29. nedjelja kroz godinu – B

U središtu pozornosti današnjeg evanđeoskog odlomka je jedan, iz evanđeoske perspektive gledano, neobičan zahtjev. Naime, dvojica Isusovih učenika, braća Jakov i Ivan, traže povlasticu da mogu sjesti Isusu zdesna i slijeva u njegovoj slavi. Ovaj zahtjev je neobičan za one koji znaju sadržaj Evanđelja, ali sasvim naravan u ljudskoj svakodnevici. Jer kao ni onda, tako ni danas, malo tko vidi nešto loše u tome da postane slavan ili pak da bude dionikom slave slavnih osoba. Koliki samo sanjaju estradnu slavu i proslavu koja bi ih lansirala u javnost u kojoj bi ih ljudi uzdizali padajući u trans pri samom spomenu njihova imena. Tako su zamišljali život i Jakov i Ivan, tražeći prikladan put do slave. A kao i toliki drugi i oni su držali da je najlakši put do slave da se drže slavnih, iz čijeg obilja slave može i njima sinuti neka zraka ili pasti u dio barem komadić slave koju bez njega ne bi imali.

Jakov i Ivan su bili tek samo ljudi poput svih ostalih koji su prvenstveno mislili na zemaljsko, te su se dali voditi takvim mislima. Bili su uvjereni kako je dovoljno, to jest najvažnije, skrbiti za ovu zemaljsku slavu, dok bi do one nebeske bilo mnogo lakše doći. Naime, nebesku su ili pretpostavljali kao logičnu posljedicu i ispunjenje zemaljske ili da je nešto samo po sebi razumljivo. A da su oni bili uvjereni u svoje potvrđuje nam njihov stav u više prigoda. Tako su se oni čudili i snebivali kad je Isus rekao kako će se teško bogataši spasiti, čime su potvrdili da su držali kako se bogataši lakše spašavaju. Pretpostavljali su da tko je bogat na ovome svijetu, da će biti bogat i na drugome. U kontekstu današnjeg evanđeoskog teksta i zahtjeva apostola Jakova i Ivana da Isusu budu u slavi jedan s jedne a drugi s druge strane, značilo bi da tko je slavan na ovome svijetu, bit će slavan i na drugome. Oni su pretpostavljali da je bogatstvo i slava dar Božji, to jest koliko je tko slavan na ovome, toliko će biti i na drugome, te su sukladno tome izišli sa svojim zahtjevom. Stoga kad traže sjesti zdesna i slijeva u njegovoj slavi u biti žele prizemljenu slavu.

No Isus im remeti koncepciju, ne osporavajući ipak da se do nebeske slave dolazi zemaljskim putem. On se međutim ne slaže s njima glede puta ostvarenja željene slave. Dok oni drže kako treba ostvariti najprije zemaljsku, kako bi se lakše došlo u nebesku, Isus im se suprotstavlja i pokazuje da treba bježati od zemaljske kako bi se došlo u nebesku. Upravo zbog njihovih ljudskih poimanja Gospodin veli da ne znaju što ištu, te iz toga iščitavamo kako on izokreće mjerila po kojima su ljudi procjenjivali. Što se njega tiče, put do slave je sasvim različit od puta kojim idu ljudi k svojoj slavi.

Bili su u pravu utoliko ukoliko su se držali njega kao slavnoga, očekujući i sami doći do slave, ali su bili u zabludi jer su pomišljali isključivo na zemaljsku slavu. Isto tako bili su u zabludi glede puta kojim im je bilo ići kako bi došli do slave. A u konačnici pokazali su veliko nepoznavanje Isusova poslanja na svijetu, te isto tako božanskog života. Put prave slave nije život ljudskog ugađanja, nego je pravi put nastojanja ugoditi drugima, ali ne dodvoravajući se kako bi primili zemaljsko uzdarje, nego služeći iz čistog sebedarja. Zato ih on poučava ističući da im je primarna zadaća služiti jedan drugome, a ne gospodovati jedni nad drugima. Njegov nauk graniči tek načelno s ljudskim, ali u biti temeljni zahtjevi su nadljudski, čak suprotni logici prirodnog razmišljanja, jer prije nego ih nagradi obećanom slavom, očekuje od njih da služe čovječanstvu i privode ga otkupljenju. Štoviše, očekuje da i sami nose križ i prođu kroz patnju, kao što je i on morao proći, kako bi po muci i patnji zaslužili nebesku nagradu.

Nema stoga ni za nas boljeg puta do slave od onog koji je naš Gospodin Isus zacrtao svojim učenicima. Neka u nama raspali želju za nebeskom slavom veću od one koju ljudi imaju dok hlepe za zemaljskom. Pođimo odvažno naznačenim putem, ne zaboravljajući da je on naš Put po kojem jedinom možemo doći do vječnog spasenja i nebeske slave.