2. korizmena nedjelja – B
Nakon prošle nedjelje kada smo čitali evanđeoski odlomak o kušnjama kojima je bio izložen Isus, danas čitamo drugi odlomak koji je gotovo sasvim suprotan od prethodnoga. Naime, danas nam liturgija stavlja na razmišljanje odlomak o Kristovu preobraženju na gori. Međutim, ova dva odlomka nisu bez povezanosti, jer na jednom mjestu veliki sveti Augustin, dok govori o kušnjama Gospodnjim, veli: “U sebi nas je dakle preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u Evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt,a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!” (Augustin, En. in ps. 60, 3).
Tako vidimo da nas je Krist već u tom trenutku u sebe preobrazio, da bi nas poveo prema vječnom preobraženju slave, čiji nam je predokus dao svojim preobraženjem, o kojem čitamo u današnjem odlomku. Iz toga možemo zaključiti da je ono prvo preobraženje, to jest preobraženje pobjede nad Sotonom u kušnjama, preduvjet i za ovo preobraženje slave kojeg ćemo biti dionici s Gospodinom, čemu su i trojica apostola bili svjedoci na brdu. A preobraženje Gospodnje daje nam o nove duhovne koordinate za korizmeni hod. Sada nam već Gospodin daje nagovještaj onoga što nas čeka na cilju, to jest najavljuje nam rezultat i smisao korizmenog odricanja i pokore. Kršćanstvo nije mazohizam, već zna, na tragu svoga Gospodina Isusa, da sve kušnje i nevolje ovoga svijeta kojima smo izloženi imaju vrijednost duhovne preobrazbe.
Međutim kršćanska preobrazba ne može biti samo promjena izvanjskog ruha, već promjena mora zahvatiti srce i dušu, podrazumijevajući iskrenost obraćenja. Svaka preobrazba se mora dogoditi najprije u nutrini, u duši, snagom Duha, jer od samo one izvanjske, kozmetičke nema nikakve koristi. Također je bez učinka i ona zakonodavno-politička, kojoj se podlažemo po sili zakona, jer se silom može nametnuti određeni zakon, i pravedni i nepravedni, ali on ne može doprinijeti ljudskom dobru kojega nema bez dobra cijele osobe, bez dobra koje raste i cvjeta u duši. Činjenica je pak da je za nas ljude preobraženje najčešće izvanjska preobrazba koje graniči ili se pretvara u pretvaranje i prijetvornost, što naša narodna poslovica lijepo izrazi: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Umjesto da se radikalno i dubinski preobražavamo u duhu svoje pameti, navikli smo da se uglavnom, poput određenih prehrambenih artikala, možemo pokvariti. Jer kad čovjek stoji i čeka, ako na sebi ne radi, onda jedina preobrazba koja mu se događa, jest preobrazba iskrvarivanja. A onaj tko se želi istinski preobraziti, onda ne može pasivno čekati da mu vrijeme donese preobrazbu, jer vrijeme može donijeti samo kvarenje, a ne preobrazbu na bolje. Preobrazba na bolje se zato uvijek ostvaruje uz napor, trud i vježbanje. Točnije, duhovna preobrazba se ostvaruje uz duhovni trud, a ne tek obični izvanjski. Na krivom je tragu onaj tko misli da je za preobrazbu čovjeka dovoljno promijeniti odijelo, ideološku stranu, boju ili zastavu, zanemarujući onu nutarnju duhovnu pretvorbu koja je bitnija i temeljnija.
Neupitno je danas da je čovjek izložen mnogim i naglim preobrazbama koje se pokazuju u društvu oko njega, ali i na njemu. Nitko nije izuzet od tih preobrazba koje se događaju u društvu, a koje su potaknute i uvjetovane tehničkom civilizacijom i načinom na koji živi društvo. Uronjeni smo u rijeku događanja u kojoj smo i zahvaćeni njenom vodom, o čemu ovisi i naša čistoća ili prljavština. Ukoliko je ta voda prljava i zagađena, onda će i nas nužnu zahvatiti, te će takvo zagađenje utjecati na stanje naše duše i bića. Ukoliko bi takva rijeka bila čista, onda bi i nas isprala svojom čistoćom. Sve ipak ukazuje na to da rijeka ljudskog i površnog mentaliteta u kojoj plivamo nije tako čista kako bi čovjek sebi htio predstaviti i kako bi se htio utješiti, već da se radi o rijeci punoj prljavštine i duhovne baruštine.
Korizma je vrijeme kad smo se pozvani oduprijeti bujici izvanjskosti, te promjena koje ne zadiru na dušu na pozitivan način izgrađujući je, već kvareći je. Oprati savjest i prljavu dušu od grijeha, slabosti i zloće ne možemo novim odijelom, ma kako svečano ono bilo, nego samo unutarnjom preobrazbom božanskog djelovanja u duši, kao što je to bio slučaj s Gospodinom čije haljine postadoše bijele poput snijega ne izvanjskim pranjem, već čistoćom božanske snage koja je izbijala iz njegova bića. Neka i nas Gospodnji primjer ponese tim putem da vrijeme korizme živimo kao vrijeme preobrazbe, te da steknemo preduvjete za ono vječno preobraženje koje ćemo doživjeti u Kraljevstvu Božjemu. Amen.
