Blagdan krštenja Gospodinova – A

Krštenje Gospodinovo na Jordanu bio je jedan od nezaobilaznih događaja Gospodinova života, o čemu nam svjedoče opisi sve četvorice Evanđelista, s time da u ovom liturgijskom ciklusu čitamo Matejev opis tog događaja. Upravo jer je na mnoge, još od prvih vremena Crkve, djelovala zbunjujuće činjenica da je Isus na Jordanu zatražio od Ivana da ga krsti, tim više je potvrđena vjerodostojnost ovog događaja i tim više je izazovnije bilo tumačenje i značenje koje mu valja pripisati. Premda je djelovao zbunjujuće, ipak se od samih početaka ovaj događaj propovijedao i prenosio u kršćanskoj zajednici kao otajstveni događaj iz Gospodinova života. S duhu toga propovjednici i tumači Svetoga pisma, počevši već od apostolske zajednice, trudili su se razumjeti njegovo otajstveno značenje i prenijeti spasenjsku poruku. Dok su propovijedali Isusov život i djelovanje, govorili su o njegovu krštenju na Jordanu kao jednom od stožernih događaja njegova života s kojim valja upoznati vjernike kojima se prenosi sveta vjera. Stoga kao novi apostol na Judino mjesto nije mogao biti izabran netko tko nije bio svjedok svih događanja iz Gospodinova života, počevši od krštenja na Jordanu (Dj 1,22).

Ali osim što je bio vrlo važan, ovaj događaj je bio i prilično zbunjujući. Mnogi su se, doista, pitali zašto je se Isus, ako je Bog i Božji Sin, podložio Ivanovu krštenju? Je li i njemu trebalo krštenje pokorom? Je li možda time htio pokazati da je manji od Ivana? Isto tako, osim razumijevanja odnosa između Ivana i Isusa, Preteče i Mesije, trebalo je razumjeti odnos i između Ivanova krštenja i onog kršćanskog. Mnogi su se pitali postoje li uopće razlike između Ivanova krštenja kojem se Gospodin podložio i onoga koje je sam ustanovio. Vrlo sintetiziran, ali isto tako i jasan odgovor dao nam je sveti Jeronim u svom tumačenju ovog evanđeoskog teksta: „Spasitelj je iz tri razloga primio Ivanovo krštenje: prvo – jer se rodio čovjekom – da ispuni svaku zakonsku odredbu i poniznost; drugo: da svojim krštenjem potvrdi Ivanovo krštenje; i treće: da – posvećujući jordansku vodu – silaskom golubice naznači dolazak Duha Svetoga u vjerničkoj kupelji.“

Tako nam je sveti Jeronim sažeo uvjerenja i stav prve Crkve prema krštenju Gospodinovu u jednoj rečenici, pokazujući da se radi o događaju koji Gospodin svjesno čini kako bi onima koji vjeruju pokazao put spasenja koji se ima sastojati od poniznosti, obraćenja i silaska u vode krsne kupelji. Isus kako čovjek nije bježao od svoje odgovornosti, nego se svjesno podložio svim zahtjevima ljudske pravednosti, te tako potvrdio da je Ivan Krstitelj zakonito pripravljao put Mesiji, to jest da mu je čak sam preteča. Nadalje, da ne bi bilo onih koji si umišljaju da mogu bez valjanog i zakonitog ljudskog podlaganja Božjoj pravednosti doći do spasenja, Isus je naznačio ovaj jednostavni put poniznosti koji prolazi kroz Crkvu, o čemu će sveti Dalmatinac nadodati tumačeći koju je to pravednost Gospodin ispunio, te koje to značenje ima za nas: „Isus nije dodao zakonsku ili naravnu da oboje shvatimo. Isto tako, ako je Bog krštenje primio od čovjeka, neka čovjek ne drži nedostojnim da ga primi od roba kao što je i sam.“

Stoga ovaj blagdan i nas danas poziva na duhovni put koji nam je Gospodin naznačio kao put pravednosti i poniznosti, a sam ga je utro poniznošću i posvetio sakramentom krštenja koji nam Crkva daje. U tom duhu smo i sami pozvani podložiti se u poniznosti svakoj pravednosti Božjoj, te da ne budemo oholi i umišljeni u ljudska uvjerenja kao da bi se do spasenja moglo doći nekim privatnim putem ili sredstvom, umjesto ovog naznačenog kojem se i Gospodin podložio. Dok prigibamo glave i koljena pred onima koje je Bog ovlastio da vrše djelo obraćenja u narodu, ostajemo trajno združeni sa Slugom Božjim koji je poradi nas i našega spasenja činom poniznosti posvetio vode našega krštenja po kojima nas je, milosnim djelom Duha Svetoga, učinio ljubljenom djecom Božjom.