi, taj istinski skrbi o svome životu. Tko se brine za ono što je Božje, a ne što je ljudsko, taj obogaćuje svoj život neprolaznim darom. Zato ne pravimo previd i ne zamjenjujmo teze u životu, jer nas je naš Gospodin jasno poučio što nam je činiti. Ne težimo za zemaljskim dobrima ako želimo voditi brigu o životu i dovesti život do vječnosti, već se osigurajmo nebeskim dobrima. Težimo za Bogom i njime se bogatimo i nećemo biti siromasi duha, pusti i prazni u duši, unatoč zemaljskom obilju. Trudimo se živjeti kako nam naš Gospodin reče, jer nam život nije u onome što posjedujemo, već u obilju božanskog života koji primamo na dar i koji nas vodi do života vječnoga.