Treća uskrsna – B
Da nekom neupućenom čovjeku dademo kreditnu karticu s ne znam koliko velikom vrijednošću, ona je za nj, bez obzira na svotu koja je na računu, samo jedan obični komad plastike. Pa čak da dademo nekome tko se razumije u vrijednost kartice, ali ako mu ne kažemo šifru, to jest PIN broj, kojom će upravljati računom, ponovno bi bila neuporabiva i od nje ne bi bilo nikakve koristi. Takva bi vrijednost ostala zatvorena i neotkrivena, usprkos velikog pokrića koje može biti na računu.
Ova usporedba može poslužiti za opis apostola nakon Kristove muke, a potom i uskrsnuća koje im nije dopiralo do svijesti. Oni su, naime, bili tako zbunjeni i izgubljeni, te nisu znali što im je činiti i u što vjerovati, kako se postaviti. Imali su, doduše, pri ruci Sveto pismo, ali nisu imali snage čitati ga, ni razumijevanje protumačiti ga. U tom trenutku im se ukazuje uskrsli Gospodin, hrabri ih, tješi i tumači im Pisma. Samo zahvaljujući njemu i njegovu tumačenju oni shvaćaju ono što im nije bilo jasno. Samo s njime uče potom i sami tumačiti Pismo, jer im je on pokazao kao činjenicu ono što je pisalo i odnosilo se na nj. Uskrsli je dokazao istinitosti onoga što je najavljeno, te je tako Pismo u njihovim životima dobilo pravu vrijednost i dalo im novu snagu.
I ukoliko se Isus za svoga javnog djelovanja objavio apostolima kao učitelj, on je onda bez daljnjega bio učitelj Pisma. Bio je učitelj Pisma, ali ne kao neke teorije i isključivo razumsko-maralne spoznaje i ideja koje izviru iz njega, već je ukazao na bit Pisma. A bit se sastoji u tome da potvrđuje istinu o njemu, da ukazuje na njega, njegov dolazak, smrt i uskrsnuće. Nakon uskrsnuća otkrio im je upravo tu autentičnu bit Pisma ispunjenu u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Uskrsli Krist i njegovo uskrsnuće zato su ključ kojim se otključava Sveto pismo i ulazi u njegovo pravo razumijevanje. Samo je živi Krist pravi kriterij tumačenja Pisma, jer je on potvrda istinitosti Pisma. Isus je svojim uskrsnućem dao potvrdu istinitosti napisanoga, da bi poslije Pismo davalo potvrdu o njemu. Tako je apostolima otvorio oči i pamet da ga razumiju, da uđu u njegove dubine, te da od njih žive kao od neprocjenjivog bogatstva. U protivnom bi svetopisamski tekst bio bez smisla, života i značenja. Bez njega Pismo ne bi značilo ono što sada znači, niti bi govorilo ono što nam sada govori. Pismo bez vjere u Uskrsloga, tumača i jamca Pisma, ne bi imalo dosljednosti, pa ni istinskoga smisla. Bilo bi nedorečeno, nedostatno i neostvareno.
Poput apostola nakon muke i uskrsnuća Gospodinova, često smo i mi danas u nedoumici i izgubljeni. Nemamo sigurnosti života, poput njih koji nisu znali što reći nakon događaja velikog petka. Osjećamo se zbunjeno pred postojanjem i pred ostvarenjem, pred nadama i željama jer uslijed kojekakvih zbivanja i svakodnevnih obveza kao da nam svijet odnosi Gospodina, kao da ga ne spoznajemo jasno u sili njegova uskrsnuća. Najčešće stoga živimo bez da dotaknemo bit života, te ne treba mnogo da doživimo razočarenja. Poput apostola imamo pri ruci Pismo, ali Pismo samo po sebi nema snagu uvjeravanja, ako ne postoji ispravno čitanje i razumijevanje. Osim toga ako ne postoji dokaz da je istina to što je zapisano, to jest ako ne postoji vjera i živa svijest Kristova uskrsnuća, ono je obični beskorisni papir. Ali ako postoji živa svijest o Kristovu uskrsnuću, onda je ono od neprocjenjiva značaja kao vjerodostojno pismo napisano Duhom Očevim s mnogo ljubavi.
Neka nam Uskrsli, kao i apostolima, otvori pamet da razumijemo Pisma i neka nam pošalje svoje Obećanje – Duha, da se obučemo u silu odozgor kojom ćemo u ovome svijetu propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha, te svjedočiti snagu i značaj njegova uskrsnuća u čijem svjetlu i naš život zadobiva pravu vrijednost. Amen.
Druga uskrsna – B
Ljudi imaju naviku staviti biljeg na svoje vlasništvo, na svoj proizvod ili na djelo svojih ruku. Umjetnici tako, osim što su im djela prepoznata po određenom stilu i tehnici rada, stavljaju uz to i potpise na svoja djela. Ne zaostaju u time niti tvorinice i poduzeća koja tako obilježavaju sve svoje proizvode. Prema biljegu se može dakle prepoznati vlasnika ili autora nekog djela. Biljeg je danas znak kakvoće proizvoda, znak da je proizvod autentičan, da nije krivotvorina, švercana roba već legalni posjed. Da nije biljega kojim se proizvod označava, vladalo bi nepovjerenje prema proizvodu, njegovoj kakvoći i autentičnosti, a time i prema njegovoj vrijednosti. Da roba bez obilježja, bez makre i autora koji stoje iza nje apsolutno ne može ostvariti vrijednost koju ima „potpisana“ roba, to znaju i djeca iz vrtića.
Nešto slično se dogodilo na dan razapinjanja i muke Gospodinove. Čavlima i kopljem ostavljen je biljeg na Isusovu tijelu, jer su svojom oštrinom i neumoljivošću na Kristovim rukama, nogama i boku ostavili neizbrisivi biljeg. Takvo nedjelo je bilo ljudskih ruku djelo noseći, a neizbrisivi biljeg znak je bio neizbrisive ljudske zloće i protivljenja Bogu. Kao da je čovjek htio poručiti Bogu na nepovratan način da neće dopustiti ulazak Boga u svoju povijest i miješanje u vlastite odluke. Bog je međutim prihvatio zadane rane kao biljeg – zaštitni znak svoga prepoznavanja. Biljeg na mrtvom tijelu je bio biljeg ljudskih nedjela koja je Bog pretvorio u znak djela svoje ljubavi. Bog je iskoristio ljudsku zloću i biljeg te zloće da ga pretvori u neizbrisivi biljeg slave uskrsnuća.
