2. nedjelja kroz godinu – A
Dan nakon Isusova krštenja na Jordanu, sveti Ivan Krstitelj je imao prigodu ponovno ga vidjeti te za njega posvjedočiti svojim učenicima da je Sin Božji. Između ostaloga tom zgodom je rekao: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.” Upravo zato što ima potrebu da on posvjedoči za Isusa i da učini sve da se on očituje Izraelu, Ivan svojim učenicima ukazuje na njega i usmjerava ih prema njemu. Kako vidimo, sveti Ivan shvaća i svoje poslanje kao preteče da učini sve da se Mesija očituje Izraelu. Njegove riječi znače da Isus nije bio očitovan, ili pak da nije bio očitovan u dovoljnoj mjeri, te on smatra svojom zadaćom služiti njegovu očitovanju. Zato se postavlja pitanje kako je moguće da Sin Božji nije bio očit i očitovan Izraelu, te isto tako, što može ili treba učiniti smrtni čovjek poput Ivana da se on očituje narodu.
Naime, Bog je napravio tako očit čin da je postao čovjekom. Od nevidljivoga postao je vidljiv, te je time učinio najveći mogući korak očitovanja čovjeku. No upravo je to kod ljudi izazvalo dodatno nerazumijevanje. Nisu razumjeli da će moćni Bog postati nemoćnim čovjekom s ciljem da se punije očituje. Narodu koji je živio u tolikom neznanju, a iščekivao je moćni Božji zahvat u povijest, trebalo je ponuditi pojašnjenja i otvoriti im oči da vide da je se Bog očitovao kao ponizni Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Upravo jer se Božji Sin učinio toliko očitim, narodu je bio neočit, te je Ivan Krstitelj trebao pomoći da postane očit, to jest očitovan Izraelu. Jer Bog nije očit na način koji bismo mi poželjeli i na koji zamišljamo, te mi ne razumijemo da je više nego očit. Dok mi ljudi zamišljamo Sina Božjega u njegovu božanstvu, on nam je neočit jer je postao čovjekom. Dok ga mi ljudi zamišljamo u božanskoj i kraljevskoj moći, on dolazi kao tihi, skromni i ponizni sluga Božji, čime nam remeti sve naše predodžbe o Božjem očitovanju. Poradi svojih iskrivljenih predodžbi ljudi ga nisu mogli vidjeti i razumjeti, ali je zato ljudima poput Ivana Krstitelja bio sasvim jasno očitovan i prisutan i u svome božanstvu i u svojoj ljudskosti. Ivan je ćutio koliko je uzvišeno otajstvo njegova očitovanja kojim započinje služiti ljudima i njihovu spasenju, svjestan da i drugima treba svjedočiti ono što sam doživljava, jer su ljudi ostajali zarobljeni u svojim predodžbama.
Stoga i za nas kršćane Isusovo javno poslanje u ljudskome rodu mora biti izazov za koji preuzimamo odgovornost, na način na koji je odgovornost preuzeo i sveti Ivan Krstitelj. Kao što je sveti Ivan smatrao svojom zadaćom ‘krstiti da se on očituje Izraelu’, tako smo i mi primili sveto krštenje da bismo njega očitovali svome narodu. Da bismo ga uopće ispravno otkrili i mogli drugima svjedočiti, intenzitet našeg duhovnog života treba biti sličan onome što je živio sveti Ivan, čiji je život bio u odmaku od svijeta, ali vrlo blizak Božjim kategorijama života. Ivan nije brinuo svjetovne brige, niti je tražio životne pogodnosti i lagodnosti, već je u posvemašnjem odricanju razmatrao Božja otajstva, te je kao takav bio kvalificiran doživjeti njegovu blizinu. On je sve učinio u svome životu da bi mu se Bog mogao očitovati i postati očitim i bliskim. A znajući koja je to vrijednost, odlučio i sam podrediti svoj život njegovu očitovanju drugim ljudima. i dok se u prvi mah čini da Isus ne čini ništa da bi se očitovao svome narodu, ipak nam postaje jasno da čini mnogo toga, jer priprema ljude poput sv. Ivana da oni posvjedoče za njega i pripreme narod na njegovo očitovanje i onaj konačni izljev Duha Svetoga.
Danas smo i mi upućeni na ovu Isusovu bezglasnu prisutnost koju treba osjetiti u srcima. Ako ju je osjetio sveti Ivan, i mi smo u stanju osjetiti snagu nevinosti Božjeg Jaganjca koji je došao skinuti s naših ramena breme grijeha i sam ga ponijeti umjesto nas. Tko osjeti Božju prisutnost, on mijenja svoje kriterije gledanja jer jasno motri njegovo očitovanje u poniznosti i jednostavnosti. Bog ne može biti drukčiji, nego ponizan i jednostavan, što je očito onima koji su mu se približavali i postupno usvajali njegov život i način djelovanja. Kao takav, sveti Ivan nije zamišljao Boga kao neko biće kojim se trebao služiti za svoju dobrobit, već kao stvoritelja i otkupitelja čijem je očitovanju on želio služiti, jer mu je na srcu bilo spasenje naroda. Ista zadaća stoji danas pred nama: ako želimo istinsku dobrobit svome narodu, moramo mu željeti da otkrije uzvišenoga Boga u ljudskom tijelu. I ne samo da otkrije kao očitovano njegovo otajstvo, nego da u i služi da to otajstvo dopre do ljudi. Koliko više otajstvo Božje dođe do svakog čovjeka, toliko više ćemo mi ispuniti poslanje služitelja spasenja drugim ljudima. Poput Ivana Krstitelja i sami budimo ponizni služitelji tog velikog i uzvišenog otajstva, za koje mi prvi trebamo imati otvorene oči i srce, da bismo ga mogli prenijeti i drugima u istoj mjere, pomažući im da ga i sami osjete i prihvate u svoje živote.