20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej je opisao jedan neobičan događaj, koji se zbio izvan teritorija izraelskog naroda. Naime, Isus se povukao sa svojim učenicima u krajeva tirske i sidonske koje su nastanjivali većinom Kanaanci i Feničani. No ni tamo nije mogao proći neopažen, te im je tako izišla ususret jedna žena Kanaanka vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Bilo je doista iznenađujući da ga je ta žena prepoznala i javno priznala Mesijom, Gospodinom i Sinom Davidovim, kad se vjerojatno nitko nije obazirao na prisutnost jednog židovskog rabina, za njih beznačajnoga, sa skupinom svojih sljedbenika. Još veće iznenađenje je bilo Isusovo ponašanje. Isus joj nije uzvrtio ni riječi, praveći se da se njega ne tiče njezin vapaj i zazivanje. Ponašao se kao tipični Židov koji odbacuje bilo kakav kontakt sa strancima, to jest pripadnicima drugih naroda s kojima nisu dijeli vjeru u jedinoga i pravoga Boga.

No kako žena nije posustajala, i učenicu su pokušali utjecati na Isusovu odluku, te su ga molili da joj udovolji, a kad njihova misija nije uspjela, pristupila mu je i Kanaanka osobno. Kako njima tako i njoj Isus je odgovorio vrlo kratko, gotovo službeno pravdajući svoje odbijanje slikovitim govorom. Odgovarajući apostolima, rekao je da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, a uzvraćajući Kanaanki na njezinu molbu rekao je da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Tako je slikovito svoj Izraelski narod nazvao ovcama i djecom, dok je pogane nazvao psićima. Tumačeći svojim vjernicima ovaj događaj, sveti Augustin će i objasniti zašto je Isus upotrijebio spomenute slike u ovim razgovorima, a napose će se osvrnuti na  značenje riječi pas, kao i na Kanaanejkinu ustrajnost: „Pas si, jedan od pogana, častiš kumire. Što je pak psima prisnije nego lizati kamenje? Dakle, ‘nije dobro oduzeti sinovski kruh i baciti psima’. Da se nakon tih riječi Kananejka udaljila – pas došao, pas otišao! Ali Kananejka je od psa postala čovjek jer je kucala. U molbi je ustrajala. Samom je stanovitom vikom pokazala poniznost i zadobila milosrđe. Nije se uzrujavala niti raspalila što je bila nazvana psom dok je iskala dobročinstvo i molila milosrđe. Samo je kazala: ‘Tako, Gospodine’. Nazvao si me psom. Zacijelo sam pas, priznam svoje ime. Istina govori. Ipak neka stoga ne budem odbijena od dobra djela. Upravo sam pas. ‘Ali i psi jedu od otpadaka što padaju sa stola njihovih gospodara’. Želim jedno skromno i neznatno dobročinstvo. Ne navaljujem na stol već tražim mrvice.“

A kad je žena pokazala do kraja poniznu ustrajnost, Isus je onda odgovorio na primjeren način pokazujući koliko je cijenio njezinu vjeru. Zato ju je i stavljao na kušnju, zato se i oglušivao na njezine molitve i molbe, kako bi je potakao da ne posustaje, nego da još jače vjeruje i žarče moli. I prihvatila je istinu koju je Isus izrazio svojim slikovitim govorom o ovcama i psićima, te je u svoj poniznosti posvjedočila da je svjesna uzvišenosti vjere naroda Izraelova, moleći da njoj poganki u dio padnu barem mrvice Božje milosti i dobrote. Zato će sveti Augustin upravo u liku ove žene prepoznati pralik Crkve koja će kasnije biti sastavljena ne samo od Židova, nego i od svih ostalih naroda: „Gledajte kako se preporučuje poniznost. Gospodin je Kananejku nazvao psom. Ona nije rekla: nisam. Rekla je: jesam. Gospodin je smjesta dodao jer se priznala psom: ‘O ženo, velika je tvoja vjera!’ priznala si se psom, ja te priznajem čovjekom. ‘O ženo, velika je tvoja vjera.’ Molila si, tražila si, kucala. Primi, nađi, neka ti se otvori. Gledajte, braćo, kako je kod te žene koja bijaše Kananejka, to jest koja potjecaše od pogana, te predstavljaše lik ili sliku Crkve, najviše naglašena poniznost.“

Ponizna vjera ove žene dovela je do pravog rezultata. Ne samo da ju je Isus uslišao, nego ju je, odbijajući joj zahtjev, vodio putem jasnije spoznaje. Stavljajući je na kušnju u njoj joj pobuđivao dodatnu želju, ali i svijest o važnosti vjere naroda Izraelova, kao i potrebu istinskog zajedništva svakoga čovjeka s Bogom živim. Ne posustajući kao tražiteljica Kanaanka je pokazala poniznu vjeru kojom postaje uzor i nama, to jest, kako reče sveti Augustin, slika Crkve koju je Gospodin obdario darom vjere okupivši ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda, ne praveći više razliku između Židova i pogana. Neka i nas nadahne primjer ove žene koja je svjesna da je nezasluženi dar pronaći se pred živim Bogom, što i mi također po vjeri svakodnevno činimo. Neka nas vjera učini poniznim i ustrajnim moliteljima, koji  u poniznosti staju pred živoga i moćnoga Boga koji nam svojom moću izlazi ususret ako ga istinski tražimo i ako mu istinski vjerujemo, kao što je bio slučaj Kanaanke pred Isusom.