Premda ne misleći da je to moguće, apostol Toma se providonosno pozvao upravo na te biljege izjavljujući da će vjerovati kako je Krist uskrsnuo samo ako vidi takve biljege na njegovu tijelu. Jer dobro je Toma znao da je čovjek samo tri dana prije stavio biljeg svoje okrutnosti na Boga, na Božjeg ljubljenog Sine, Božju svojinu i Božje milje, drznuvši se obilježiti ga svojim pečatom. A pečat ljudskih ruku, odvojenih od milosne božanske pomoći, samo je grijeh i zlo. Tim biljegom obilježio je i Kristovo tijelo potpisujući rane na njegovu tijelu kao svoje autorsko djelo. Tako je ljubljeni Sin Božji, osim što je bio odsjaj slave i otisak bića Očeva, ima u svojem tijelu i neizbrisive pečate ljudske zloće, pretvorivši ih ipak u biljege slave uskrsnuća. Zato Toma želi vidjeti biljege takve autentičnosti da bi prihvatio vjerovati u Kristovo uskrsnuće. Pomišljao je da su vidjeli utvaru ili neku optičku varku, nečiju lošu izvedbu ili krivotvorinu, te želi vidjeti Isusove rane kao dokaz autentičnosti. Toma se ponaša kao kupac koji ne želi kupiti jeftinu robu, ili priču, kojoj ne zna porijeklo i kakvoću, već isključivo kupuje samo provjereno i vrijedno. Samo videći biljege muke, spreman je povjerovati i u autentičnost uskrsnuća i ukazanja apostolima.
Osam dana kasnije Gospodin odgovara Tomi na ovaj izazov dajući se vidjeti i pozivajući ga da provjeri stvarnost biljega, te time i osobnog identiteta, kao i stvarnost tijela. Tako su se biljezi čavala i koplja na njegovu tijelu pokazali providonosnima da izliječe Tominu sumnjičavost i nevjeru, nakon čega će izreći ispovijest vjere: Gospodin moj i Bog moj. Slavni biljezi na Isusovu tijelu potvrdili su autentičnost njegova tijela i identitet osobe koja je bila i pravi Bog i pravi čovjek u isto vrijeme. Neka ovaj događaj i Kristovi biljezi učvrste i nas u autentičnom doživljaju uskrslog Gospodina, da ga i mi možemo ispovijedati pravim Bogom i svojim jedinim Spasiteljem, te se time zavrijedimo pridružitu zboru onih koje Isus definira riječima: Blaženi koji ne vidješe a vjeruju. Amen.
Uskrs – danja misa
Nekada nam se u životu dogodi nešto tako lijepo da nismo sposobno odmah niti povjerovati što se dogodilo, te nam je potrebno malo vremena da napokon dođemo k sebi i da shvatimo o čemu se radi. Može se dogoditi da nas zapljusne nenadana radost za koju treba vremena da se slegne u duši, da bi potom bila pokretačka ili stvaralačka stvarnost. Međutim nije ni rijetkost ni slučajnost da se nakon određenog vremena naviknemo na ono što nam je u jednom trenutku bilo iznimno i životno bitno, te nam i najljepši i najradosniji trenutak navuče određenu patinu koja zaguši iskonski sjaj radosnog događaja koji je jednom preporodio naš život.
U ovakav tijek događanja bili su dijelom uronjeni i apostoli pred Kristovim uskrsnućem. U prvi mah su bili zapanjeni viješću, da bi se tek malo po malo u njima kristalizirala svijest o tome što se u stvari dogodilo, te će im za taj proces trebati i Gospodinova izravna pomoć i pouka. Današnji evanđeoski odlomak opisuje upravo postupnost kojom je događaj Isusova uskrsnuća prodirao u svijest učenika kojima, kao ni Magdaleni, nije bilo odmah jasno kako to da Isusa više nema u grobu. Njima je prva vijest o tome izgledala nevjerojatno, te nisu znali što bi o tome mislili, do te mjere da su se u nevjerici gotovo ustručavali ući u grob i osobno se osvjedočiti. No kad su ipak pronašli dovoljno odvažnosti ući u grob, morali su donijeti i svoje zaključke o viđenome. Ivan tvrdi kako je u tom trenutku povjerovao, priznajući da do tada još nije bio upoznao Pisma u kojima je bilo naviješteno da će Isus ustati od mrtvih. U njemu se od trenutka kad je čuo vijest da Isusovo tijelo nije u grobu odigravala velika borba. Ništa manja borba očito nije bila ni prethodni dan, proveden s onom koja mu je bila povjerena za Majku. Bez daljnjega i taj mu je dan morao biti vrlo dragocjen. U protivnom ne bi on sada tek tako povjerovao, da o svemu što se dogodilo nije razmišljao tijekom cijele subote. Ne bi on tek tako povjerovao, da sigurno s Petrom nije o svemu razglabao pokušavajući propitati određene mogućnosti. U njihovim dušama je zacijelo bila cijela oluja, mnoštvo argumenata za i protiv, mnoštvo upita i odgovora. A isto tako i teret. Bilo je teško povjerovati u nešto takvoga bez ikakvog dokaza, bez uporišta, bez argumenta. Zato, kad im je Marija Magdalena donijela vijest o tome, to je bila zraka nade, slamka spasa da nije sve potpoljeno, nego naprotiv, da je istina ono o čemu im je Gospodinova Majka govorila i prema čemu ih je upućivala da shvate iz Pisma. Tek tako postaje razvidno odakle u njima tolika želja da trčeći odu do groba, te potom i zaključak koji ih je doveo u pristanište vjere. Ne samo da su provjerili ono što se provjeriti dalo, nego su i povjerovali onom što su vidjeli, premda su vidjeli samo Isusov grob.
Oni su do jasne svijesti o tome što se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem, kako vidimo, došli vrlo postpuno u prva tri dana nakon Gospodinove smrti, a potom će im trebati cijeli život da se bez prestanka dive tom događaju, te da shvaćaju mnogostrukost i veličinu učinka uskrsnuća u svome životu i biću. Kad im je Marija Magdalena javila da je našla otvoren grob i da nema Gospodina, bili su potpuno zapanjeni pa im je prvo došlo do svijesti da trebaju potvrediti istinitost informacije. I kad su otrčavši na grob ustanovili da je Marijina vijest točna, još uvijek nisu shvatili što to ima značiti, to jest kako protumačiti. U drugoj fazi ušli su u grob i potom povjerovali Pismima, što je značilo da su otkrili da je živ i da je djelatan sukladno onome što je govorio. Ova druga činjenica opet nije proizvela u njima nagli učinak, jer će trebati još više susreta s Uskrslim da se uvjere da je istina sve što su osjetila vidjela. Trebao im je iznimni napor uma da na neki način barem protumače ono što očima gledaju, jer su se suprotstavljale dvije očevidnosti, očevidnost smrti Onoga kojega su vidjeli raspeta i probodena i očevidnost njegova uskrsnuća.
