6. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu postoje dvije temeljne linije misli prema kojima se upravlja i naše razmišljanje. Naime, dok s jedne strane izriče Isusov stav prema starozavjetnom Zakonu, s druge strane njegova riječ otkriva nama u kojem smjeru trebamo upravljati svoj vjernički život. Isusova riječ je ujedno vrlo jasna i izravna, te bismo za središnju misao mogli uzeti sljedeću rečenicu: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Tim riječima Isus nije doveo u pitanje, kao ni nijednom svojom drugom izjavom valjanost starozavjetne objave i Božjeg Zakona, a opet je istaknuo da ima ne samo bolja i savršenija objava od starozavjetne, nego i način ponašanja pravedniji od farizejskoga. Stoga je i prva kršćanska zajednica zauzela prema Starom zavjetu upravo takav stav: prihvatila ga je kao svoju svetu knjigu, te ga zato i danas čitamo na svojim liturgijskim susretima, ali je Isusa držala puninom objave Božje, pa onda i najboljim tumačem svega što je prije bilo objavljeno.

No pozornom slušatelju riječi današnjeg Evanđelja izazivaju jednu poteškoću upravo iz perspektive svega rečenoga. Isus najprije veli kako će onaj tko dokine jednu od, pa i najmanjih zapovijedi Zakona i tako nauči ljude, najmanji biti u kraljevstvu nebeskom. Taj dio sam po sebi je razumljiv, ali je u neskladu s onim što dalje veli: „Uistinu kažem vam, ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko!“ Ako će se spasiti, pa taman i kao maleni u kraljevstvu Božjemu netko tko dokida neku od Božjih zapovijedi, kako onda Isus veli da ne će ući u kraljevstvo nebesko onaj čija pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja? Ako će se spasiti netko tko u opsluživanju odredbi nije tako precizan i revan poput pismoznanaca i farizeja, kako da se ne će spasiti netko čija pravednost nije veća od one pismoznanaca i farizeja?

Kao pastir Crkve i sveti Augustin se susretao s ovim upitom, te je u propovijedima i govorima nastojao razjasniti nedoumice svojih vjernika. U tom smislu je i uvjeren da spomenuta rečenica ne znači da će u kraljevstvo Božje lakše oni koji krše ili krnje Zakon, od onih čija pravednost nije nadvisila farizejsku. Doista, istinski je prikladan za kraljevstvo nebesko samo onaj tko vrši i starozavjetne i Kristove odredbe, a bez daljnjega postoji stvarna razlika i između onih koji ne vrše i koji vrše cjelovito starozavjetni Zakon: „On (Isus) kaže: neka vaša pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja jer inače ne ćete ući u kraljevstvo nebesko. Tko, dakle, bude vršio te najmanje zapovijedi i druge tako učio, ne će ga se odmah držati velikim i prikladnim za kraljevstvo nebesko, ali ipak ni tako malenim kao onoga koji ih krši. Da bi netko bio velik i prikladan za kraljevstvo, mora činiti i vršiti ono što nas sada uči Krist, to jest pravednost mu mora biti veća od one pismoznanaca i farizeja.“

Tako se očituje da su oni koji vjeruju u Krista i žive sukladno njegovoj riječi istinski prikladni za kraljevstvo nebesko. Oni su usvojili pravednost koja je doista po mjeri kraljevstva koje je naviještao upravo Isus, što je svetom Augustinu bilo tako očito: „Pravednost se farizeja sastojala u tome da se ne ubija, a pravednost je onih koji će ući u kraljevstvo Božje u tome da se bez razloga ne srde. Ne ubijati je najmanje, i tko to prekrši, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. A tko vrši tu zapovijed, ne će već time biti velik i prikladan za kraljevstvo nebesko, ali će mu ipak za koju stepenicu biti bliže. Savršen će biti onaj tko se ne će srditi bez uzroka; kada to bude vršio, bit će daleko od toga da koga ubije. Stoga onaj koji uči da se ne valja srditi, ne krši zapovijed da se ne ubija, nego je radije usavršuje jer nas uči nedužnosti izvana da ne ubijamo, a u srcu da se ne prepuštamo srdžbi.“

Iz svega rečenoga izvire i danas obveza za svakog kršćanina da, u želji uđe u kraljevstvo nebesko, razvija krepost pravednosti u duhu evanđeoskog nauka, utemeljene ne na legalizmu, nego na novom zakonu ljubavi Božje. Vodeći nas k dužnom savršenstvu ta ista ljubav nam ne naređuje samo izvana, nego nas odgaja iznutra, u srcu, kako je to istaknuo i Augustin. Učimo se, stoga, biti pravednici po mjeri pravednosti Kristova kraljevstva u kojem nas čeka vječna neprolazna baština.