Govoriti o uskrsnuću nije lako, te se glede te zadaće ne treba niti zavaravati. Trnoviti je svaki pokušaj boljeg razumijevanja tog najvećeg otajstva u kojem se zrcali istinsko lice Boga i otkriva prava veličina čovjeka. No upravo poradi zahtjevnosti tog pothvata, tim ljepša je i punija spoznaja do koje se dolazi nakon takvog duhovnog propitivanja i putovanja. Upravo zato je uskrsnuće privlačnije svojom otajstvenošću, te svakog iskrenog tražitelja smisla i biti života poziva na ovo putovanje na kojem se može doći i do rezultata u vidu čvrstih duhovnih činjenica kojima se hrani sam život.

Pretpostavke boljeg razumijevanja

Jedna od nezaobilaznih pretpostavki, a ujedno i nepobitnih činjenica, jest očevidnost da je čovjek biće života. U svaku poru njegova bića upisana je želja i potreba za životom, jasnije i dublje nego u ijedno drugo biće jer posjeduje svijest o životu zahvaljujući duhovnoj duši po kojoj se izdiže iznad okvira zadanih materijalnom stvarnošću. Sviješću o životu i željom za neprolaznim životom koji se nastavlja u punijem i savršenijem obliku, čovjek pokazuje tragove upućenosti na uskrsnuće. Kao biće svijesti osjeća se pozvanim na nešto više od onog što mu može pružiti materijalni svijet, to jest na život kao takav. Međutim, osim same upućenosti na život kao takav, te intelektualno-duhovne sposobnosti da iskorakne iz materijalnoga svijeta po svojim sposobnostima u koje se ubrajaju odlike besmrtne duše kao što su nematerijalne operacije ljudskog uma (filozofi bi to nazvali sposobnošću za metafiziku), čovjek je sposoban doći do neprolaznih i nematerijalnih istina koja ga nadilaze.

Doista u ljudskom duhu postoji još nešto trajno, neumrlo, nepromjenjivo, a to je sposobnost ćudorednih normi i zakona. Prema ovoj konstanti ljudskog roda i ljudskog duha postoji u čovjeku ćudoredni kodeks koji mu dolazi iznutra, nepromjenjiv i neupitan. Doista ga može smatrati fenomenom za koji ne zna odakle mu je usađen, a koji je prisutan i kad ga svjesno krši, zanemaruje i odbacuje. No i taj kodeks mu je dan kao dar života, te ukoliko živi sukladno njemu, tada jamči život sebi i svijetu oko sebe. Ne treba niti ispustiti iz vida da čovjek oko sebe osjeća i spoznaje kao neupitne i druge vrijednosti oko kojih gradi život, koji bi bio nezamisliv bez istih, a koje se tiču njegove duhovne strukture. Naime, teško da bi čovjek mogao živjeti da nije obilježen potrebom za neprolaznim dobrom, vječnom istinom, neiskrivljenom pravednošću, autentičnom ljubavlju, nepokolebivom vjernošću, čvrstim pouzdanjem itd.

Iskustvo ograničenja

No kako bi se govorilo o uskrsnuću nije ipak dostatno istaknuti ljudsko iskustvo i potrebe, jer bi ono ostalo uopćeno i neprecizno, a i vrlo nepouzdano. Time što čovjek nešto želi ne znači da to neophodno mora i biti. Njegova želja bi mogla biti tek samo pobožna želja ili mašta ili projekcija unutarnjih potreba koja ne sadržava stvarnost nego obmanu. Po tome čovjek ima iskustvo svojih granica. Ograničen je svojim ljudskim iskustvima, poimanjima i predodžbama, jednako kao i prostorom i vremenom, pri čemu živi konkretnost postojanja u potrazi za općevrijedećim i općeprihvatljivim zaključcima kojima se izdiže iznad svoje konkretnosti. Upravo jer ima iskustvo ograničenosti, u njemu postoji želja za neograničenim životom, u protivnom bi imao život u dostatnoj mjeri i ne bi težio za njih. No s druge pak strane njegova težnja za višim i punijim životom održava usađenu sposobnost da primi više. Druga bića nemaju u sebi to svojstvo ni potrebu ni žeđ koju čovjek nosi na tako upečatljiv način. Radi se o nečemu što su teolozi rane Crkve definirali teološkom izrekom: Homo capax Dei – čovjek je sposoban primiti Boga, to jest sposoban je za veći, puniji, uzvišeniji život. Njegovu neugasivu žeđ za životom ne mogu zadovoljiti ljudski i zemaljski okviri, nego samo ono neizmjerno i neograničeno Biće može biti pravi obzor ljudskih traženja i potreba, jer mu je on i usadio spomenutu želju.