Razmišljajući o ovom događaju danas, gotovo dvije tisuće godina nakon uskrsnuća, nama vjernicima događa se da činjenicu uskrsnuća živimo na sličan način poput učenika, u različitim etapama i s različitim intenzitetom uvjerenja. Često je to tek samo neka blijeda predodžba Krista uskrsloga koju možemo usporediti s onim prvim trenutkom u kojem Petar i Ivan saznaju za vijest da nema Gospodina u grobu, te trče našto više saznati na lice mjesta. U svom pokušaju da shvatimo i da navijestimo uskrsnuće prolazimo kroz različite duhovne etape, od nevjerice, preko provjeravanja pa sve do vjere. No ovaj pozitivni zaključak vjere morao bi u našem životu proizvesti eksploziju radosti i neprekidnog divljenja, samo se to ne događa baš često jer skoro da pred njim ostajemo ravnodušni kao da se nije ništa u nama i za nas dogodilo.
Događaj Kristova ursksnuća kao da nam ne daje nikakav polet ni krila za pravi duhovni let. Ostajemo i dalje onakvi kakvi smo bili, bez da nas radikalno dotakne i promijeni. Vjera u Krista uskrsloga ne bi smjela biti tek neka informacija na koju smo se navikli, a da nam ništa bitnoga ne promijeni u duši. Petar i Ivan su barem potrčali prema Kristovu grobu, te bi bilo očekivati da i mi potrčimo u duhu, jer Kristovo uskrsnuće govori vrlo bitne stvari i nama. Nije Isus radi sebe umro i uskrsnuo, već radi nas, te bismo mi morali trčati njegovu grobu tražeći razumijeti što se značajnoga dogodilo za nas tim događajem.
Ako su Petar i Ivan shvatili da su se ispunila Pisma koja su najavljivala njegovo uskrsnuće, i mi u svome biću moramo otkriti pohranjene sadržaje Pisama. U srcu trebamo otkriti ona iskonska traženja ljudskog srca i želju da pobijedimo smrt, te osjetiti kako nam božansko obećanje ulijeva nadu i liječi dušu.
Zato nam je potrčati snagom duha prema Kristovu grobu iz kojeg nam dolazi svjetlo i snaga pobjede. Zato nam je doći na njegov grob i upiti poruku uskrsnuća kojim postajemo potpuno ono što jesmo, oslobođeni okova grešnosti i smrtnosti. Doživjeti nam je puninu svoga života pored njegova praznog groba, pored kojega su apostoli primili vjeru i iz kojega su nosili trajnu životnu radost.
Neka nas iznimnost ovog događaja ispuni novom snagom što struji u život vječni, te neka je u tom duhu svima blagoslovljen blagdan uskrsnuća Gospodinova i uskrsnuća našega s njime. Amen.
Veliki petak 2009.
Dok danas čitamo evanđeoski izvještaj spominjući se dana Kristove muke, razmišljamo o događaju kojim je čovjek htio Bogu osporiti pravo na ljudski život, to jest uskratiti pravo na prisutnost i pouku među ljudima. Za one koji su ga osudili i kaznu izvršili nije se možda zbilo ništa posebno u tom trenutku, jer je čovjek navikao eliminirati svoje neistomišljenike. No polazeći od činjenice koju mi sada znamo, a to je da je čovjek digao ruku na samoga Boga, koji nije htio ništa drugo nego poučiti čovjeka da je pravo čovjekoljublje i život življen na potpuno ljudski način, onaj koji se živi sukladno Božjoj objavi i prisutnosti, pitamo se kako se to dogodilo? Što se dogodilo s čovjekom da sebi dopusti toliku slobodu? Zašto je sam Bog dopustio da se dogodi to što se dogodilo, ako je mogao izbijeći tragediju Kalvarije? Zar nije mogao na neki drugi način doći među ljude i izvršiti djelo otkupljenja, umjesto da dopusti da se prolije još jedna krv nevina?
Mnošto je pitanja što pljušte, vezanih uz ovaj otajstveni događaj. Odgovore može znati samo onaj tko se iskreno suživi s voljom Božjom i Božjim načinom života i djelovanja. Polazišna točka je da je Bog bio spreman prihvatiti čovjeka onakvim kakav on u stvari jest. A čovjek je spreman neistomišljenicima i onima koji ne dijele njegov stav i ideje oduzeti život. Drugo što je razvidno u ovom dramatičnom odnosu jest da čovjek, ne priihvaća da se Bog bori za njegov interes. Ne dopušta mogućnost da ga Bog može najbolje i natemeljitije zastupati, te radije polazi od pretpostavke, ubačene sotonskom zavišću, da ga Bog na ovaj ili onaj način ugrožava. A događaj velikog petka bio je onaj konačni sukob koji se zbio između ove dvije životne postavke, božanske i ljudske, između Isusa koji naviještao Božju blizinu i onih kojima je Bog bio stereotipna šablona.
A kako je takav Bog uvijek nezgodan i uznemiruje čovjeka, kao da je čovjek htio biti siguran da mu ovaj put neće umaći živ iz vremena i prostora, da mu neće uvjetovati povijest, život i odluke, te će napokon vjekovni spor s Bogom biti riješen u trenutku kad se čovjek drzne ubiti Baštinika. Na veliki petak događa se svojevrsni reductio ad absurdum – svođenje na apsurd svih božanskih nastojanja i inicijativa. I to ne verbalno niti logičkim zaključcima, nego upravo suprotno, nelogičnim zaključcima i putem sile. Što se Bog više spuštao do čovjeka, to ga je čovjek više odbacivao. Što se Bog više objavljivao kao ljubav, to je ljudska mržnja i bijes prema njemu bila jača.
I u tragediji velikoga petka, dobro što ne razumijemo sebe i one koji učiniše što učiniše, nego ne razumijemo Boga koji to dopusti i koji se tome podloži. Podložio se svoj pristranosti i pogrešivosti ljudskoj, pa se ne možemo ne upitati zašto je to učinio. Ne možemo se ne pitati što mu je još trebala smrt križa? Zar nije sve skupa mogao jednostavnije izvesti? Što mu je trebalo biti doslovno satrven u prašinu, sveden na ništavilo, pogažen i popljuvan? Zašto je htio još jednom dopustiti čovjeku da isproba moć smrti kojom raspolaže, toliko strašnu da njome može i Boga usmritit?
Bog je ovim događajem jedino htio očitovati svoju ljubav prema čovjeku, koja ovim događajem raspršuje svaku sumnju i neuvjerljivost. Stvarnost Božjeg života među ljudima, a potom i smrti, morala je na tako radikalan i dubok način dodirnuti ljude da shvate zbiljnost i veličinu onog što se dogodilo. Radikalnost Božje ljubavi mogla se razumijeti najbolje u smrti i po smrti. Zar bi čovjek ikada tako lako prihvatio i povjerovao da je Bog došao među ljude, da se taj isti Bog nije podložio onoj neupitnoj i neospornoj stvarnosti kao što je smrt? Da ondašnji čovjek nije vidio Krista umrijeti, zar bi današnji ikad prihvatio da je postojao? Zar ga ne bi radije bio proglasio pričom, bajkom, mitom umjesto neizbježnom stvarnošću, da ga nije promatrao pribijenog i probodenog na drvetu križa?
