3. korizmena nedjelja – A
U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.
Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.
U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“
Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.