4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.