Zato je Gospodin dopustio da čovjek osjeti moć nad nemoćnim osuđenikom, da izvrši jednu smrtnu presudu, da osjeti sigurnost da je eliminirao božanskog protivnika uvjerivši se kako je umro pod udarcima i prijebijanju na križ, da bi se naknadno, nakon uskrsnuća, duboko urezalo u svaku svijest koliko je bila moćna i velika Božja ljubav prema čovjeku, koja nije dopustila pobjedu smrti ni grijeha. Samo iz poniženja Božje smrti mogla je izrasti ona iznimna svijest Božje prisutnosti i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Prihvaćajući križ nekada, htio je da i mi danas ne tražimo neki srednji, mlaki put, već da radikalno znamo kako je naš Bog umro za nas, ne dopuštajući da se njegova ljubav iskorijeni iz svijeta. Vjerujući u Krista raspetoga vjerujemo, priznajemo i znamo da nema srednjega puta, nego samo izbor između života i smrti, prihvaćanja Boga i odbacivanja, ostvarenja svoga čovještva po Bogu i zlokobne autonomije života bez Boga.
Neka nas ovaj događaj osnaži u našem vjerničkom življenju. Neka se duboko ureže u našu svijest, uz zahvalnost koju imamo prema njemu što nam je križem pokazao i objavio ljubav, koju mi ljudi tako sporo shvaćamo i površno doživljavamo. Neka nas prožme divljenje prema Bogu koji ne može zanijekati sebe i svoju ljubav prema čovjeku, pa i pod cijenu muke i smrti za nj, da bismo mi okusili snagu božanskog života na koji smo pozvani i za koji nam je križem otvoren prolaz do neba. Amen.
Veliki četvrtak 2009.
Da upitamo kuhara što je sve potrebno za dobar i uspio ručak, bez daljnjega će nam najprije nabrojiti potrebne sastojke, no to nije sve. Potom zacijelo slijedi opisivanje pravog postupka na koji se određeno jelo sprema, što ni u kojem slučaju nije nebitno. Jer ni u postupku se ne može preskakati korak, ako želimo doći do željenog cilja i rezultata. Ova dva jednostavna pravila koja vrijede u kulinarstevu, vrijede i u mnogim drugim disciplinama i nastojanjima. Od nje čovjek uči da je uz sredsteva potrebno poznavati i način dolaska do cilja. Jedan od takvih ciljeva je čovjekova želja da sjedne za stol s Bogom. U duhu te želje zamišljamo i svoj budući život kao vječnu gozbu u nebu. Time mi vjernici izražavamo želju i namjeru doći do vječnog blaženstva, koja je utkana i u sve druge ljude, bilo da vjeruju ili da nevjeruju. I oni žele ostvariti sreću koja nadilazi odrednice prostora i vremena. Zato slobodno možemo reći da je nedvojbeni cilj svakom čovjeku doći do blaženstva, što mi vjernici predočavamo sebi slikom zajedništva za nebeskim stolom u nebu, čime postajemo sustolnici samoga Boga koji, ne samo da nije protivan takvoj našoj sreći, nego nam i omogućuje uživati blagodati raja za nas pripremljene.
Međutim, prije dolaska do toga cilja postoje preduvjeti koji moraju biti ispunjeni ako želimo ostvariti ponuđenu čast i povlasticu o kojoj razmišljamo kao o sasvim razumljivoj. Nekada se stoga ponašamo tako kao da je ne samo razumljivo, nego kao da je Božja dužnost dati nam to što mi u glavi zamišljamo, te uopće ne mislimo o predradnjama i preduvjetima koji postoje da bismo došli do cilja. A koji preduvjeti postoje da bismo sjeli za njegovu vječnu gozbu u kraljevstvu nebeskom, jasno nam govori otajstvo današnjega dana kojim slavimo utemeljenje euharistije i Kristovu posljednju večeru.
Prvi preduvjet je dopustiti Bogu da sjedne za naš ljudski stol. To hoće reći da trebamo prihvatiti Boga koji je postao dionikom naše povijesti, našega života, koji je sve učinio da dođe do nas, te ga treba pustiti da zauzme mjesto za obiteljskim stolom svakog čovjeka. Preduvjet koji potom slijedi je da onda dopustimo da on pretvori naš stol u svoj božanski stol. Treće što je neophodno je da, prije nego sjednemo s njim za stol, dopustimo da nas on očisti od grijeha, to jest opere od slabosti. Četvrti preduvjet je da stupimo s njim u potpuno zajedništvo na način da dopustimo da on postane naša hrana na zemlji, čime se raspolažemo i za nebesku gozbu gdje će on biti hrana našeg života i svih naših apetita i sposobnosti: razuma, volje , bitka.
Ovaj dinamizam uočavamo u Isusovoj posljednjoj večeri i u njegovu božanskom ophođenju s apostolima i preko njih s cijelim čovječanstvom. Kao Bog je sišao među ljude, s njima se družio, jer je htio da ga prime za svoj ljudski stol, u zajedništvo života i prijateljstva. Potom je tako na njih djelovao da ih je htio božanskim naukom nadahnuti i potaknuti prema nebskoj pretvorbi, prema životu za nebeske ideale i vrijednosti, čime je učinio da se njihov ljudski stol pretvori u božanski.
A kad su shvatili da sjesti s njim za stol ima posban nebeski prizvuk, morali su dopustiti i onaj nezamjenjivi korak koji Ivan opisuje u današnjem Evanđelju. Morali su dopustiti Isusu da im opere noge, da ih time opere svojom ljubavlju učeći ih što i sami trebaju činiti međusobno i među svim ostalim ljudima.
Posljednji korak u nizu preduvjeta bio je pak da im je dao i predao sama sebe u euharistijskoj hrani. Čin kojim im Isus predaje samoga sebe sadržava dvije odredbe. Prva je: Uzmite i jedite, čime im je zapovjedio da ga blaguju i da od njega žive do konca svijeta kao od svoje isključive hrane. Druga je: Ovo činite meni na spomen, tražeći od njih da kao svećenici prostiru euharistijski stol za sve Božje sustolnike na zemlji.
