1. korizmena nedjelja – A
Evanđeoski odlomak koji čitamo na ovu prvu korizmenu nedjelju Matejev je opis kušnji kojima je bio podvrgnut Isus nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Više je razloga zašto nam Crkva stavlja ovaj tekst na samom početku korizme. Ponajprije zato što vrijeme korizme osjećamo i kao vrijeme prave pustinje, to jest intenzivnog posta i pokore. Osim toga, upravo zato jer je Isus proboravio u pustinji četrdeset dana, Crkva je oblikovala korizmeno vrijeme kao razdoblje od četrdeset dana. I kao što je Isus išao u pustinju gdje je bio podvrgnut kušnjama prije svoga javnog djelovanja, tako je i svakom vjerniku korizma vrijeme priprave ne samo za slavlje uskrsnog otajstva, nego i vježba koja nam daje snagu za dosljedno kršćansko življenje.
Uz spomenute dimenzije koje su bile zajednička stečevina prve Crkve, pojedini su crkveni pisci i sveti oci isticali još neke druge elemente. Tako sveti Hilraije iz Poitiersa, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, smješta Isusove kušnje u širi antropološki kontekst povezujući ih s kušnjama kojima je bio izložen i kojima je podlegao Adam. I Isus je dakle kao čovjek član ljudskog roda, te je izložen i zajedničkim napastima koje ne mimoilaze nijednog člana ljudske vrste. A ako tih napasti nije bio pošteđen ni utjelovljeni Sin Božji, bespredmetno bi bilo očekivati da bude izuzet i itko od nas smrtnih ljudi, bez obzira koliko dobri i sveti bili. Štoviše, to je Sotoni još veći izazov da napastuje: „Đavao je zaveo Adama i varanjem priveo smrti. Međutim jednako je bilo u skladu s njegovom zloćom i zločinom da bude svladan u onom čovjeku čijom se smrću i nedaćama hvalio. Bilo je dostojno da onaj koji je čovjeku zavidio na Božjim dobročinstvima ne bude prije napastovanja u mogućnosti pojmiti Boga u čovjeku. Isus je, dakle, odmah poslije krštenja napastvovan. On svojim iskušenjem naznačuje da đavlova napastvovanja nadasve bjesne u nama posvećenima jer mu je draža pobjeda nad svetima.“
Ali Isus je zato i došao kako bi pobijedio đavla u svim kušnjama u kojima je Adam pao, kako bi tako bio istinski novi Adam, začetnik novog čovječanstva, istrgnutog iz vlasti Sotone. A da bi osnažio ovaj paralelizam, sveti Hilarije je onda, polazeći od trostruke kušnje kojoj je bio podvrgnut Isus, i u Adamovoj kušnji vidio isto toliko dimenzija: „Đavao je Adama zaveo hranom i iz rajske slave odveo na mjesto grijeha, to jest u predio zabranjenog stabla. Đavao je, kao trećim, Adama pokvario častohlepljem za božanskim imenom. Obećao mu je da će biti sličan bogovima.“
Ukazujući na sličnosti s kušnjama u kojima je podlegao Adam, Hilarije skreće pozornost na činjenicu da se ni Isusove kušnje nisu ticale samo njega samoga, nego cijelog ljudskog roda. A kao što su se posljedice Adamova pada prenijele na cijeli ljudski rod, tako i Isusova pobjeda u kušnjama ima jednak univerzalni učinak, što će Hilarije posebno istaknuti kad tumači Isusov odgovor pri trećoj kušnji. U tom trenutku Isus konačno tjera Napasnika, pa je treći odgovor i kruna njegove pobjede nad Sotonom. Tim odgovorom on odlučno odbacuje od sebe svaku sotonsku primisao i napast, čime ostavlja i nama primjer kako postupati u takvim i sličnim kušnjama: „Učinkom je tog odgovora Gospodin i nama pružio veliki primjer da se, prezrevši slavu ljudske vlasti i zapostavivši svjetovno častohleplje, sjećamo kako se moramo klanjati jedino Bogu i Gospodinu jer je sva svjetovna čast đavolski posao. Poslije, dakle, onoga đavlova bijega anđeli služe Kristu koji nas uči da ni nama neće nedostajati anđeoska usluga i služba nebeskih moći kada i mi pobijedimo đavla i zgazimo njegovu glavu.“
I nama koji u kušnjama ovoga svijeta stojimo između ova dva Adama, onoga koji je pao pred izazovom napasti učinivši nas Sotoninim žrtvama i onoga koji je pobijedio oslobodivši nas sotonske vlasti, odvažno je poći putem Kristove pobjede. Isus nam daje snagu svojim primjerom, ali isto tako nas podsjeća da je vrlo moćno oružje protiv sotonskih zamki i podvala upravo korizmeni post. Uzmimo i sami to moćno oružje kojim se poslužio i utjelovljeni Božji Sin, te odbijmo trostruku sotonsku napast kojom bi nas Sotona htio degradirati na sinove ovoga svijet. Stoga u ovom svetom korizmenom vremenu postimo, molimo se, živimo od riječi Božje, klanjajmo se Bogu i njemu jedinom služimo, pa će, bez imalo sumnje, pobjeda biti i naša po uzoru na onu koju je već radi nas izvojevao naš Gospodin.
