4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i uglednom Židovu farizejske sljedbe Nikodemu koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor se kretao o navještaju rođenja za nebo, kao i Isusova povratka Ocu u nebesku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji način je Bog odlučio iskazati svoju ljubav prema svijetu i ljudima proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednog starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kad je izraelski narod hodio prema obećanoj zemlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim kako bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se ne može cjelokupna slikovitost starozavjernog događaja usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupu

Isus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Pogotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ljekovito podizanje, to jest njegovo uzdignuće na stup križu. Kao što je Mojsije napravio neobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribijen i uzdignut na križ i u svome tijelu pobijediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ugrize, prikovao ju je potom na križ i pobijedio je obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti zbog kojeg je čovjek trpio ujede otrovnica, kako bi u svom tijelu primio ujede poradi nas i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bio je ljekovit potez i zaštita od otrovnica. No zbog ljudskog grijeha i neposluha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A kako bi ljude oslobodio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljudski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakog smrtonosnog otrova. Prihvatio je ovu nezahvalnu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje trovao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije stoga suvišno napomenuti da i danas određeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekada on u tom proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovito uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on podignuti na križ ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlja u hodu pustinjom zemaljskog života i dati konačno spasenje u nebu.

Kršćanin znak svijetu

No upravo time Isus nama vjernicima providonosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebeskoj slavi neophodna je ova etapa zemaljskog uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod koji je hod kroz pustinju ljudskoga poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasnosti i izazova, pun je zmija ljutica koje nas grizu koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i kao kazna, to jest posljedica grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubav i prema Bogu i od želje za njime. Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome. Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne ljubimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sreće da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospodina pribijenoga na nj. Jer i mi smo svojim grijesima poput zmija ljutica izgrizli svoga Boga. I zbog našega života i prijestupa on se dragovoljno stavio na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijenosnici zaraze.

Neka nam korizma stoga bude vježbanje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Stoga, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječji, tako bi bilo potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedočanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetog Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku slavu, onda je i nama prava lansirna rampa ili odskočna daska za put do neba. I ne zaboravimo, samo pribijen na križ poput svoga Gospodina kršćanin je valjan znak ovome svijetu.