Isti božanski dinamizam stoji i pred nama vjernicima danas: Bog ulazi u našu stvarnost u naš život, najprije kao onaj koji traži mjesto za našim stolom, da bi potom on nas učinio sustolnicima neba. Shvatiti nam je iznimnost trenutka, značaj poziva koji nam upućuje gospodar neba i zemlje, koji nas poziva na vječnu gozbu. Prihvatimo ga u svoja srca, smjestimo ga za svoj stol, dopustimo mu da svojom ljubavlju i poniznošću očisti naše biće od natruha vremenitih i zemaljskih interesa, da bi nas učinio braćom i sestrama što pomažu jedni drugima na putu spasenja. Neka nas potom, nahranivši nas svojim presvetim tijelom i krvlju, obdari i slavom neraspadljivog života koji primamo već sada na zemlji blagujući njega, da bismo ga onda jednom mogli u punini uživati u vječnosti. Amen
Cvjetnica 2009.
Današnji dan kojim započinje Veliki tjedan u znaku je dvaju stabala. S jedne strane je palma, trajno zelena, simbol prosperiteta i života, željene stabilnosti i nepomućenog mira. Njenim granama su Isusa pozdravljali dok je ulazio u Jeruzalem. S druge strane je križ, suho drvo što u sebi kao da nosi suprotnu poruku i osjećaj turobnosti, tuge, straha i smrti. Prividno se radi o dva sasvim suprotna drveta koji u sebi nemaju ništa zajedničkoga i kojima zajedno ne bi trebalo biti mjesta. Dok je palma znak tla natopljena vodom i prisutnosti života u oazi, dotle je križ znak tla natopljena krvlju i prisutnost smrti što zlokobno vreba na najokrutniji način. Dok palma pruža osjećaj sigurnosti, dotle je križ znak izloženosti na vjetrometini povijesti, simbol pustoši i ogoljenja.
Da se nađemo između dva drveta pozvani birati koje bismo željeli sebi za simbol ili nit vodilju života, ne bismo se dvojili kao Buridanovo magare između dva stoga sijena. Ne samo da bismo znali razriješiti dilemu, nego možda i ne bismo uopće bili u dilemi, kao što ni magarac ne bi bio u dilemi da se našao između praznih i punih jasala. Sigurno bismo se opredijelili za palmino zeleno stablo i za blagostanje koje nam se nudi iz njegove zelene krošnje, što pokazuje svakodnevni život. Ne bismo ni pomislili da se radi o naivnosti time što mi ljudi posežemo radije za punim jaslama. Ne bi nam bilo ni na kraj pameti da nas netko punim jaslama vodi kao magarce mrkvom. Svakom bi se od nas pune jasle činile prihvatljivijima, kao što se magarcu mrkva čini mnogo prihvatljivija od batine, premda je rezultat isti, s time da toga nije svjestan sve do konca. Tek tada shvaća da je njegovo bilo odraditi posao, a o zasluženoj nagradi ili o uživanju života nema niti zbora.
Dok se kao ljudi trudimo u našim društvenim okolnostima doći do punih jasala, najčešće ne vidimo u što srljamo, a kad je već prekasno onda shvatimo kako nismo došli do stanje u kojem bi duša bila potpuno zasićena. Čovjek koji bi samo htio zelenu, cvjetnu stranu života, prije ili poslije doći će do kraha. Križ kao suho i tvrdo stablo kao da nije predviđen u našim opcijama.
Poruka današnje liturgije je višestruka. Najprije nas upozorava da ova dva stabla ne idu jedno bez drugoga, to jest da nema trajno zelene i životne palme bez života koji dolazi od križa, kao što nam želi reći da križ ne može ne donijeti plodove života ako je to križ Gospodinov. Zato se ovaj dan i zove Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, jer se u istom slavlju povezuju dva gotovo suprotna događaja, slavni ulazak u Jeruzalem i muku pretrpljenu na Kalvariji, predstavljena ovim stablima: palmom i križem. Zajedničko je potom da oba ova stabla imaju veze s Maslinskom gorom. U slučaju slavnog ulaska u Jeruzalem, Isus dolazi s Istoka, preko Maslinske gore u svoj grad, kao što je bio i slučaj da je njegova muka započela upravo na toj gori, točnije u vrtu pod maslinama gdje će biti i uhvaćen. Stoga je zaključak da put Isusove mesijanske proslave prolazi preko Maslinske gore, koja predstavlja prostor njegove prisutnosti i zajedništva s Ocem, bez obzira dolazi li u grad kao obećani Mesija, ili kao uhvaćeni optuženik. Stoga i prilikom slavnog ulaska u Jeruzalem, slavljen kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje da uspostavi Davidovo kraljevstvo, znamo da je uvijek išao u perspektivi budućeg događa muke i smrti koji će imati svoje presudne trenutke borbe pod maslinovim stablima u smrtnoj borbi u kojoj se znojio krvavim znojem, ali ne odbijajući u nijednom trenutku izvršiti volju Božju.
Identična je i poruka nama vjernicima danas. Nalazimo se pred ova dva stabla, a Isus nas uči kako ubrati plodove i jednog i drugog. Oba ova stabla rastu u Maslinskom vrtu, ali hoćemo li ubrati njihove plodove ovisi o tome kako se prema njima postavimo. Isus nas kao i Apostole vodi preko Maslinske gore prema Jeruzalemu, to jest dovodi nas u Maslinski vrt prije svoje muke i smrti, prije nego će konačno preuzeti svoje kraljevstvo pobjedom nad smrću. Ako s Kristom idemo u Jeruzalem, tada ćemo znati izbjeći zamku ambicije ovoga svijeta i njegova kraljevstva. Ako s Kristom molimo, tada će nas taj put odvesti na križ, s kojeg jedinog se može na pravi način kraljevati, te potom ubrati i plod trajno zelenog stabla života.
Križ je stoga izrastao kao stablo mesijanskog pomazanja jer Krist prema njemu ide preko Maslinske gore, da bi potom i palmi dao snagu svoga života, te će ona postati ne samo simbolom vrela krsne vode, nego će postati i simbolom života vječnoga koji se stječe mučeništvom. Time će bitno biti putokaz svima koji uroniše u krsni studenaca da im je hoditi preko Maslinske gore s Isusom putem umiranja, postavši tako drugo ime za križ i mučeništvo. Neka nas poruka ovoga dana uputi na ispravan put hoda s Gospodinom kojim se preko muke i križa dolazi u život vječni. Amen.
5. korizmena nedjelja – B
Kad seljaci i ratari ne bi dobro poznavali zrno pšenice, čovjek nikad ne bi doživio napredak i ubrao njegov urod. Samo zahvaljujući činjenici da ratar zna da pšenično zrno skriva u sebi mnoge mogućnosti koje se ostvaruju tek kad ga položi u zemlju, može ga u miru posijati, s nadom da će se ono ostvariti umirući i donoseći dobar urod. Kad bi gledao samo tjelesnim očima ratar nikad ne bi postao sijač, ali on gleda pun pouzdanja uočavajući nevidljivu snagu koja je smještena u zrnu. Taj potencijal zrna je u stvari njegova prava bit. I onaj tko to ne zna, ne pozna dovoljno dobro što je pšenično zrno. Slično vrijedi i za druge ratarske kulture, kao i za otajstvo života skriveno u čovjeku, s time da se takvo što ne prepoznaje tjelesnim očima, nego očima vjere, kao što i ratar u pšeničnom zrnu u vjeri prepoznaje mnogostruke mogućnosti novoga života kojima je zadan.
