KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 9. siječnja 2008. Augustin u potrazi za mudrošću nalazi BogaDraga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 9. siječnja 2008. Augustin u potrazi za mudrošću nalazi BogaDraga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Paulin Nolanski, pjesnik jedinstva Crkve
Draga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Kromacije, mudar učitelj i revan pastirDraga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Efrem Sirac, pjesnik božanskih otajstava Draga braćo i sestre, uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo. |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina Draga braćo i sestre, sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli. |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 14. studenoga 2007. Sveti Jeronim kao učitelj života Draga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 7. studenoga 2007. Sv. Jeronim, tumač Božje Riječi, asketa i duhovni vođa Draga braćo i sestre! |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. Politička i socijalna odgovornost Crkve Draga braćo i sestre! |
Papina kateheza o sv. Ambrozijuna općoj audijenciji Pouka u vjeri neodvojiva je od primjera životom
Draga braćo i sestre, |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 17. listopada 2007. Vjernici u svojoj ljubavi moraju biti otvoreni prema svim ljudima
Draga braćo i sestre, Čvrsto odgojen u nicejskoj vjeri, Euzebije je svim silama branio puno božanstvo Isusa Krista, za kojega Nicejsko vjerovanje kaže da je “istobitan” s Ocem. U tu se svrhu povezao s velikim ocima 4. stoljeća – posebno sa svetim Atanazijem, stjegonošom nicijeskoga pravovjerja – protiv filoarijevske politike cara. Caru se jednostavnija arijevska vjera činila politički korisnijom kao carska ideologija. Za njega nije bila važna istina, nego politički oportunizam: htio je upotrijebiti religiju kao vezu jedinstva carstva. No, ovi su veliki oci ustrajali u obrani istine protiv političke vlasti. Stoga je Euzebije bio osuđen na progonstvo kao i toliki drugi biskupi Istoka i Zapada: poput samoga Atanazija, poput Hilarija iz Poitiersa – o kojem smo govorili prošli put – poput Hozija Kordovskoga. U Skitopolu u Palestini, kamo je bio prognan između 355. i 360. godine, Euzebije je napisao prekrasno djelo o svome životu. I ondje je utemeljio zajednicu s malenom skupinom svojih učenika, a vodio je i prepisku sa svojim vjernicima u Pijemontu, što se ponajbolje očituje u drugom od triju Euzebijevih pisama za koja se drži da su autentična. Nakon toga, poslije 360. godine, prognan je u Kapadociju i u Tebaidu gdje je podnio i teška fizička zlostavljanja. 361. godine, po smrti cara Kostanca II., na carskom prijestolju naslijedio ga je Julijan, nazvan apostata, kojega nije zanimalo kršćanstvo kao religija carstva, nego je htio obnoviti poganstvo. On je priveo kraju progonstvo ovih biskupa te je dopustio i Euzebiju ponovno preuzimanje njegove biskupske stolice. Godine 362. pozvao ga je Anastazije da sudjeluje na Saboru u Aleksandriji, koji je odlučio da se oprosti arijevskim biskupima vrate li se u laički stalež. Euzebije je još desetak godina djelovao u biskupskoj službi, sve do svoje smrti, ostvarujući sa svojim gradom primjeran odnos, pri čemu je nadahnjivao i pastoralno služenje drugih biskupa sjeverne Italije, o kojima ćemo razmišljati u sljedećim katehezama. Ovamo pripadaju sveti Ambrozije iz Milana i sveti Maksim iz Torina. |