14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst govori o tome kako je Krist Gospodin slao svoje učenike. Teksta nam govori o motivima, načinu i posljedicama slanja istih pred Gospodinom. Teško je u jednom promišljanju obuhvatiti sve spomenute dimenzije, pa će pozornost biti usmjerena samo prema jednoj i to onoj koja se tiče odbijanja Isusovih poslanika. Kristov navjestitelj ne treba gajiti nikakve iluzije, te nam u tome ne može biti jamstvo nikakva ljudska struktura na ovome svijetu, pa niti moćne države, kao ni moćne udruge država. Ako je Krist rekao da nas šalje kao ovce među vukove, onda je to istina koja ostaje trajno i s čime trebamo računati u svakom vremenu i društvu.

Dakle, život kršćanina u svijetu, a pogotovo kršćanskih pastira, život je janjaca među vukovima. Jer svako se društvo gradi na moći kese – to jest vrijednosti novca, potom na veličini torbe – stečenim zalihama, na kakvoći obuće – brzini napretka, te na pozdravljanju prolaznika – dodvoravanju moćnicima. U tom smjeru putuje i ovo naše društvo, opijeno uvjerenjem da može na tim vrijednostima graditi budućnost. Isus je sasvim drugog uvjerenja, premda ne znamo može li danas ikoga uvjeriti svojim stavom i riječima. Zato on traži danas od svojih da zanemare ponašati se sukladno tim ljudskim kriterijima i vrijednostima. On očekuje od svojih da ne promiču svijet utemeljen na vrijednosti novca i na stečenim zalihama, te da se ne pouzdaju u brzi napredak i u zaštitu moćnika ovoga svijeta. On očekuje od navjestitelja svoga Evanđelja da se ne klanjaju nikakvoj ljudskoj veličini, te da se ne osjećaju dužnicima koji ovise o milosti moćnika ovoga svijeta.

Sukladno onome što on reče, njegovi navjestitelji ne trebaju živjeti od blagonaklonosti zemaljskih moćnika, nego radije od dobrohotnosti onih koji prihvaćaju navještaj Božje riječi i shvaćaju da im Božji poslanici nose iznimnu radost Božje prisutnosti, da ih obdaruju životom i kad ne nose preobilnu kesu, da im daju golem dar i kad nemaju velike torbe, da im omoguće da stignu do cilja i kad nisu na razini tehnološkog razvitka i napretka kojim se hvali svijet, pa i onda kad hodaju bosi prema svome cilju. Gospodin ne želi da kod njegovih prijatelja prevagne i prevlada ova logika kojom se ravna svijet i društvo, a to je logika kese i torbe, obuće i dodvoravanja.

Crkva našega vremena, i navjestitelji Evanđelja i vjernici koji su u svijetu njihovi velikodušni domaćini, treba biti svjesna danas više nego ikada, ispravne vrijednosti života, čije je obilje u naviještanju i primanju Boga i njegova dara. Ovom cilju valja sve podrediti, ne dopuštajući da nas zemaljske brige, interesi i vrijednosti skrenu s puta. Krist Gospodin zna da život njegovih vjernika u svijetu nije lagan, kao ni poslanje njegovih vjerovjesnika, ali baš zato ne želi da se oni ravnaju logikom ovoga svijeta. Ako u svijetu žive vukovi među koje on šalje svoje navjestitelje, nipošto ne želi da se njegovi poslanici pretvore u vukove, nego da ostanu bezazleni janjci, pa i pod cijenu vlastitog života. Krist ne želi da oni budu toliki koji se kolju i glođu za bolji komad, veću kesu ili prostraniju torbu, nego da nose mir svijetu. On ovom svijetu po njima želi dati i zajamčiti mir, ali ne mir koji se sastoji u zasićenju kese i punjenju torbe, nego mir kraljevstva Božjega.

Stoga od svojih učenika ne očekuje da se služe svjetovnim nego svetim metodama, to jest da im budu vlastite metode onoga koji ih je poslao. On im je dao nalog i sadržaj poslanja, te im je on osigurao nagradu za trud i žrtvu. Njihovo je da slijede njegove upute, a njegovo da im providi dostojnu plaću za uloženi napor. Njihovo nije niti da se raduju vidljivim uspjesima, nego da nose u srcu tihu radost onog vječnog izabranja, jer su im imena upisana na nebesima. Veće radosti od te nitko ne može okušati. Isto tako ih je učio da ne trebaju pod svaku cijenu doći do rezultata i cilja, ali da trebaju imati potpunu spremnost služenja. Takva spremnost pretpostavlja i spremnost da navjestitelj bude odbijen, jednako kao što treba biti spreman da ga prime i iskažu mu iskreno, ma koliko moglo biti skromno, gostoprimstvo. Kao što treba znati biti zahvalan onima koji ga primaju, tako isto treba znati u dostojanstvu otići od onih koji ga odbijaju.

Navjestitelj danas treba znati da je najlakši način da ga se diskreditira onaj da ga proglase pohlepnikom koji je došao kako bi napunio kesu i torbu na račun čovjeka i naroda, te da u ime toga zaglupljuje i drži u pokornosti i strahu od Boga one koji ga uzdržavaju, te ih tako na lukav i jednostavan način iskorištava i pljačka. Treba se stoga znati suočiti s ovakvim optužbama, a svojim životom opozvati sva govorkanja, čuvajući se da ne bude takav kakvim su ga unaprijed proglasili neupućeni u otajstva koja naviješta. Jer Bog koji ga šalje nikad nije pomišljao da bi ga poslao da zloporabi svoj položaj, pa i onda kad ga šalje da na stanovit način bude na teret svojih vjernika koji ga uzdržavaju. Bog nikad nije pomišljao da bi ga slao da ljude straši i iskorištava, nego da ih prosvjetljuje i poučava, da im služi i dijeli s njima istu sudbinu.

Valja iskreno moliti Krista da podari snagu svojim navjestiteljima da pouzdano i dostojno vrše svoje poslanje u svijetu, da se ne daju zavarati koristoljubljem ni logikom ovoga svijeta, nego da im pred očima bude uvijek onaj koji ih je poslao, kao i spasenje onih kojima su poslani. Dragocjenije je to što ih je Gospodin izabrao za bogonosce, nego sve blago ovoga svijeta, pa je poželjno i potrebno da sačuvaju duhovnu čistoću i jasnoću kako bi mogli biti pravi poslužitelji kraljevstva Božjega, te svojim primjerom privući još mnoge druge za radosno služenje Bogu i ljudima.