Tek polazeći od ove pretpostavke možemo razumjeti današnje Evanđelje u kojem Evanđelist najprije prenosi želju nekih židova iz dijaspore koji žele vidjeti Isusa za kojega su čuli da je učitelj moćan na riječi i na djelu. Andrija i Filip prenose njihovu želju Isusu, koji potom ne odgovora izravno na ovo pitanje, već izgovara riječi o zrnu pšenice koje ako ne umre ostaje samo, a ako i umre donosi obilat rod. Gotovo da bismo se mogli pitati kakve to veze ima s upućenim zahtjevom. Međutim, ako ovom odlomku pristupimo iz perspektive kojom ratar pristupa pšenici, bit će nam jasno o čemu je Isus govorio i zašto je tako odgovorio. Vidjeti Isusa, naime, ne znači samo vidjeti ga u ljudskom liku i tjelesnim očima. Vidjeti Isusa znači vidjeti u njemu ono skriveno duboko otajstvo u kojem razaznajemo njegovu božansku biti i poslanje, kao što ratar luči dublji smisao u pšeničnom zrnu određenom za sjemena. Tko želi pravo i potpuno vidjeti Isusa mora ga promatrati onim očima kojim ratar promatra pšenično zrno. Gledajući samo izvanjskim pogledom, vidjeli bismo isključivo njegovu ljušturu, dok nam pogled vjere pomaže uočiti otajstvo.
Zato Isus Andriji i Filipu odgovara neizravno, potičući ih da i sami u njemu traže onu pravu istinsku bit, što mogu ostvariti jedino vjerom. Isusa pravo poznaje samo onaj tko vjeruje da je u ljudskom obličju skrivena božanska snaga koja je kadra sve privući k sebi. U konačnici Isusa vidi onaj tko ga vidi potpuno, a ne djelomično, tko vidi i njegovu božansku snagu u ljudskom obličju. Isto tako Isusa pravo vidi i poznaje samo onaj tko prihvaća njegov način života vjerujući u svoje vječno ostvarenje po njemu koji je poput sjemena bačena u zemlju pobijedio smrt.
U isto vrijeme ove Gospodinove riječi postaju nam izvor pouke o nama samima: u svakom čovjeku skriven je spasenjski potencijal. Hoće li ga čovjek pokrenuti ovisi o ljubavi koju u sebi nosi: ako je to ljubav prema ovom životu, onda će to sve propasti neiskorišteno. Ako je, naprotiv, to ljubav prema vječnom životu, onda će ga iskoristiti umnažajući se. U duhu toga je Isus rekao da će svaki koji ljubi svoj život na ovome svijetu, izgubiti ga, a koji ga mrzi, sačuvat će ga.
Korizma je prikladno vrijeme kad uranjamo na ovakav način u otajstvo Gospodinova i svoga života, svjesni da ga pravo poznajemo samo ako vjerom poznajemo otajstvenu stranu života na koju nam je on ukazivao i na koju nas je pozvao kad je rekao da će svakoga onog tko ide za njim i tko mu služi počastiti Otac nebeski. Stoga pođimo odvažno za svojim Gospodinom, služimo mu zdušno idući za njim, da bismo onda s njime primili i obećanu nagradu života vječnoga. Amen.
4. korizmena nedjelja – B
Vrana vrani očiju ne vadi, stara je narodna mudrost kojom je narod izražavao činjenicu da zločesti ljudi ne će tek tako olako jedan drugoga ugroziti. Redovito poštuju područje i krug djelatnosti onih koji su isti kao i oni, kao što i vukovi obilježavaju svoje teritorije. Taj zakon se ogleda i u prirodi u slučaju vrana, ili pak u primjeru otrovnih životinja. Otrovna životinja ne napada drugu otrovnu životinju, nego im je i jednoj i drugoj žrtva ona nevina i nezaštićena. Tako se najčešće događa da se zločesti ljudi najčešće zajednički i zdušno obaraju na onoga koji je dobar i neškodljiv u društvu, dok međusobno uspostavljaju odnos snošljivosti, svaki na svome području. Tako funkcioniraju razni mafijaški klanovi, ili premreženi političari koji uglavnom jedan drugoga ne ugrožavaju, nego samo razgraničavaju krug djelovanja i kompetencija. S drugu stranu neprijatelj ili žrtva im je zajednička, pa se onda dogovorno obrušavaju na nju.
Stanje netrpeljivosti prema dobru i istinitu ogleda se u svijetu u kojem sa svih strana postoji onaj otrovni žalac prema svemu što je božansku u svijetu, te se s raznih strana slijeva otrov koji bi to htio iskorijeniti. I još bi čovjek lako podnio otrov otrovne životinje, ali kad je čovjek čovjeku otrovnica koja ujeda i oko sebe širi otrov, a takvih je popriličan broj u društvu u kojem živimo. Mnogo je oni koji u društvu truju sve ono što je čestito i moralno, kreposno i duhovno, te se s pravom pitamo kako opstati zdrav i kako preživjeti u takvom ambijentu u kojem je ozakonjeno trovanje?
Uz ovakvu ljudsku škodljivost koja je pogubna i za one koji u sebi nose žalac otrova prema drugome, kao što je pogubna i onima na koje je usmjeren taj žalac, kao jedino i pravo ljekovito sredstvo predstavlja se Bog koji šalje svoga Sina da bude žrtva pomirnica, da bude onaj kojega će podići i pribiti na stup da bi narod ozdravio od ujeda otrovnih zmija. Morao je doći onaj potpuno nevini da svojom nevinošću neutralizira otrov ljudskoga grijeha i zala koje ljudi izlijevahu jedni na druge. Znao je on dobro da vrana vrani oči ne kopa, to jest da se Zli ne diže protiv Zloga, te je stoga bilo potrebno jedno nevino žrtvovano Janje da na se primi udarce i pogrde, otrov i zloću kojom je bilo zaraženo čovječanstvo.
A čovjek sam po sebi je nemoćan oduprijeti se otrovu zloće koji se obrušava na njega, jer kad se zlo okomi na ono što je božansko, onda najviše strada čovjek kojemu je božanski život trebao biti uporište i okosnica života. Zlo postiže svoju svrhu i svoj cilj u trenutku kad uspije čovjeka dovesti do toga da odbacuje božansku prisutnost i božanske sudove koji su mu dani kao mjera prosuđivanja stvarnosti.
