25. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Gospodin Isus dao jednu veliku životu lekciju svojim učenicima, čije su ambicije bile tako nezasitne, a međusobno poštivanje na minimalnoj razini, ako ga je uopće bilo. Dok je on njih poučavao o otajstvima svoga života i ljudskog spasenja, oni su se bavili prilično prizemljenim stvarima, to jest raspravljali su tko je od njih najveći. Uzimajući dijete u zagrljaj, svjestan jednostavnosti i nevinosti djetinjeg života, Gospodin ih poučava najprije da ne smiju hlepiti k tome da budu prvi nego posljednji, to jest sluge i poslužitelji svoje braće. Samo ako dijeleći s nekim životnu stvarnost kao što su apostoli bili dio jedne zajednice okupljene oko njega, skrbimo za onoga koji je pored nas, onda ga doista doživljavamo s ljubavlju i poštovanjem. Apostoli su kao prijatelji i drugovi dijelili isti poziv i imali isto poslanje, te je bilo normalno da im sve bude zajedničko. A njihova pohlepa i ambicioznost je bila toliko velika da su jedan drugoga htjeli nadvisiti vlastitim ostvarenjem. Nisu razumijevali ono što im je on naviještao, ali su uredno razumjeli kako poznanstvo s njim pretvoriti u vlastiti interes.

Zato im Isus, pozivajući ih da znaju primiti dijete u njegovo ime, daje pouku koju bismo mogli nazvati lekcijom djeteta, to jest lekcijom poniznosti koju nisu imali ni na kraj pameti: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Ova lekcija ima nekoliko značajnih točki koje valja uočiti, istaknuti i propitati. Isus, dakle, očekuje od njih da, umjesto da teže k častima i moći, radije se usredotoče kako živjeti u jednostavnosti pred Bogom, te kako služiti onima koji su potrebni pažnje i ljubavi. No, prije svega, primiti dijete znači biti sposoban prepoznavati jednostavnost i malenost, te uzeti za program svoga života skrbiti o malenima, radije nego skrbiti oko vlastite veličine.

Osim toga kad Isus od njih očekuje da prime dijete u njegovo ime, te po tome primiti njega samoga, kao i Oca koji ga je poslao, onda to znači da očekuje od njih da se obogate darom koji im dijete može pružiti. A dar i bogatstvo djeteta sastoji se u jednostavnosti i nevinosti koju dijete posjeduje, još uvijek nedotaknuto i nezaraženo ambicijama odraslih. Znači prvenstveno pozvani su učiti od djeteta promatrajući odlike njegova života. No s druge pak strane, odrasli nisu samo pozvani učiti od djeteta, nego su pozvani i odgajati djecu, te stoga onaj izraz ‘primiti dijete’ pretpostavlja i takvu zadaću koju Isus daje svojima. Ako su ispravno naučili koje su najveće vrijednosti djeteta, onda se u njima treba probuditi svijest odgovornosti za to što je najdragocjenije i najsvetije u djetetu. Odgovornost za takvo što pretpostavlja i napor da skrbe oko djece na način da djeca ne izgube dar i vrijednost koja im dolazi od Boga, nego da im svojim ponašanjem zaštite i sačuvaju upravo taj dar. Isusovi učenici, to jest svaki odrasli vjernik, treba paziti da svojim ponašanjem ne iskvari dijete, to jest da ne uguši dar sličnosti s Bogom. Truditi mu se da nezdravim ambicijama ne usmjeri životni put krivim tijekom, nego naprotiv putem spasenja.

Doista, mnogo odraslih ne zna ili ne sluša to što je Gospodin rekao. Ne znaju usvajati od djece ono izvorno životno, ali isto tako ne znaju odgajati djecu čuvajući u njima upravo to iskonsko i božansko, da se ne onečisti natruhama zemaljskih stremljenja i interesa. Najčešće ne učimo od djece onu lekciju čistoće i nevinosti, u protivnom bismo je i sami držali. Najčešće nam ne dopire do svijesti kolika se odgovornost potom traži kako bismo skrbili da se u njima očuva to nepatvoreno kao najdragocjeniji dar i najveća vrijednost života. To jednostavno znači da ne primamo djecu u Gospodinovo ime, čime činimo nesagledivu štetu i sebi i djeci koja su nam povjerena da ih odgojimo za Božje vrijednosti. Jer ako im predajemo nešto što nije u duhu očuvanja one iskonske neiskvarenosti koja je u njima, kroz koju nam se očituje sam Bog, onda neodgovorno gušimo u njima ono što je najživotnije. Ako dopuštamo da se u njima širi prisutnost grešnoga, koja stoji u svakom čovjeku u klici istočnoga grijeha, ni tada ih onda nismo znali primiti u Gospodinovo ime. Jer da ih primamo u Gospodinovo ime, onda bismo se trudili u prvom redu odstraniti iz njihovih duša klicu grijeha, kako bi rasli u potpunoj čistoći, te bismo im onda osigurali i ozračje društvenoga života da se mogu razvijati u cjelovitom zdravlju duše i tijela. Da ih primamo u Gospodinovo ime, onda odgovorni u našem društvu ne bi dizali paniku kako se nezdravo hrane, a u isto vrijeme smišljali pakleni plan kako ih duhovno zatrovati.

Zato uzmimo ozbiljno u obzir lekciju djeteta koju je Gospodin izrekao svojim apostolima i drugim učenicima. Čitajmo u dječjoj nevinost znak prisutnosti Božje i trudimo se biti svjesni koliko je svako dijete izloženo, upravo poradi svoje nevinosti i nezaštićenosti, grijehu koji razara čisto tkivno života. Primajmo djecu u Gospodinovo ime, to jest ne dajimo im samo ono što je ljudsko, nego se trudimo u njima otkriti ono što je Božje, te ga štitimo svim silama, jer to je najvrjednije i najdragocjenije u životu. Primajmo ih u Gospodinovo ime, to jest ne dopustimo da budu izloženi grijehu i napasti, a priskrbimo im raste u Božjoj izvornosti. Tako ćemo shvatiti koliko nas Bog po djeci odgaja, kako bismo i mi znali njih odgajati u svemu što je istinski ljudsko i Božje, te ih usmjeriti, ne samo stazama ljudskih ostvarenja, nego i putem života vječnoga.