Božja pomoć

A kako čovjek ne bi ostao u procjepu između stanja, mogućnosti i želja koje nije kadar sam sebi ispuniti, sam Bog mu je došao ususret kao onaj koji je jedini moćan zadovoljiti mu želju i ispuniti srce koje bi uostalom bez toga ostalo zjapiti golemom prazninom poradi neispunjene želje i neutažene gladi za životom. Sve ono za čim je čovjek vapio, bilo da se radi o potrebi ispravne informacije (=istine) o svome životu, ili pak o potrebi djelotvorne pomoći, to mu je pružio Bog objavitelj i Bog koji je ušao u ljudsku povijest kao skrbni otac koji jamči svoju pomoć. Stoga bit cjelokupne objave stoji u tome da Bog čovjeka vodi prema obilju, to jest punini života. A do tog obilja i punine dolazi se preko uskrsnuća, što je pokazao sam Sin Božji. Jer obilje i punina života se ne mogu ostvariti u okolnostima zemaljskog, nego samo u posvemašnjem otvaranju nebeskom. Do toga ne može doći čovjek svojom moću, ali može primiti kao dar Božjom pomoću. Samo Bog koji je neiscrpno vrelo neizmjernog života može čovjeka obdariti istim takvim životom.

Propovijedajući radosnu vijest Isus se i predstavio kao donositelj istinskog života. Kad tumači svoje poslanje jasno će reći: Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10,10). A i sveti Ivan će ga predstaviti kao Božju Riječ u kojoj je život svemu što postoji, a napose ljudima kojima postaje svjetlo i to svjetlo neugasivo što svijetli u tami. Doista to neugasivo svjetlo izaziva žeđ za pravim životom koju je Bog utisnuo o čovjeka i koji je njome obilježen dok je ne utaži. A može je utažiti i života se nasititi ako primi tu istu Riječ u kojoj je život istinski i pravo svjetlo. Sveti Augustin će to izreći na sebi svojstven način: Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Zato će svaka ljudska upućenost prema spoznaji onoga što je bilo u početku, to jest spoznaji izvora iz kojeg je provreo život biti upućenost na Boga izvor života. A svaka spoznaja istine o životu i svaki dar života, bit će dodatna spona zajedništva s Bogom životom istinskim i vrelom života jer je on život u sebi.

No ljudskoj misli i ljudskom nastojanju Božja ponuda i plan su bili prevelik izazov. Radije je čovjek, umjesto da mijenja i podlaže sebe Božjem naumu, koji se mogao dogoditi samo u srcima spremnima po vjeri, od Boga imao svoja očekivanja koja su graničila s političkim ili etničkim obračunima. Umjesto da sama sebe podloži Božjim očekivanjima, on je Boga htio upregnuti u službu svojih vremenitih interesa. Pa ni narod koji Bog sebi izabire za predragu svojinu i za svoj narod, nije do kraja slušao glas svoga Boga, niti je uvijek jednakom snagom i spremnošću provodio njegov plan života po kojem je i sam trebao živjeti baštineći pravi i neprolazni život.

Bog je zato htio ući do kraja u ljudski život, kako bi tom ljudskom životu podario uskrsnuće iznutra, a ne samo da ono bude božanski zahvat izvana. Pravi život se trebao dogoditi tamo gdje se grijehom izgubio, u ljudskom životu. A kao što se Bog zauzeo i izložio da uđe do kraja u ljudski život, isto takav trud treba uložiti čovjek da svome životu vrati božansku dimenziju. Kao što je Bog učinio napor poniženja prema čovjeku, čovjek, kako bi se uzvisio do Boga ostvarujući božanski projekt života, ne može bez istovjetnog napora i žrtve. Ovaj put ulaska Boga u ljudski život doista je bio zahtjevan jer je Božji Sin trebao čovjeku pokazati put života. Tom putu života konačni cilj i smisao je uskrsnuće, onaj život koji više ne podliježe ograničenjima ljudskoga i zemaljskoga, život potpune ostvarenosti u Bogu gdje se njegova žeđ za životom, svaka potreba i mogućnost može do kraja utažiti.