Isus u ovom evanđeoskom odlomku naviješta konačni Božji zahvat kojim će dati život svijetu, a taj Božji zahvat se događa njegovim uzdizanjem na križ, da bi svaki koji vjeruje mogao primiti život vječni. Događaj križa je konačna pobjeda Boga nad sotonskim zlom i zavišću kojom je zatrovan ljudski rod, da bi Kristova krv isprala i očistila svaku zloću i otrov iz čovjeka, oblikujući ga isključivo božanskom ljubavlju kojom je Bog ljubio svijet i koju je po Kristovu križu podijelio s čovjekom.
I pred nas je u svetom korizmenom vremenu stavljen ovaj znak Kristove ljubavi. Krist je za nas izložen na drvetu križa ne kao osuđenik kojega treba sažalijevati, već kao pobjednik nad smrću i zlom od kojeg se trebamo učiti. Raspet je na križu za nas da nam posvjedoči da je po križu ljubav Božja dosegla svoj vrhunac, te da promatrajući njega i vjerujući u njega očistimo svoje biće od natruha otrova grijeha koji nas je strovalio u smrt, te da po vjeri u njega ostvarimo život vječno.
Kristov je nauk jasan: tamom se ne može boriti protiv tame, ni grijehom protiv grijeha, ni mržnjom protiv mržnje, ni zlom protiv zla. Krist nam je dao protuotrov križa kojim se možemo zaštiti od tame i mržnje i zla, te kad se želimo oduprijeti i izvojevati pobjedu nad zlima, tamom i mržnjom koja se na nas obara, možemo ustrajati i pobijediti jedino ako se zaštitimo snagom ovog svetog drveta na kojem je visio naš Izbavitelj. Neka stoga sveti znam križa, jedini znak po kojem se čovjek spašava, a na kojem je Krist podignut za nas da nam bude lijekom, bude trajno pred našim očima, da bismo po njemu došli do svjetlosti, zaštitili se od tame i zla, te zahvaljujući njemu izbjegli sud i došli u život vječni koji nam je pripravljen od postanka svijeta. Amen
3. korizmena nedjelja – B
Jedna od bitnih stvari u životu svakog čovjeka jest sagraditi dom, zasnovati obitelj i imati toplo ognjište. Koliko to znači najbolje znaju oni koji su kao izbjeglice dugi niz godina živjeli izvan svojih domova iz kojih su bili protjerani, a koji su potom opustošeni i uništeni. Ali i inače, kad se čovjek useljava u neki prostor koji mu treba biti dom, onda se pobrine najprije taj isti prostor očistiti, izbijeliti i dovesti u red, pa tek onda u njega useljava.
Na sličan se način ponaša i sam Bog u ljudskoj sredini, do te mjere da je i sam proživio sudbinu prognanika među ljudima tijekom cijele povijesti koju je želio obogatiti svojom prisutnošću. On je želio prebivati među ljudima, dok ga je čovjek grijehom i nemarom protjerivao iz svoje sredine na koju je on kao Stvoritelj imao zakonito pravo. I kad mu židovski kraljevi i narod grade Hram u Jeruzalemu, on im od prvog trena daje do znanja da ne grade oni Hram poradi njega, da bi uvećali njegovu slavu, nego da on, u stvari, gradi Hram poradi njih, da im zajamči svoju prisutnost kojom ih želi blagosloviti i obdariti svojom vječnom slavom. Njihova sreća i dobrobit je ovisila stoga o tome koliko su znali poštivati Božju prisutnost u svojoj sredini, te od nje živjeti produhovljujući se. Čuvajući Hram kao mjesto susreta sa svojim Bogom, čuvali su ga kao kuću Božju u koju su trebali ulaziti s poštovanjem i odanošću. I kad dolazi Isus među svoje, među kojima se utjelovio da bi se konačno nastanio, nije mogao previdjeti da postoji i Hram Božje prisutnosti u Jeruzalemu, kuća Božja u kojoj Svevišnji prebiva nastanjen među ljudima. A Hram je potom bio i simbol njegova trajnog nastanjenja u čovjeku, koji je trebao biti novi i živi hram Božji.
Zato je čovjeku bio povjeren Hram Jeruzalemski, Božja kuća i nastamba, da je čuva i o njoj pazi dok se Gospodin ne nastani potpuno u čovjeku. No čovjek nije čuvao ni sama sebe ni Hram, već je dopustio da se u nj bespravno i nezakonito useli Sotona, rušitelj i oskvrnitelj. Gospodin je nama ustupio svoj stan, a mi ga obeščastili i zloupotrijebili njegovu prisutnost. On je želio prebivati s nama, a mi smo ga željeli istisnuti, te ga svojim grijesima prisiliti na uzmak, da odustane od svoga stanarskog prava u svijetu i srcima koje je stvorio, i koja je htio ispuniti. Do kojeg je proturječja dovela takva situacija pokazuju najbolje židovi svojim upitom u današnjem Evanđelju: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? Tim upitom se pokazuje do koje mjere može ići naša ljudska pokvarenost i zloća koja se ne pita s kojim razlogom i pravom trgovci i mjenjači onečišćuju hram, već se pita samo koje razloge i argumente navodi Isus koji ga čisti od zloporaba i prljavštine unesene trgovačkim interesima.
Isus međutim ne odustaje od svoga stanarskog prava, u ime čega izgoni trgovce iz Hrama. Kao znak svoje ovlasti Isus ih upućuje na moć koju ima da iz ruševina podigne taj isti hram. Jer čovjek će se drznuti ići i dalje od onečišćenja podižući ruku na samoga Boga želeći i uništiti hram njegove prisutnosti u svijetu među ljudima. Isus stoga ukazuje na svoju moć da ga konačno sagradi ustajući od mrtvih, jer je jasno aludirao na hram svoga tijela. On ima ovlasti govoriti o jeruzalemskom hramu jer je kao takav gospodar nerukotvorenoga hrama Božjega. On koji je podigao hram Božje prisutnosti u svome tijelu, on može i onaj jeruzalemski na najbolji način očistiti snagom ovlasti koju ima. Premda zna da će Hram jednom biti razoren, ipak ne može prijeći preko toga da njegov narod na najsvetijem mjestu koje mora biti Bogu posvećeno, upravo tu Boga obeščašćuje.
