31. nedjelja kroz godinu – B
U svojoj dobroti i milosrđu Gospodin je za nas ljude predvidio svoje kraljevstvo. On sam nam je pripravio mjesto, te nam je upravio poziv da uđemo u njegovo kraljevstvo, jednako kao što nam je postavio uvjete i odredio put. Jer nema nijednog cilja koji sebi definiramo koji nema takvih uvjeta, niti ima isto takvog cilja do kojega ne bi postojao put. Na prvi pogled ovo bi moglo izgledati kolikogod logično, toliko i teške. Logično je da nas onaj koji nas poziva u zajedništvo i koji nam obećava nagradu u svome kraljevstvu postavlja i neke uvjete. A nama se njegovi uvjeti mogu učiniti teškima i neprihvatljivima, te nas mogu obeshrabriti i učiniti da izgubimo volju i želju za njegovim kraljevstvom i nagradom u njemu. Tada bi se moglo dogoditi da se nađemo nadomak cilja, ali da ne prođemo preko ciljne crte jer sam ostali bez snage da ispunimo zahtjev koji je pred nas stavljen. A s obzirom da znamo da je cilj njegovo kraljevstvo, onda bi se moglo dogoditi da dođemo nadomak vrata kraljevstva, ali da kroz njih ne prođemo. A to bi bila istinska tragedija, da se približimo cilju, a da ne uspijemo proći kroz njega.
Takve su dvojbe i upite nosili u sebi farizeji koji su Isusa ispitivali o tome što treba vršiti da dođu do kraljevstvo Božjega. Ili pak preciznije, pitali su ga koja je zapovijed najvažnija u Zakonu, to jest prva od sviju, kako će prenijeti evanđelist Matej, s ciljem da je ne previde, već da od nje krenu vršiti Zakon. A vršenje te prve zapovijedi postaje kao ključ vršenja i svih ostalih, to jest istinski ključ koji otvara vrata kraljevstvo Božjega, čime i sve druga dobra, kreposna i pobožna djela postaju zaslužna. Štoviše, kad je riječ o vratima kraljevstva Božjega, onda možemo nadodati da se radi o vratima Božjega srca. A za ta vrata postoji samo jedan istinski ključ. To je onaj ključ koji je ta vrata otključao iznutra da bi mogao Bog izići među ljude. Samo tim ključem se može otvoriti vrata i s ove ljudske strane života. Zato je bilo neizmjerno važno ovo pitanje o najvažnijoj zapovijedi. No po svoj prilici Isusovi sugovornici toga nisu u tom trenutku ni bili svjesni, već im je on dozvao u svijest i pamet važnost tog pitanja, te kvalitetnog odgovora na nj. Jer o ovom pitanju ovisilo je i ovisi hoće li čovjek ostati tek nadomak ili u predvorju života, ili će ući u njegovu puninu.
No budući da na pitanje o ‘prvoj zapovijedi’ nije dostatan odgovor samo teorijski, Isus je ovom pismoznancu rekao da nije daleko od kraljevstva Božjega. Znati da je ljubav prema Bogu najvažnija zapovijed, tek je neophodna spoznaja koju treba potvrditi djelima. Samim time što smo stekli svijest što trebamo činiti, još uvijek nismo to učinili, premda smo na dobrom putu, to jest premda smo učinili dužni i potrebni korak. Zato je ovo raspravljanje o prvoj zapovijedi bilo važno kao definiranje istinskog cilja, ali time što smo definirali ispravan i dobar cilj, ne znači da smo došli do njega. Jednako kao da gladan čovjek posjeduje vrhunski kulinarski recept, ne znači da se samim time nasitio i otklonio glad. A Bog koji nas je pozvao u svoje kraljevstvo najprije nam je rekao da nije dovoljno znanje o tome što trebamo činiti da bismo došli do cilja, već je neophodno znanje pretočiti u praksu i djelovanje. U tom smislu zahtjev koji Bog pred nas postavlja nije nelogično i preteško traženje s ciljem da nam onemogući ulazak, već je prije svega poticaj da odvažno nastavimo zacrtanim putem, jer je samo on ispravan i logičan za doći do cilja. Njegove riječi nisu nemogući uvjet kojim bi nas obeshrabrio, već poticaj ljubavi da ne ostanemo nadomak cilja u predvorjima života. Ili, ne daj Bože, da u životu krenemo nekom drugom stazom koja će nas odvesti daleko od cilja kojem nam je ići.
Svojim riječima i neprolaznim poukama i nas danas Isus potiče da idemo putem koji nas on poziva do nebeskoga cilja i odredišta koje nam je pripremio. Upravo zato jer se mi ljudi ostvarujemo polovično, jer živimo s pola srca i samo s dijelom duše, jer koristimo samo djeliće uma, napose kad se stavljamo u odnos prema Bogu, ostajemo dobrim dijelom neiskorištenih mogućnosti. Dok god srce, dušu i um ne okrenemo potpuno prema Gospodinu, ostajemo tako blizu a tako daleko, bez obzira što mi mislili o sebi i svome ostvarenju. Dok god ljubimo polovično, ne možemo očekivati cjelovito ostvarenje života. Dok god na prvome mjestu ljubimo sebe, pa potom sve druge nakon sebe i manje od sebe, nismo na dobrom putu niti u mogućnosti ostvariti vječni cilj – ulazak u Božje kraljevstvo. Ne preostaje nam stoga drugo nego dopustiti Gospodinu da nam on svojom ljubavlju otvori srce i osposobi ga ljubiti na božanski način. Jer njegova ljubav je ključ kojom se otvara naše srce, te je ujedno i pokretačka snaga cjelovite i djelatne ljubavi koja ne traži svoju korist već dobro drugoga. A uzvraćajući mu imamo jedinstveni ključ koji otvara njegovo srce. Neka nas prožme njegova ljubav koja nas potom nadahnjuje da mu žarko uzvratimo, ne zaboravljajući se dati i svojim bližnjima u toj istoj ljubavi. Ljubeći na taj evanđeoski način ne ostajemo više blizu njegova kraljevstva, već ulazimo u njega, jer smo dopustili da se kraljevstvo njegove ljubavi dogodi u nama po prisutnosti životvornoga dara ljubavi koja nas preobražava i vodi onkraj nepotrebnih rasprava da ljubimo snažno i zauzeto, nakon što smo dopustili njemu da nas ljubi i nakon što smo otkrili da je on nas prvi ljubio.