26. nedjelja kroz godinu – C

I današnjom prispodobom o siromašnom Lazaru i bogatašu, koju nam je u svome Evanđelju prenio sveti Evanđelist Luka, Gospodin Isus ostavlja snažnu poruku koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I ovom je prispodobom tematizirao jedan problem prisutan u društvu, ali nadasve u ljudskoj svijesti i ponašanju. Isus je, naime, uočavao da oni koji posjeduju zemaljska dobra se daju zarobiti raskošnim životom i užicima koje ova dobra pružaju, ne razvijajući u sebi osjećaj humanosti prema drugima. To ide dotle da nisu sposobni razviti niti onaj osnovni osjećaj sućuti prema ljudima u krajnjoj potrebi i bijedi, jer uvijek imaju primarnijih sadržaja u koje žele utrošiti stečeni novac. Zato Isus u ovoj prispodobi govori o bogatašu koji se odijevao u grimiz i tanani lan, te se danomice sjajno gostio, jer on predstavlja model luksuznog života. Takvome čovjeku obilje je bilo milije od vlastite ljudskosti, jer je više držao do svojih užitaka nego do dobrote i plemenitosti koju je mogao steći i iskazati siromahu Lazaru. A za siromaha Lazara Gospodin kaže da je ležao pred vratima, čime nam ukazuje na suprotnosti koje su postojale između onoga što se događa unutar vrata i onoga što je bilo vani pred vratima. Naravno, bogatašu je bilo važnije ono što je mogao uživati u svojoj kući, zatvoren od drugih, nesposoban podijeliti s potrebnima, ali ne žaleći potrošiti na spomenute užitke. Iza vrata se mogao zatvoriti od potencijalnih uljeza i sirotinje koja je bila opasnost za dobra kojima je obilovao. Tako se zatvarao iza vrata i od siromašnog i bolesnog Lazara koji je priželjkivao nasititi se ostacima s njegova stola. No, kako njegova vrata, tako i njegove oči i srce, bijahu tvrdo zatvoreni za potrebne. Nakon što mu se okamenila i svijest i savjest, nije mu bilo stalo da istinski sagleda situaciju u sebi i oko sebe.

Međutim ova priča ne opisuje samo stanje onoga vremena, nego je rječita i nama danas. I mi živimo u društvu u kojem nas nitko ne poučava o skrbi za one koji stoje pred vratima, nego nas se osposobljava za razne vrste napretka i stjecanja dobara, pri čemu nam čovjek pred vratima može biti balast ili pak konkurencija. I mi živimo u društvu koje ostavlja privid da će se sve riješiti ako se povise plaće i zarade, ako se podigne standard i poraste brutoproizvod. No očito da je Gospodin Isus mnogo bolje poznavao život i društvene pojave kad je izrazio sumnju u ispravnost takvog mehanizma. A i sami se možemo osvjedočiti u to, jer što je društvo bogatije, manje skrbi za potrebne, a više razvija sadržaje i načine zabave. Umjesto da se odgaja čovjeka kako da dijeli što može s onima koji nemaju, prioritet ostaju užici na koje se polaže zakonito pravo. Što je društvo bogatije, to čovjek većim ispraznostima ispunjava svoj život.

Opredjeljenje za kapital koji vlada u svijetu, opredjeljenje je za društvo u kojemu poradi materijalnog društvenog napretka čovjek ostaje pred vratima bez skrbi i zaštite. Društvo u kojemu je cilj stjecati više od drugih i u kojemu vladaju odnosi gospodarske konkurencije, ne vodi dovoljno računa i ne ostavlja dovoljno prostora za zajedništvo i ljepotu dijeljenja dobara. I ne samo društvo, nego takav način života ne ostavlja prostora da konkretni ljudi misle jedni na druge i da se pomažu. Dok trčimo za poslom i za standardnom, dok se zatvaramo u svoje domove i stanove, ne primjećujemo da ima i onih koji su nam pred vratima, te očekuju da ih uočimo i na čovječan način pomognemo. Doista, mnoge ostavljamo pred vratima svojega doma, to jest pred vratima srca, a nekada čak i vlastite ukućane, što se događa svaki put kad u središtu pozornosti nisu oni, nego obveze.

Gospodin Isus bi nas htio stoga upozoriti na našu sljepoću uslijed koje ne vidimo ljude oko sebe, a ni sami sebe. On ne želi da izgubimo ljudskost radi toga što nam društveni sustav nameće svoje kategorije vrijednosti i svoj ritam života. Gospodin zna da bi bila velika šteta za nas da, dok nastojimo oko uvećanja i uživanja svojih dobara, zaboravimo čovjeka pred vratima svoga života. Ma koliko bila velika opasnost i golem izazov društva, ne bismo si smjeli dopustiti luksuz da nam, dok smo zauzeti u obavljanju svojih poslova, čovjek ostane pred vratima. Jer to će biti dokaz da smo i sami sebi ostali pred vratima, da sebe ni svoje poslanje na svijetu nismo dobro razumjeli. Ako nemamo sućuti za ljude oko sebe, znači da nismo sebe prepoznali u njima, te da nismo dovoljno izgrađeni kao ljudi da otkrijemo kako nam je Bog ostavio zadaću da skrbimo o potrebnima. U tom slučaju smo i sami ostali u pred vratima života, što nam nije jasno dok smo na zemlji, jer nas privid zemaljskoga vara. Ali jednom kad dođemo do pune stvarnosti, otkrit će se koliko je Gospodin bio u pravu, kao što je to otkrio i bogataš iz prispodobe.

Stoga slušajmo s dužnom ozbiljnošću Gospodinovu riječ koja nas čini odgovornima prema čovjeku tako da nikoga ne ostavljamo pred vratima svoga života. Ona je istina koja nam tumači da nas bogatstvo i novac ne čine pozornijima prema čovjeku, nego da samo Bog ima snagu i prave razloge pozvati nas da otvorimo vrata čovjeku. Novac i zemaljska dobra su nerijetko uzrok da bližnjega ostavljamo pred vratima, dok je Božja prisutnost bogatstvo koje nam jamči dužnu pozornost prema njima. Budimo mu zahvalni što nam je već na zemlji otvorio obzorja duha, kako bismo već ovdje mogli proći kroz vrata života, te jednom u krilu Abrahamovu doživjeti puninu kojom će nas nagraditi po sve vijeke vjekova. Amen.