Ništa drukčija slika društva nije ni danas. Društvo se čudi Crkvi i vjernicima pitajući se s kojim pravom se pozivaju na ljepotu čistog i božanskog života, s kojim pravom na primjer traže neradnu nedjelju i poštivanje dostojanstva ljudske osobe kad je nedjeljom najbolja prigoda trgovcima zarađivati na svetom hramu Božjemu koji je čovjek. Jednostavno se zaprepasti svaki onaj tko vidi koja su to izokrenuta i izopačena mjerila prosuđivanja. Tako, naime, mora dokazivati svoje ovlasti i autoritet onaj tko čini dobro, tko poziva na pravo štovanje Boga, tko ugrožava interes kapitala i novčara, kao da je čovjeku on jedini i primaran, dok se u stvari radi o teškim zloporabama i izrabljivanju. Umjesto da oni dokazuju s kojim pravom smiju onečišćavati Božji hram, prisiljavaju Isusa da se izjasni s kojim ga pravom čisti. A nema i ne bi smjelo biti valjanog razloga koji bi smio dopustiti njegovo onečišćenje, jer lažna dobrobit koja se krije iza novca nije dovoljan razlog da bi se dopustilo duhovno pustošenje i propast koji se time čine.
Neka nas Gospodin Isus, koji je svojom smrću izbacio nasilnika iz svoga stana, kuće Božje, pouči da i mi ove korizme pokajanjem i pokorom dodatno počistimo prostore srca, hramove prebivališta Božjega, koje je on na samom početku isprao krsnom vodom, te ih obilježio svojom krvlju kao vlastito prebivalište. Neka nas izgradi za pročišćenu viziju Boga i čovjeka, jer samo čista srca možemo Boga gledati, a čovjeku služiti na putu spasenja. Amen.
2. korizmena nedjelja – B
Nakon prošle nedjelje kada smo čitali evanđeoski odlomak o kušnjama kojima je bio izložen Isus, danas čitamo drugi odlomak koji je gotovo sasvim suprotan od prethodnoga. Naime, danas nam liturgija stavlja na razmišljanje odlomak o Kristovu preobraženju na gori. Međutim, ova dva odlomka nisu bez povezanosti, jer na jednom mjestu veliki sveti Augustin, dok govori o kušnjama Gospodnjim, veli: “U sebi nas je dakle preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u Evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt,a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!” (Augustin, En. in ps. 60, 3).
Tako vidimo da nas je Krist već u tom trenutku u sebe preobrazio, da bi nas poveo prema vječnom preobraženju slave, čiji nam je predokus dao svojim preobraženjem, o kojem čitamo u današnjem odlomku. Iz toga možemo zaključiti da je ono prvo preobraženje, to jest preobraženje pobjede nad Sotonom u kušnjama, preduvjet i za ovo preobraženje slave kojeg ćemo biti dionici s Gospodinom, čemu su i trojica apostola bili svjedoci na brdu. A preobraženje Gospodnje daje nam o nove duhovne koordinate za korizmeni hod. Sada nam već Gospodin daje nagovještaj onoga što nas čeka na cilju, to jest najavljuje nam rezultat i smisao korizmenog odricanja i pokore. Kršćanstvo nije mazohizam, već zna, na tragu svoga Gospodina Isusa, da sve kušnje i nevolje ovoga svijeta kojima smo izloženi imaju vrijednost duhovne preobrazbe.
Međutim kršćanska preobrazba ne može biti samo promjena izvanjskog ruha, već promjena mora zahvatiti srce i dušu, podrazumijevajući iskrenost obraćenja. Svaka preobrazba se mora dogoditi najprije u nutrini, u duši, snagom Duha, jer od samo one izvanjske, kozmetičke nema nikakve koristi. Također je bez učinka i ona zakonodavno-politička, kojoj se podlažemo po sili zakona, jer se silom može nametnuti određeni zakon, i pravedni i nepravedni, ali on ne može doprinijeti ljudskom dobru kojega nema bez dobra cijele osobe, bez dobra koje raste i cvjeta u duši. Činjenica je pak da je za nas ljude preobraženje najčešće izvanjska preobrazba koje graniči ili se pretvara u pretvaranje i prijetvornost, što naša narodna poslovica lijepo izrazi: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Umjesto da se radikalno i dubinski preobražavamo u duhu svoje pameti, navikli smo da se uglavnom, poput određenih prehrambenih artikala, možemo pokvariti. Jer kad čovjek stoji i čeka, ako na sebi ne radi, onda jedina preobrazba koja mu se događa, jest preobrazba iskrvarivanja. A onaj tko se želi istinski preobraziti, onda ne može pasivno čekati da mu vrijeme donese preobrazbu, jer vrijeme može donijeti samo kvarenje, a ne preobrazbu na bolje. Preobrazba na bolje se zato uvijek ostvaruje uz napor, trud i vježbanje. Točnije, duhovna preobrazba se ostvaruje uz duhovni trud, a ne tek obični izvanjski. Na krivom je tragu onaj tko misli da je za preobrazbu čovjeka dovoljno promijeniti odijelo, ideološku stranu, boju ili zastavu, zanemarujući onu nutarnju duhovnu pretvorbu koja je bitnija i temeljnija.
Neupitno je danas da je čovjek izložen mnogim i naglim preobrazbama koje se pokazuju u društvu oko njega, ali i na njemu. Nitko nije izuzet od tih preobrazba koje se događaju u društvu, a koje su potaknute i uvjetovane tehničkom civilizacijom i načinom na koji živi društvo. Uronjeni smo u rijeku događanja u kojoj smo i zahvaćeni njenom vodom, o čemu ovisi i naša čistoća ili prljavština. Ukoliko je ta voda prljava i zagađena, onda će i nas nužnu zahvatiti, te će takvo zagađenje utjecati na stanje naše duše i bića. Ukoliko bi takva rijeka bila čista, onda bi i nas isprala svojom čistoćom. Sve ipak ukazuje na to da rijeka ljudskog i površnog mentaliteta u kojoj plivamo nije tako čista kako bi čovjek sebi htio predstaviti i kako bi se htio utješiti, već da se radi o rijeci punoj prljavštine i duhovne baruštine.
Korizma je vrijeme kad smo se pozvani oduprijeti bujici izvanjskosti, te promjena koje ne zadiru na dušu na pozitivan način izgrađujući je, već kvareći je. Oprati savjest i prljavu dušu od grijeha, slabosti i zloće ne možemo novim odijelom, ma kako svečano ono bilo, nego samo unutarnjom preobrazbom božanskog djelovanja u duši, kao što je to bio slučaj s Gospodinom čije haljine postadoše bijele poput snijega ne izvanjskim pranjem, već čistoćom božanske snage koja je izbijala iz njegova bića. Neka i nas Gospodnji primjer ponese tim putem da vrijeme korizme živimo kao vrijeme preobrazbe, te da steknemo preduvjete za ono vječno preobraženje koje ćemo doživjeti u Kraljevstvu Božjemu. Amen.
Propovijed
Između blaženstva i propasti
6. nedjelja kroz godinu – C Ljudski život nije linearan i nije sastavljen od istoznačnih stvarnosti. Poradi ljudske ograničenosti sve što čovjek čini, ima i svoju suprotnost. Ako govori istinu, ona je za nas ljude ne samo čista istina u sebi, već je i istina u suprotnosti prema… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »