19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Matej detaljno opisuje što se dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i nahranio mnoštvo. Naime, Isus je prisilio učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, dok je on ostao na kopnu otpustiti mnoštvo, nakon čega se povukao u molitvu kako je inače običavao. Razumljivo je zašto su se učenici i opirali takvom njegovu planu, jer je bio protivan vjetar, a po noći nije bilo lako boriti se s valovima koji su šibali lađu. Oni kao ribari vidjeli su što ih čeka, ali on ih je svejedno prisilio da uđu u lađu i zapute se kamo im je rekao. Iz svega bi se dalo zaključiti da je njih isus svjesno izložio takvim pogibeljnim nedaćama, koje su mogle završiti tragično, a u najmanju ruku su ih dobro namučile. Svjesno ih gurajući u poteškoće, to jest izlažući nevremenu i riziku, da bi ih potom dostigao hodeći k njima po moru, očito im je žalio ostaviti znakovitu i upečatljivu poruku, svjestan kako će im se to iskustvo urezati u sjećanje. Isus će znati što ih čeka i čemu ih je pripustio, ali isto tako da će im doći u susret pokazujući svoju božansku moć i blizinu.

Upravo zato su sveti oci kao vjerni tumači Božje riječi u ovom događaju iščitavali i mnogo sadržajniju poruku nego što je sadržana u samom slovu teksta. Tako će sveti Hilarije istaknuti da je ovim događajem Isus htio naznačiti buduće događaje kako iz njegova života, tako i iz života Crkve. U tom duhu u pojedinim elementima iščitava znakovit nagovještaj budućega: „Time što je uvečer sam, Isus pokazuje svoju osamljenost u vrijeme muke kada su se ostali raspršili od straha. Time što zapovijeda učenicima da se popnu u lađu i prebrode more dok on otpusti mnoštvo i pošto otpusti, uziđe na goru, zapovijeda da budu u Crkvi i plove po moru, to jest po svijetu do onoga vremena kada se vrati slavnim dolaskom. Tada će svemu narodu koji bude ostatak iz Izraela vratiti spasenje i otpustiti njegove grijehe. Kada otpusti ili točnije pripusti u nebesko kraljevstvo, on će, zahvaljujući Bogu Ocu, biti u njegovoj slavi i veličanstvu.“

A ukoliko plovidba učenika nemirnim morem predstavlja Crkvu u valovima ovoga svijeta, utoliko Gospodinov dolazak po moru učenicima donosi sigurnost i utjehu. Zato će sveti Hilarije u ovom odlomku iščitati nagoviještene i buduće nedaće Crkve, koja je u svijetu okružena i kušana svjetovnim mentalitetom, a iz tog kužnog okruženja može je izvući samo živa vjera u Gospodina, njegov dolazak i njegovu prisutnost: „Međutim, pored naznačenoga učenike uznemiruje vjetar i more. Ljuljaju ih mnogobrojnih pokreti svijeta jer se protivi nečisti duh. Ali Gospodin dolazi o četvrtoj straži. Tada se, četvrtoga puta, vraća nesigurnoj i brodolomnoj Crkvi. U četvrtoj noćnoj straži razotkrivamo toliki broj skrbi. Prva je straža bila straža Zakona, druga proroka, treća tjelesni dolazak i četvrta povratak u slavu. Ali će Crkvu zateći umornu i okruženu Antikristovim duhom i bezbrojnim gibanjima svijeta. Doći će posve tjeskobnima i uznemirenima. Budući da će zbog Antikristova običaja biti u brizi od svake novosti iskušenja, prestrašit će se i kod Gospodnjega dolaska. Bojat će se lažnih slika u zbiljama i utvara što se šuljaju u oči. Ali će Gospodin smjesta progovoriti. Otjerat će strah i kazati: ‘Ja sam’. Vjerom će u svoj dolazak odagnati bojazan od brodoloma koji prijeti.“

Sveti Hilarije je doista bio uvjeren kako je iskustvo učenika na lađi u borbi s valovima bilo slika budućeg duhovnog stanja i iskustva Crkve koja će biti omiljena meta đavolskih i Antikristovih napada koje je Crkva proživjela i preživjela ne samo od prvog do četvrtog stoljeća, nego se s njima suočava i u naše vrijeme. I danas se bori s tolikim valovima, a pastiri naših dana upozoravaju nas, kao i Hilarije nekada Crkvu svoga vremena, da je Crkva lađa spasenja na koju se obaraju valovi ovoga svijeta. Najgore od svega što joj se može dogoditi bilo bi da počne u sebi biti nestabilna i nesigurna, da dopusti na svom zdanju pukotine, te da počne puštati vodu ovoga svijeta koja joj prijeti propašću. Kao što Isus nije bio na tjelesno prisutan na lađi s učenicima, tako i nama nije uvijek tjelesnim očima vidljiv, ali nas prati i s nama je kad god zatreba svojom duhovnim pomoći i snagom. Tako je i Crkva u svim vremenima trajno izložena nevoljama i poteškoćama života, lišena njegove tjelesne prisutnosti, ali ne one otajstvene i duhovne kojom nas tješi i hrabri: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Zato i danas samo on može ohrabriti Crkvu na nemirnom moru života, ugroženu valovima svijeta, svjetovnoga  i svjetovnosti. Držimo se stoga njegova glasa koji ulijeva povjerenje i prisutnosti koja smiruje oluju, kako bismo se oduprli valovlju ovoga svijeta, te ne snagom vjere privukli sve utopljenike koji u Crkvi traže brod i luku spasenja.