Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja – C
Od dana njegova rođenja u Betlehemu do dana njegove smrti u Jeruzalemu, mnogi su se pitali je li Isus žuđeni kralj židovski, o čemu svjedoči i današnji evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako je o njegovoj kraljevskoj časti proturječno svjedočio natpis na križu, kako su mu se na račun toga rugali rimski vojnici, a pogrđivao ga jedan od razbojnika. A još prije toga o njegovoj kraljevskoj časti i ulozi su bili obaviješteni pastiri i mudraci s Istoka, raspravljao Herod Veliki sa svojim savjetnicima i židovski puk koji je iščekivao Mesiju – spasitelja. Doista je bilo izazovno pitanje je li on kralj i kad će uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji, te je malo tko od onih koji su ga poznavali ili o njemu slušali bio imun na ovo pitanje. Tijekom njegova života mnogi su ga prihvaćali za kralja, a velika većina njih je prema njegovoj kraljevskoj moći imala ili stanovitu zadršku ili su njegovo kraljevstvo zamišljali sukladno svojim idejama o načinu ostvarenja Božjeg kraljevstva.
Vjerojatno smo danas i mi vjernici čuđenje u svijetu dok slavimo Krista Kralja, to jest kad uz onu zakonitu ljudsku vlast imamo potrebu ispovijedati i Boga za svoga kralja. Mnogi se pitaju čemu to, držeći suvišnim i nepotrebnim pripisivati Bogu takve zadaće. Nisu rijetki ni oni koji u tome vide eventualno ugrožavanje ovlasti zemaljske vlasti u vršenju njihova poslanja te im više smeta kad se vjernici klanjaju Bogu kao kralju, nego da im zemaljska vlast nametne svoj totalitarizam. Stoga slaviti Krista kao kralja postaje izazovno, jednako kao što je izazovno potražiti koji su načini njegova kraljevanja i okviri kraljevskih ovlasti. Valja propitati zašto je Isus htio sebi kraljevski naslov iznad glave na križu, kad ga je taj isti naslov što mu je stajao iznad glave doslovno stajao glave, kao što treba vidjeti ima li sukoba između zemaljske i nebeske, duhovne i svjetovne, ljudske i božanske vlasti.
Naš Učitelj nam je dao jamstvo svojim riječima i životom da nije došao uzeti zemaljsku vlast i doista je bio dosljedan u svemu što je govorio. A od onih koji su mu povjerovali uvijek je tražio poštovanje prema zakonitoj zemaljskoj vlasti, pa i onda kad se ta vlast prema njima nije ponašala prema zakonskim načelima i općeljudskim vrijednostima. Ali i tada kad stvari stoje tako, ne znači da Isus ne zna koje su granice i okviri svake vlasti koje ne bi nijedna smjela prelaziti. Ne znači da civilnoj vlasti daje za pravo da bude totalitarna, da bude isključiva, da služi samo jednom dijelu naroda ili samo interesima jednog dijela građana. To ne znači da je smatra jedinom vlašću i da osporava potrebu da ljudi spoznaju i onu drugu vlast koja postoji za njih, a to je duhovna – Božja vlast na zemlji. To ne znači da je smatrao kako samo ljudska vlast treba uređivati ljudski život, upravljati njegove odluke i izbore, te sačinjavati načela prema kojima će živjeti. To ne znači da odobrava da ljudska vlast uzima sebi božanska prava, to jest prava na nepravedne odluke, na kršenje ćudoređa, gaženje savjesti pojedinca, pristranog određivanja vrijednosti. To ne znači da državna vlast smije polagati prava na područja koja nisu u njezinoj nadležnosti, da ona određuje granice dobra i zla, da nameće svoju volju i odluke u sadržajima ljudskoga života koja nisu u njenoj ovlasti. To ne znači da joj je dao za pravo da prelazi granice svojih ovlasti, te da ljude podređuje sebi umjesto da služi ljudima i stvarnom cilju i smislu njihova života. To ne znači da je dao za pravo zemaljskim kraljevima, to jest moćnicima, političkim strankama i bezbožnim udrugama da ovladaju ljudskim savjestima, da oni postanu kriteriji i učitelji ćudoređa, jer savjesti pripadaju samo Bogu koji ih upravlja i ispravlja, pročišćuje i uzvisuje.
