Četvrta nedjelja kroz godinu –  C

Nakon što je Gospodin Isus predstavio sebe svojim sumještanima u nazaretskoj sinagogi kao ispunjenje mesijanskih nagovještaja, nakon početnog oduševljenja došlo je do vrlo oštre reakcije s njihove strane. Povlađivali su mu dok su se divili sposobnosti, znanju i govorničkoj vještini, ali kad je usmjerio govor na njihove propuste i suprotstavljanje snazi Božjoj, kad im je progovorio o onome što oni trebaju napraviti da bi bili bliži i draži Bogu, otvoreno su mu se suprotstavili pokazujući neočekivani otpor. Sveti Luka je zapisao kako su se svi u sinagogi do te mjere napunili gnjeva da su ga izveli vani, odveli na rub brijega da ga strmoglave. Toliko je bila velika njihova taština koja ih je zasljepljivala, da nisu bili voljni čuti Božju poruku za vlastiti život, jer im je odgovaralo samo kad oni Božju riječ primjenjuju na druge. Kad je on progovorio da je došao osloboditi njih od njih samih, a ne od zavojevača, tu je nastao problem. Kad ih je želio poučiti onoj stvarnoj slobodi duha, koja je sloboda od grijeha i vlastite zloće, nisu htjeli slušati. Rado bi ga bili slušali i povlađivali mu da je htio govoriti o političkoj slobodi od Rimljana, ali kad im je htio skrenuti pozornost da i oni jedni druge tlače zbog oholosti, pohlepe i duhovne sljepoće, onda su ga htjeli pogubiti. Jer ih je htio ozdraviti i odgojiti za zdrav život, proglasili su ga bolesnim.

Zato im je on i iznio dva vrlo poznata primjera iz nacionalne prošlosti na temelju kojih je bilo očito da Bog nije pristran, nego da računa i na ljude iz drugih naroda, te im također dijeli svoju milost i darove. Time je polako postajalo jasno kako Bog oslobađa svakog čovjeka dobre volje od njegovih poteškoća, kao što je Naamana oslobodio gube, a sirotu udovicu oslobodio od patnje siromaštva sve vrijeme dok je skrbila za proroka Iliju. No kako udovica iz Serfate Sidonske, tako i Naaman Sirac imali su prigodu ne samo primiti zemaljsku dobrobit, nego iskusiti na djelu snagu Boga Izraelova koji ih je oslobodio za novi život i spoznaje. U tom osloboditeljskom duhu djelovao je i Gospodin Isus, svjestan da Božje milosno djelovanje može ograničiti samo ljudska sloboda i mrzovolja, pa i onda kad pripadaju narodu Božjemu. Isto tako mu se može otvoriti svaki dobronamjerni čovjek, bez obzira kojem narodu pripadao, ako slijedi Božje poticaje dane u savjesti, nakon čega s lakoćom prihvaća i poruke Božjih poslanika, a kao krunu svega i samog Božjeg Sina.

Zanimljivo da slične paralele možemo povući i danas u našem svijetu, pa i konkretnom hrvatskom društvu. I ovo naše društvo puni se gnjevom na Boga živoga, što iščitavamo iz gnjeva koji se diže na Crkvu Katoličku. A diže se gnjev na Crkvu i njezine pastire najviše radi toga što naučavaju Božju istinu o spasenju i Spasitelju i što se usude izreći je javno i otvoreno svojim sunarodnjacima. Diže se buka bezbožne svjetine protiv Boga čije vrijednosti naviješta sveta Crkva, jer žele radije biti roblje moćnika i svojih grijeha, nego slobodna djeca Božja. Napunilo se gnjevom naše društvo na Crkvu Božju jer se usudila štititi narod od moćnika koji ga žele učiniti robljem. Pune se gnjevom svi oni kojima ne odgovara da Crkva poučava narod Božjim autoritetom, jer se po vjerodostojnom navještaju i sam Bog uprisutnjuje u svome puku. Gnjevni su svi oni koji ne žele čuti da postoji neprevarljiva Božja istina o čovjeku i Bogu, te bi je rado htjeli ukloniti iz društva. Puni su gnjeva svi oni koji i danas radije vjeruju bezbošcima i huškačima protiv Božje istine koji ljude jeftino zavode, nego da vjeruju onima koji im govore u ime Božje. Puni su gnjeva oni koji ne dopuštaju Crkvi da iznese svoj stav, utemeljen na Božjoj istini i sukladan razumu, o onome što je zdravo, a što bolesno.

Djeluje proturječno, ali upravo ovakva situacija nas treba ispuniti mirom i povjerenjem u Boga. Kad s mirom, želeći dobro svakome čovjeku, Crkva naviješta Božju istinu, onda znamo da smo na Kristovu putu. Ta i njega su progonili, te su ga njegovi najbliži izbacili iz sinagoge, kao što i danas naši najbliži odbacuju vjeru i stav Crkve koja im naviješta slobodu, te štiti prava protiv suvremenog totalitarizma i vrijednosti protiv bezakonika. Tragično je da danas ovaj narod odbacuje vjeru u Boga, bez koje ga sigurno ne bi bilo.

I kao što je bilo nekada, tako je i sada. Da je glas Krista Gospodina bio samo jedan od ljudskih glasova, onda bi ga otrpjeli njegovi sumještani. Da je glas Crkve samo jedan od ljudskih glasova, onda bi prema njemu bio snošljiv suvremeni bezbožni totalitarizam. Ali jer se radi o glasu Boga živoga koji razbuđuje savjesti, onda ga svim silama želi zagušiti. Zato je ovo prigoda da usprkos svega mi kršćani dopustimo Bogu da nas vodi i da nas oslobodi, jer jedno je sigurno. Ako se budemo dali ljudima da nas vode, napose onima bez vrijednosti i poštivanja Boga, onda nam je od početka jasno da nas neće dovesti nikamo, nego će nas doista strovaliti u provaliju propasti, kao što su probali i s Gospodinom. Ako imalo razmišljamo, onda ćemo kao vjernici znati da je nevjerniku prvotni cilj zavesti nas s pravoga puta i odvesti daleko od Boga, a da nikada nećemo razumjeti zašto njima više smeta naša vjera, nego nama njihova nevjera.

Usprkos svega nama kršćanima je obveza biti stoga još vjerniji i revniji, da protivnici vrijednosti i istinske slobode ne izbace Krista Gospodina iz našega društva. On je poslan skrbiti oko nas ubogih i izliječiti nas od bolesti i tegoba, samo treba povjerovati da se po njemu za nas ispunilo spasenje na zemlji. Umjesto da Bogu i njegovim istinama dijelimo lekcije, poput onih koji su Bogu bili spremni reći ‘Liječniče, izliječi samoga sebe’, radije prihvatimo ponuđeno oslobođenje i zdrav život koji nam navijesti Liječnik ljudskoga roda Krist Gospodin.