A kako se Božje kraljevstvo mukotrpno probija ovom ljudskom dolinom u kojoj se ljudi svemu više posvećuju nego da posvećuju svoj život Bogom i Bogu, tako je nužno da prođe kroz patnje i nevolje do konačne uskrsne pobjede života. To je put neminovnosti križa kojim je hodio Gospodin Isus koji je tijekom svoga javnog djelovanja više puta svojim učenicima najavljivao kako je nužno da Sin Čovječji pati, trpi, bude razapet i ubijen, da bude pokopan kako bi treći dan uskrsnuo.

Uskrs je pobjeda života

Razumjeti otajstvo uskrsnuća Kristova, te time imati svijest o blagdanu Uskrsa, može samo onaj tko ima barem minimalne pretpostavke koje se traže za razumijevanje otajstva Božjega. Samo onaj tko je otvorio srce za Božje otajstvo i spremno prihvaća Boga u svom životu. Samo u svjetlu Božje objave čovjek otkriva ne samo koji je njegov pravi put, nego prije svega da je uskrsnuće smisao tog puta i cijelog života. Židovski narod se pripremao na taj događaj cijelu svoju povijest, pa je opet imao veliku poteškoću shvatiti da je baš to bio Božji vjekovni plan i smisao njihova izabranja. Pa i apostoli koji su tri godine bili u Isusovoj školi, teško su razumijevali Isusov plan i sve nagovještaje koje je izrekao o životu vječnome i o uskrsnuću kao o srži vjeri.

Stoga samo s dužnom pripravom i razumijevanjem širine života moguće je stati pred događaj uskrsnuća. A kad se govori o širini života koji treba razumjeti, onda se ne misli samo ljudski na nego i na božanski. Jer ljudski bez Božjega nije dovoljno širok da bi shvatio i prihvatio događaj uskrsnuća, ma kako prema njemu bio upućen i prema njemu težio. Jedino polazeći od širine Božjega života, od Boga koji je Život i iz kojeg je izvire svaki život, čovjek se može upustiti u razumijevanje stvarnost uskrsnuća kao neponovljivog zahvat Boga u ljudsku povijest.

Uskrsnuće je kruna na život koji ima svoje ljudske pretpostavke u ozbiljnom ljudskom traženju, ali i u ćudorednom kreposnom životu. Nakon spoznaje ljudske nedostatnosti ono je odgovor na svaki upit, lijek na svaku ranu i neophodna snaga u krhkosti. Tek nakon što čovjek dopusti da ga Bog vodi takvim iskustvom, onda slijedi prepoznavanje Krista kao uskrslog Gospodina, što je razvidno iz slučaja samih apostola. U tom duhu Uskrs postaje ispunjenje svih ljudskih traženja, a ne događaj bez povoda i bez prethodnog plana i najave. Uskrs se nije dogodio stihijski kao plod tek ljudske reakcije na Kristove riječi, nego kao događaj objave neizmjerne Božje ljubavi i vječnoga plan koji je po Kristu došao k svome izvršenju u povijesti. U trenutku kad Božji Sin pobjeđuje i samu smrt, uskrsnuće kao pobjeda života postaje i najveći pokazatelj Božje moći i svemoći.

Uskrsnuće je stoga u biti eksplozija Božjeg života koji se svom snagom ulijeva u ljudski život. Božji život se po Kristu utkaje u naš ljudski na tako neprimjetan i neusiljen način da ostaje nedjeljiv kao niti tkanine koje u cjelini platna ostaju neuočljive pojedinačno, ali bez njih ne bi bilo ni cjelina. Uskrsnuće je odgovor na čovjekov vapaj za životom i to onim istinskim. Ako nedostaje taj vapaj, ta čežnja, ne može doći do pravog uskrsnuća, niti čovjek može razumjeti sam čin uskrsnuća kao neophodan i nezamjenjiv. Upravo tu čežnju i taj vapaj za istinskim, pravim životom Gospodin Isus je izgrađivao u svojim apostolima, kao što izgrađuje u svakom vjerniku i danas.