Svetkovina Marijina uznesenja

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo svetkovina je koja nas ispunja iznimnom radošću i prožima osjećajima istinske vjere i duboke nade. Jer slavimo konačni milosni Božji zahvat kojim je živi Bog Isusovu i našu Majku Mariju obdario pobjedom nad smrću i cjelovitom proslavom u nebesima. Ovaj čin Božje milosti nije nikakva iznimka, nego vrhunac i kruna Božjeg djelovanja u Mariji koja je od samog začeća bila milosti puna, te je kao takva neopozivo i potpuno surađivala s Bogom kao sudionica plana spasenja. Upravo zato, svjestan njezine uloge, sveti Ivan Damaščanski će ukazati na njezino dostojanstvo poradi kojega je zaslužila tijelom i dušom postati stanovnicom neba, pridružujući se svome Sinu, Prvorođencu od mrtvih: „Danas se Djevica koja je neoskvrnjena i nije prijateljevala sa zemaljskim strastima, već se hranila nebeskim mislima nije vratila u zemlju. Budući da je živo nebo, nastanila se u nebeskim šatorima. Uistinu, tko će sagriješiti nazivajući je nebom osim da rekne, sjajno upućen, da ona nadvisuje neusporedivim prednostima nebesa? Onaj koji je stvorio i koji obuhvaća nebesa; onaj koji je sazdao stvorenje u svijetu i nad svijetom, vidljivo i nevidljivo, i koji nije ni na jednom mjestu jer je mjesto svemu – mjesto, po definiciji, sadrži zbilje u njemu – u Djevici je za se djevičanski sazdao zametak. Nju je učinio prostranim hramom svoga jedinoga beskrajnoga božanstva koje sve ispunja. U njoj se sav stisnuo. Sav je ostao i izvan jer sebe ima za beskrajno mjesto.“

No upravo zato jer je primila Sina Božjega u svoj život, bila je potpuno ispunjena životom koji ne dopušta pristupa, blizine i utjecaja smrti. Noseći u svom biću njega koji je Život, primila je neizrecivu zaštitu, te je i u trenutku preminuća bila pobjednica nad smrću, o čemu Damaščanski odvažno promišlja: „Danas se riznica, bezdan milosti – ne znam kako da se izrazim svojim odvažnim i neustrašivim usnama – prekriva smrću što nosi život. Bez straha pristupa smrti ona koja je rodila njezina uništitelja ako uopće smijemo nazvati smrću Djevičino najsvetije preminuće koje daje život. Kako da ona koja je bila snažni izvor istinskog života za sve postane podložna smrti? Ipak se prepušta odredbi vlastitoga poroda. Kao kći staroga Adama isplaćuje predačke dugove jer ih nije otklonio ni njezin Sin, sami život. Budući pak da je ona Majka živoga Boga, dostojno je što je prenesena k njemu.“

Doista, Marija nije bila uznesena na nebo tijelom i dušom sama po sebi ni svojom snagom, nego po zajedništvu sa svojim Sinom koji je i sam okusio i pobijedio smrt. Spašena je po njegovim zaslugama, ali je spašena potpuno jer je imala neprocjenjive zasluge kao njegova Majka. Vjerna Božjoj milosti i planu podarila mu je savršeni i prečisti ljudski život, a on je nju zauzvrat obdario nebeskim i božanskim neizrecivim životom. Tako je ona po zaslugama njegova spasenjskog djela nagrađena za zasluge koje je imala prema njemu kao majka i hraniteljica koja mu je omogućila da postane čovjekom. A neizrecivi susret Majke i Sina u trenutku njezina preminuća sveti Ivan Damaščanski opisa na sljedeći način u svojem teološkom promišljanju: „Tada se, izgleda, zbilo što se s time slagalo i bilo dosljedno u tome trenutku. Tako se meni čini. Kralj je došao vlastitoj Roditeljici da božanskim i čistim rukama primi njezinu svetu, čistu i bezgrješnu dušu. Ona je, razumije se, kazala: ‘U tvoje ruke moje Dijete, polažem duh svoj. Primi moju dušu koja ti je draga. Očuvao si je bez grijeha. Svoje tijelo predajem tebi, ne zemlji. Čuvaj cijelim što si se udostojao oblikovati i mada rođen sačuvao djevičanskim. Prenesi me sebi da ondje gdje si ti, plod moje utrobe, budem i ja i s tobom stanujem. Hitam tebi koji si neodjeljivo sišao k meni’.“

Ova Marijina pobjeda nad smrću, izvojevana po neizrecivom zajedništvu sa Sinom Isusom, razlog je posvemašnje radosti za svakoga od nas. Ma koliko Marijino uznesenje bilo osobit događaj i dar milosti, ono ipak nije nikakva iznimka jer je ona samo prva koja je ostvarila Božji plan koji se tiče i svakoga od nas. Pozvani smo stoga učiti na njezinu primjeru, ali i tražiti danas njezin zagovor, kako bismo poput nje težili pravom jedinstvu s njezinim Sinom i našim Gospodinom, čijim zaslugama i milošću smo i sami pozvani na milost cjelovitog spasenja i potpune pobjede nad smrću. Budimo mu vjerni poput Marije, kako bi i nas jednom obdario slavom nebeskom u kojoj ćemo ga zajedno s nebeskom Majkom, svim anđelima i svetima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen