Krštenje Gospodinovo
Slaveći nedjelju krštenja Gospodinova spominjemo se trenutka kad je Gospodin odlučio stupiti na društvenu scenu, te iz skrovitoga života u Nazaretu započeti svoje javno djelovanje. A izabrao je kao privi čin tog javnog djelovanja ili nastupa otići na krštenje koje je na Jordanu dijelio narodu Božjemu sveti Ivan Krstitelj. Kako vidimo iz evanđeoskog odlomka, njegov pristup je ponizan a nastup jednostavan, jer on dolazi pred svetog Ivana spreman u krštenju prignuti svoje koljeno pred Bogom. Baš zato jer je to bilo krštenje obraćenja i pokore, Ivan ga je od toga odvraćao znajući da Isusu ne treba krštenje. Osim toga, svjestan da je pred njim Mesija, Ivan se nije osjećao dostojnim podijeliti mu krštenje. No morao je popustiti u trenutku kad je Isus inzistirao da tim činom ispune „svu pravednost“, kako nas izvještava Evanđelist. Isus, dakle, dolazi sa svom jednostavnošću i ničim ne izaziva pozornost, već se suobličuje svemu onome što je bilo prikladno za bilo kojeg čovjeka. On u potpunoj poniznosti započinje svoje služenje svome narodu, jer je poniznost preduvjet stvarnog osobnog uspjeha, kao i napretka kojem treba težiti društvo i narod. Bio je svjestan da je došao kao Mesija da bude spasitelj svoga naroda, te je tim više njegov potez znakovit.
Mi vrlo dobro znamo da se mi ljudi ne ponašamo tako kada nastupamo u javnosti ili kada se trebamo pokazati pred drugima preuzimajući važne službe u društvu. Vidimo da se u takvim ili sličnim prigodama, redovito treba izazvati pozornost javnosti i medija. Kada se po prvi put preuzimaju važne službe i događaju promjene, kada nastupaju mladi i talentirani pojedinci koji su nada svoga društva, sazivaju se tiskovne konferencije i objavljuju najave i izviješća o dolasku takvog pojedinca koji će donijeti prevagu ili značiti zaokret i pomak u svakom pogledu. To je prigoda da mu se dopusti da iznese plan, da dadne obećanja i da nastupom oduševi pristaše za revno nasljedovanje i potporu. No Isus pri prvom svom nastupu ne traži za sebe takvu izvanjsku potporu, jer on ne shvaća službu koju preuzima kao čast, već istinsko služenje svome narodu koje on želi obaviti u potpunoj odgovornosti. Zato ne nastupa bahato i samouvjereno, niti privlači pozornost u tom trenutku, već se u poniznosti hvata svoga posla skrbeći prvenstveno da bude u sebi vjerodostojan. Znak takve poniznosti je smjerno uranjanje u rijeku ljudskog života, te potom i prihvaćanje krštenja na rijeci Jordanu. A kada dođe trenutak da bude privlačio pozornost, onda će to biti isključivo pozornost dobrim djelima i iskazivanjem dobrobiti potrebnima.
Zašto Isus tako nastupa? Zato što zna da je za uspjeh poslanja za koje se priprema mnogo važnije imati unutarnju stabilnost i cjelovitost, nego samo izvanjsku pojavnost. Pri djelovanju je bolje imati nebo za saveznika, nego samo alarmirati zemaljsku javnost i osigurati potporu medija koji će izvještavati ljude o novostima u društvu ili pak pristaša koji će revno na društvenim mrežama okupljati sljedbenike. Imajući to u vidu, jasno je onda zašto se njegovo krštenje odvilo u posvemašnjoj tišini da nitko od ljudi, osim Ivana Krstitelja, nije opazio što se dogodilo i tko je onaj koji je pristupio krštenju. No zato se nebo otvorilo i posvjedočilo za njega, što je daleko rječitije nego da je molio ljude da čine promidžbu za njega.
Isusov ponizni nastup postaje primjer i svima nama koji smo kao kršćani pozvani biti njegovi svjedoci u javnosti, jer nismo pozvani samo govoriti o njemu, već živjeti onako kako je on živio. No kao što ni on nije u prvom redu nije bio opterećen time kako stvarati izvanjski dojam ili kako izazvati veliku pozornost društva, tako i mi kršćani ne smijemo skrbiti isključivo oko izvanjskih kvalifikacija, sposobnosti, utjecaja, već radije oko onih unutarnjih. Mnogo je važnije da se izgrađujemo kao cjelovite osobe, s naglaskom na duhovni život i zajedništvo s Bogom, nego da se trudimo uspostavljati komunikacije s ljudima u vidu dobre promidžbe. Mnogo je važnije da Bog ima što o nama reći i da on može za nas posvjedočiti da smo njegova djeca, nego da vodimo brigu o tome hoće li ljudi o nama govoriti u superlativima. Daleko je važnije unutarnje stanje duha povezanog s Bogom, nego izvanjska pojavnost bića kojom se pokazujemo pred ljudima. Mnogo je važnije imati nebo za saveznika, nego ne znam koji broj nepouzdanih podupiratelja na zemlji.
Gospodin doista cijeni onaj tihi i samozatajni rad na sebi, jer od njega dolazi i svako drugo ostsvarenje. Na žalost na taj tihi rad smo danas svi pomalo zaboravili, jer nas zavedu u zabludu tolike potrebe ili očekivanja koja vidimo oko sebe, te zanemarimo sami sebe i ne shvaćajući da smo potpuno pogriješili i promašili kad smo odustali od unutarnje izgradnje i tihog zajedništva s Bogom. A Gospodin Isus nam je posvjedočio da je najvažnija upravo ta unutarnja snaga koja se rađa iz čvrste povezanosti s Ocem nebeskim, te smo i mi po svetom krštenju primili isti milosni dar unutarnjeg zajedništva s njime. Tako ćemo se sačuvati vrlo česte napasti da živimo od izvanjskog privida i pokazivanja lijepog lica drugima, a da budemo lišeni unutarnjeg sadržaja ljudskosti. To je milost poniznosti koju je on posvjedočio svojim životom, a nama je prenio po našem krštenju kao najljepši dar koji nam je putokaz kako živjeti i izgrađivati se u poniznosti i kako potom dati svoj obol dobrobiti onih kojima smo poslani.