Očovječenje čovjeka

Uskrs je također događaj Božjeg očovječenja čovjeka. Bez Uskrsa, bez korjenitog Božjeg zahvata u ljudsku stvarnost ne može se govoriti o pravom i cjelovitom čovjeku. Bez Uskrsloga i njegove snage čovjek nije čovjek. Bez ljubavi što struji iz srca Uskrsloga nema pravoga života, bez vjere u uskrsnuće nije izgrađen, bez uskrsne hrane je gladan. Da tek Uskrs očovječuje čovjeka i čovječanstvo istinito je i u materijalnom smislu: najviše traga i najdublji trag čovječnosti ostavili su oni koje je snažila vjera u uskrsnuće. Upravo oni, oživljeni Duhom Uskrsloga, učinili su najviše dobra čovjeku i čovječanstvu.

Stvarno očovječenje čovjeka se događa pobožanstvenjenjem. Tek kad primi Božji dar, čovjek je istinski čovjek, utvrđen, cjelovit i zaštićen u svojoj ljudskosti. Bez Boga je lomljiv, krhak i slab. Isusovim utjelovljenjem i uskrsnućem Bog učvršćuje ljudskost ljudi kako bi, posredujući im božanski dar – Duha Svetoga, mogli biti pravi ljudi, očišćeni od grijeha, oslobođeni od slabosti i usmjereni prema vječnosti. Kristova ljudska narav već je od utjelovljenja primila neizrecivi dar besmrtnosti, no ipak je trebala proći kroz iskustvo svega ljudskoga, a ne izgubiti ništa od ljudskosti. Neizbježno iskustvo je bila patnja i smrt koju je Isus prihvatio kao solidarnost s ljudima. Njegova ljudska narav je u tim trenutcima ostala cjelovita, pa i u smrti, po onom neizrecivom daru jedinstva s božanskom po kojem je božanstvo obdarilo ljudskost darom neumrlosti. Uskrs će stoga biti samo konkretizirana pobjeda kojom će se ostvariti i u smrti ono što je Isusu bilo dano u životu.

Krist Gospodin će uskrsnućem ljudski život, pa i cijelu ljudsku povijest, istrgnuti vremenu i prostoru. Vrijeme neće više ostati samo prolazna kronologija ljudskog života, koja nema čvrstog oslonca i uporišta, nego prima pečat neprolaznosti i stabilnost vječnosti. Prostor neće više biti skučeni prostor ljudskoga življenja, nego će se otvoriti prostranstvima Kristova kraljevstva. U tom duhu uskrsnuće je vrhunac jednog procesa, a ne dio istrgnut iz cjeline, pa opet i nakon toga svega pred otajstvom uskrsnuća ostaje dovoljno prostora za doživljaj neponovljivosti čuda.

Tekst objavljen u: Svjetlo riječi, travanj 2015.

Uskrs – danja misa

Nakon što smo sinoć u Evanđelju imali prigodu čuti kako su se žene kao prvi svjedoci Isusova praznoga groba prestrašile i pobjegle, danas razmišljamo o tome kako su i dvojica apostola Petar i Ivan došli na Isusov grob. Ni oni kao drugi svjedoci praznoga groba nisu u tom trenutku susreli Uskrsloga, ali su ipak smogli nešto više hrabrosti za malo bolje zaključke o svemu što se dogodilo. I njima je bio neophodan prazni grob kao činjenica od koje su pošli kako bi dalje preispitali sve što se dogodilo.

Jer raspeti i umrli Krist nije bio položen samo u stijenu blizu mjesta razapinjanja, nego je također bio položen u njihove život, posijan kao sjeme u zemlju koje je trebalo donijeti obilat rod, kako je sam Isus govorio o svojoj smrti. No činjenica je bila da to sjeme nije uvijek položeno u bogatu i plodnu zemlju, nego je često položeno u suhu i besplodnu zemlju. Nekad je bačeno na tvrdo i kamenito tlo gdje se ne može uhvatiti, a dogodi se da je položeno čak i u samoj stijeni. No u trenutku Gospodinove muke srca apostola u koja je Isus sijao sjeme uskrsnuća postala su tvrda i kamenita, te je prijetila opasnost da posijano sjeme u njima propadne ne donijevši roda. Zato je Krist svojim uskrsnućem odvalio stijenu sa svoga groba, kako bi ih pozvao da se dođu osvjedočiti i provjeriti da smrt ne može životu ništa, kako bi ih pozvao da oni otvore svoje srca i da dopuste da posijano sjeme uskrsnuća snažno proklije novim životom i da donese istinske plodove spasenja i vječnosti.

