Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje.

Nema nijednoga čovjeka da ne zna što su to rastanci s dragim osobama. Nema nikoga tko nije iskusio koliko je bolno kad te život prisili na rastanak od voljenih ljudi, bilo da se radi o vremenitim selidbama i preseljenjima, bilo da se radi o onima nakon kojih nema više niti mogućnosti ljudskog susreta na zemlji. Život nikoga ne štedi donoseći tolike bolne i lomne situacije koje ostavljaju na tkivu života mnoge rane i ožiljke. Doista, vrlo je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim u zajedništvu i bliskosti. Bolno je dopustiti da nas okolnosti društva, vremena i prostora dijele od dragih ljudi. Oni koji vole najbolje znaju kako je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim, to jest nekoga ljubiti, a morati se rastati od njega, pogotovo ako je taj rastanak nepovratan. Nije lako osjetiti potrebu da nekome pripadaš i da ti netko pripada, a biti spriječen ostvariti takvu pripadnost. No s druge strane, onaj tko je osjetio ljubav zna da je ona ipak najjača ljudska snaga koja se ne da pobijediti niti zemaljskom očevidnošću. Za ljubav se kaže da je tako domišljata i nepobjediva, te pronalazi izlaz i tamo gdje se izlaz ne nazire. Ljubav pronalazi rješenja i onda kad ih um ne uspijeva iznaći i ostvariti.

Pred takvom potrebom i zahtjevom našao se i Gospodin Isus u trenutku kad je znao da napušta svijet i vraća se Ocu. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak iz pera svetoga Ivana koji smo večeras navijestili: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja. Kako nam svjedoči Ivan, Isus zna da je došao njegov čas i da ima prijeći s ovoga svijeta Ocu, no to uopće nije sporno, nego sasvim razumljivo, jer je on od Oca i došao na svijet. Sam po sebi odlazak sa svijeta i povratak Ocu ne bi bio bolan da on nije imao na svijetu ljude koje je ljubio, i to ih je ljubio do kraja. Iza ovih Ivanovih riječi može se nazrijeti u kakvom ozračju svetosti, ljubavi i predanja ih je Gospodin okupio, te koje je osjećaje i sam u duši proživljavao.

On koji je ljubav i došao među ljude iz zagrljaja čiste i vječne ljubavi Očeve, ljubio je i do kraja i one svoje koji bijahu u svijetu. U trenutcima kad ih napušta, On koji je vječna i nepobjediva ljubav, nije mogao prihvatiti da ljubav bude poražena. On vječni pobjednik, nije mogao dopustiti niti da ljubav koju je on donio u svijet bude gubitnica. Nije mu bilo prihvatljivo da ljubav bude pobijeđena u ovom zemaljskom hrvanju sa zemaljskim ograničenjima, što bi značilo konačnu propast ljudskog života i svake ljudske ljubavi, jer više ne bi imala uporište u onoj vječnoj, koja bi i sama doživjela poraz na zemaljskom terenu. Nije se mogao pomiriti s time da se ono intenzivno zajedništvo i prijateljstvo, ona snažna ljubav koju je proživio u društvu svojih prijatelja i koju je prenio na ljudski rod, tek tako bude onemogućena. To bi značilo dokidanje stvarnog i neslomivog ljudskog zajedništva, to bi značilo krah ljubavi u svom zemaljskom ostvarenju.

Zato ova nepobjediva utjelovljena ljubav domišlja način kako pobijediti u svijetu koji prijeti svesti ljubav samo na trenutno ostvarenje, na isječak prostora i vremena, umjesto da joj omogući cjelovito ostvarenje kakvo ona pretpostavlja i zahtjeva. Zato Isus koji je do kraja ljubio svoje učenike, nije mogao dopustiti da ova ljubav dođe kraju, da u nekom trenutku prestane, nego je stoga na posljednjoj večeri ustanovio sakrament svoje ljubavi. Njegova ljubav prema njima nije se htjela predati, jer da je ona izgubila bitku, koja i čija bi ljubav mogla računati na pobjedu? Da je ova sveta i vječna ljubav izgubila, zar bi se uopće moglo govoriti o ljubavi u svijetu?

Ostavljajući sebe svojim apostolima u kruhu i vinu, ispunio je zakon ljubavi kojim se predao potpuno za njih, jer ih je ljubio do kraja. I na odlasku i rastanku s njima, ‘dosjetio’ se ostaviti im sebe u sakramentu, trajnom znaku i ostvarenju njegove ljubavi. Ova domišljata Božja ljubav pronašla je načina kako spojiti ljudima nespojivo, te kako ostvariti neostvarivo. Pronašla je načina u svijetu hladnih odnosa zapaliti vječnu vatru svoje ljubavi. Gospodin je uspio pobijediti i nametnuti se u svijetu koji ne gradi trajnost života i promiče vrijednost vječnih odnosa i ne potiče izgradnju nepobjedive ljubavi. Tako je pronašao način kako se vratiti Ocu, a opet ostati potpuno sa svojima do konca svijeta. Učinio je to upravo one pashalne noći, čega se sjećamo i što obnavljamo ovim slavljem Večere Gospodnje. Učinio je to one noći kad je bio predan, kako veli Pavao, jer je te noći najprije predao sebe učenicima, te je mogao u miru dovršiti i svoje predanje na križu. Te pashalne noći ostavio je sebe u kruhu i vinu, tražeći od učenika da njegove riječi i gestu ‘čine njemu na spomen’, to jest kad se okupljaju blagovati kruh života i piti kalež spasenja.

Čudesna je njegova ljubav prema nama, koju ostavlja kao zalog vječne pobjede u presvetoj euharistiji, jer kao što je u njoj anticipirao žrtvu križa, tako je anticipirao i pobjedu uskrsne ljubavi. Na nama je da joj pristupamo onim duhom kojim nam je se podario, to jest da mu potpunom ljubavlju uzvratimo na ljubav do kraja kojom je on nas ljubio, te da tako, u duhu uskrsne pobjede ljubavi, pripravni iščekujemo i njegov slavni dolazak kad će nas uvesti na onu vječnu gozbu kojoj je ova sakramentalna bila nagovještaj i predokus.