Doista, Bog je stvorio savjesti i on ih posvećuje istinom o životu, on ih upravlja stvarnom dobru, te je jedini moćan obdariti ih spasenjem. On ih poučava i daje im unutarnju snagu koja se ne povija pred moćnicima ovoga svijeta, koja se ne ravna prema gospodarskom interesu, niti prema naputku ideoloških istina jednakih lažima. Bog je onaj koji savjestima daje snagu kad trpe, koji im daje slobodu kad ih ljudi zarobljavaju u svoje mreže, koji ih liječi kad su ranjene. Jer doista čist obraz i slobodna savjest najveća su dobra našega života koja nas uzdižu do kraljevskog dostojanstva. Toga je postao svjestan onaj raskajani razbojnik koji u trenutku umiranja upravlja svoj pogled prema raspetom Bogu, moleći oproštenje grijeha i spas duše, te postaje pobjednik koji prima veći dar nego da ga je Isus skinuo s križa u tom trenutku.
Stoga današnja svetkovina Krista Kralja služi kako bismo razumjeli razlikovati ta različita područja i te različite načine vladanja. Krist je došao među nas ljude ne samo da nas pouči pokornosti zakonitim civilnim vlastima, nego da nas nauči kraljevati i gospodariti životom kao gospodari vlastite savjesti i vlastitih životnih vrijednosti. Prvi kršćani su to vrlo jasno razumjeli, jer dok su s jedne strane bili lojalni građani rimskoj vlasti, s druge pak nikada nisu dopustili da ljudska vlast zagospodari njihovim savjestima i da im ljudska vlast određuje duhovne vrijednosti. Za tu su istinu polagali i živote, kao što je učinio i njihov raspeti Učitelj. Prema njima, ljudska vlast, samo zato što je imala zadaću donositi zakone za uređenje društva, nije sebi smjela uzeti pravo da donosi zakone prema iskrivljenoj savjesti i izopačenim vrijednostima. Prvi kršćani su se stoga izložili stajući u obranu ove kraljevske zadaće i neizmjerne moći ispravne savjesti koja čovjeku može podariti vječni život u Kraljevstvu Božjem. Njihova mučenička krv na tu zadaću obvezuje i nas danas.
Svojim dolaskom među ljude, a to pokazuje i raskajani razbojnik, Gospodin je uspostavio vladavinu svoga kraljevstva u savjestima i srcima ljudi postavši on sam kraljem savjesti i ljudski srca. Od tada naše savjesti postaju nepovrediva svetišta Božje prisutnosti. Tim činom Isus je odredio granice i područja svake ljudske vlasti, čija zadaća nije gaziti ispravne savjesti i srca ispunjena smislom i vrijednostima, nego im služiti. Njegovo umiranje na križu bila je pouka kršćanima kako se i na križu može kraljevati, usmjeravajući svoju savjest prema Bogu i podređujući svoj život njemu kao jedinom smislu i cilju života. To nam je smjerokaz i u ovim izazovnim vremenima kad se nalazimo pred bahatošću moćnika koji ne vode računa o glasu savjesti ni o vapaju pravednika, nego potpisuju osude obojene ideološkim stavovima, vođene političkim oportunizmom, nametnute potom batinom sirove moći.
Kristova kraljevska pobjeda na križu doista nam daje snagu da ne dopustimo ideološki ispranim mozgovima da zaguše glas ispravne savjesti i onečiste naša srca izopačenom i prizemljenom vizijom čovjeka. Priklonimo stoga svoje savjesti k Bogu, i pod cijenu razapinjanja na križu, te ćemo tada postati gospodari i upravljači svoga života zaslužujući kraljevati s Kristom Isusom, Kraljem naših savjesti, u njegovu nebeskom kraljevstvu po sve vijeke vjekova.