Kao što je Kristov živo bio položen ne samo u grobnu stijenu, nego i u srca apostola, tako je položen i u naša srca i naše živote, te vapi i kuca iznutra da razvali grobnu ploču koja ga sputava, te da iz njega bujno izbije novi život. Kao što je Krist rastvorio stijenu groba, neophodno je bilo, a to je i cilj spasenja, da razbije naša srca kamena te da ih učini rasadnicima života. Zato je on prihvatio ući u srce kameno, samo središte smrti i hladnoće, kako bi ga svojom ljubavlju razbio i preobrazio u svetište života i božanske topline. Doista najtvrđe i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj je ljudsko srce lišeno vjere i ljubavi Božje. Ono je istinski grob koji pokopava žive, ako ne živi oživljeno Kristovim životom iznutra.

Dvojica apostola, trčeći na Kristov grob, trčali su sebi ususret. Trčali su samima sebi i svojim nadama pokopanima s Kristom. Trčali su ususret stvarnom životu koji su živjeli u Kristu, ali su ga ostavili pokopana na Kalvariji. Trebali su se vratiti tragom svoje nevjere, te pronaći sebe vjerom osnažene, jer samo s Kristom koji im daje vjeru mogli su se osjetiti cjelovitim ljudima. Trebali su se otrijezniti od svoje nevjere strahom proizveden i nadići strah od uskrsnuća, kako bi pronašli sebe vjerom učvršćene u uskrslom Gospodinu. I, doista, pronašli su se onda kad su počeli vjerovati nakon što su ušli u grob Gospodinov. Pronašli su se onda kad je uskrsna snaga počela zahvaćati i preobražavati njihova srca. Jer onaj Krist koji je na Veliki petak bio položen u grob, bio je pokopan i u njihovim srcima koja su se zbog toga okamenila i postala beživotna. U njima je, jer im je nada uvenula, jer im je vjera kopnila, jer im se ljubav gasila, zavladala prava smrt. Kristov prazni grob u koji ulaze vraća im nadu, podiže vjeru i budu ljubav. Život se u njima ponovno razbudio kad su njihova srca od kamenih počela postajati plodna srca u kojima je sjeme uskrsnuća napokon počelo hvatati korijen.

Uđimo stoga i mi s njima, nošeni njihovim iskustvom, u grob našega Gospodina i osvjedočimo se da u njemu ne caruje smrt nego život. Uđimo tako u srce svoga života, uđimo tako u samo središte i svetište života. Krist ne želi da bježimo od njega i njegova života, nego da nam njegov grob bude škola života. Neka njegov grob bude rasadnik u kojem klija sjeme uskrsnuća. On ne želi da pobjegnemo od smrti i groba, nego da za života pobijedimo smrt kako bismo je i u grobu pobijedili. A samo s njegovim uskrsnućem možemo biti istinski pobjednici. Shvatimo i mi, poput Petra i Ivana, da nema smisla bježati od njegova groba i uskrsnuća, nego se suočiti sa životom i smrću, te snagom njegova života pobijediti smrt. Stanimo stoga i mi pred smrt, ispriječimo joj vlastiti život  obdaren vjerom u uskrsnuće i pobijedimo je životom vječnim čija je klica po uskrsnuću Kristovu u nama već nikla i donosi svoje plodove. Rastvorimo svoja srca snazi uskrslog Gospodina koji razbija grobove kamene, te neka razbije i naša srca ledena i okamenjena. Neka nas iznutra preporodi sjeme uskrsnuća njegova. Povjerujmo u Pisma koja naviještaju da je Krist imao umrijeti i uskrsnuti i ižaravajmo radost uskrsnuća cijelom svijetu, kako bi svijet po našem svjedočanstvu otvorio svoja srca neprolaznom uskrsnom životu. Povjerujmo dvojici apostola koji vidješe prazni Gospodinov grob i povjerovaše, te poput njih svjedočimo i naviještajmo  kako bi svaki čovjek, oživljen Kristovim uskrsnućem, donio u svom srcu plodove života vječnoga.