2. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili blagdan Krštenja Gospodinova, s time da samo prošle nedjelje čitali opis iz Evanđelja po Mateju, dok danas čitamo tekst iz pera svetog Ivana. Od blagdana njegova krštenja kojim se ujedno zaključuje liturgijski ciklus božićnog vremena, prelazimo u liturgijsko vrijeme kroz godinu, razmišljajući o istom događaju samo iz druge perspektive. Od slavlja blagdana njegovog krštenja, ulazimo u onu svakodnevnicu koja nije pasivna svakodnevnica, nego ono redovito sveto vrijeme, koje bi kao i njegovo moralo biti posvećeno spasenjskim djelovanjem, to jest naviještanjem. Vrijeme kroz godinu je prigoda da nastavimo živjeti novim intenzitetom koji nam je posredovao sam Gospodin, a to je intenzitet njegova očitovanja svijetu.

U prvoj Crkvi se prije svega intenzivno raspravljalo o značenju ovog događaja najprije za Gospodinov život, a teko onda kasnije i za život pojedinog vjernika. Gledano iz kristološke perspektive ono je bilo prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon što je primio krštenje Gospodin počeo svoje javno djelovanje. A gledano iz perspektive Ivana Krstitelja, krštenje kojim je on krštavao narod imalo je smisla samo kao priprava za Mesijin dolazak: „Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ Zato nam sveti Ivan Evanđelist i prenosi ovaj događaj kako bi posvjedočio da se Mesija doista i očitovao u Izraelu od trenutka kad je Isus došao na Jordan tražeći od Ivana da ga krsti. S pravom onda možemo reći da je Ivan bio prvi kojem se Isus očitovao kao Sin Božji i Otkupitelj.

U tom duhu i sveti Augustin iščitava ovaj događaj, propitujući najprije značenje, zadaću i korist Ivanova krštenja, pri čemu je vrlo kritičan: „Braćo moja, da je čemu koristilo i sada bi ostalo, a ljudi bi se krštavali Ivanovim krštenjem, te bi tako dolazili do Kristova krstitelja. Ali što veli Krstitelj? Krstim da se on očituje Izraelu. Hoće reći da je došao krstiti vodom da se Krist očituje Izraelu, narodu Izraelovu. Ivan je primio otajstvo krštenja vodom pokore kako bi pripremio put Gospodinu, kad još Gospodin ne bijaše došao. Ali kad je se Gospodin pojavio, suvišno mu je put pripravljati, jer onima koji ga upoznaše sam je postao put. Stoga nije bilo dugotrajno Ivanovo krštenje. Ali kako se je pojavio Gospodin? Ponizan. Pojavio se kako bi Ivan primio krštenje kojim je trebao biti kršten sam Gospodin.“  (In Jo. Ev. tr. 4,12)

Doista, razvidno je da je Ivan krštavao kako bi se Gospodin očitovao Izraelu, a prvi od sveg Izraela bio je sam Preteča koji se je svojim krštenjem pokore čistio kako bi primio veliki dar očitovanja Mesijina.  Tako je u trenutku krštenja Gospodinova Ivan upoznao onoga kojega nije poznavao, te je po tom događaju počelo očitovanje Gospodinovo Izraelu. A prvi čin Gospodinova očitovanje bilo je očitovanje Ivanu, te je njemu krštenje pokorom bilo korisno da upozna Jaganjca Božjega i da potom posvjedoči za njega. Krštenje pokorom pripremilo ga je za ono drugo krštenje koje je tako odvažno najavljivao. Ivan je vidio Duha Svetoga kako silazi nad Isusa, te je tako i sam primio krštenje Duhom, što će poslije posvjedočiti dajući krv za Krista. Ivan je tako prvi koji je kršten Gospodnjom snagom, jer mu se očitovao Mesija i jer ga je obdario svojim Duhom.

Iz svega toga izvire obveza za nas kršćane, biti na tragu Ivanova svjedočanstva za Isusa. Ne možemo živjeti kao da ga ne poznamo, premda vidimo da mnogi oko nas ne samo žive kao da Krist nije očitovan svijetu, nego kao da uopće Boga nema. Vrijeme kroz godinu nam je poticaj da i svojoj svakodnevnici, a ne samo u prigodi nekih većih blagdana, Gospodina očitujemo svijetu, jer bez nas se to očitovanje ne događa. Kao što je Ivan Krstitelj pripremao svijet na to očitovanje, i nama je dodijeljena ta ista zadaća. Činiti nam je sve što je u našoj moći da se Isus očituje narodu, koji sporo prihvaća takvo očitovanje, jer su mu oči zastrte slabošću i grijehom.

Živjeti nam je stoga tako intenzivno, a to znači svjedočki, kao što je činio sveti Ivan Krstitelj, sveti Augustin i prva kršćanska zajednica, jer je neophodno i naše služenje Božjem otajstvu kako bi se Isus očitovao svijetu doista kao Božji pomazanik i Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Svjedočiti nam je tako da njegovo svjetlo može zasjati ljudima našega vremena koji odbijaju naći se u zajedništvu s njime, te zbog toga čame pod teretom grijeha, koji ljudi nisu vlasni sebi skinuti, nego to može jedino Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. A kako bi čovjek našega vremena dopustio Jaganjcu da mu skine teret grijeha, neophodno je naše sveto služenje i svjedočenje u svijetu.