U svakodnevnoj hodočasničkoj vrevi
na Trgu svetoga Petra u Rimu,
ovaj neobični kameni svjedok
pozornom hodočasniku priča svoju priču.
«Došao sam iz slavnog Egipta
u ondašnju još slavniju prijestolnicu,
ponosan na sebe i kamenu ljepotu,
na vitak stas i stamenu uzvišenost.
Preda mnom je bio obećavajući život:
pun slave, užitaka i zabave.
Pozorno sam pratio sve događaje
i svemu davao svoj doprinos
kao svjedok burne povijesti
koja se događala pred mojim očima.
U svoje sam pore urezivao
tolika sjećanja i zbivanja
kojima sam nazočio kao očevidac
na mjestu gdje su se mase
slijevale u velikom broju.
No nekako u isto vrijeme kad i ja,
u Grad je stigao i jedan Palestinac,
čovjek zvan Petar – Stijena.
Bilo mi čudno da iz takve zabiti
može doći netko snažan i velik,
kad se i mi ponosni Egipćani
teško probijamo u tolikom suparništvu.
Premda sam žudio upoznati ga,
nije mi polazilo za rukom,
jer on se nikad nije pojavljivao
na carskim zabavama i igrama.
Prošle su godine od toga
kad do mene doprije glas
da će se dotični Petar ipak pojaviti
u cirkusu na gradskim igrama.
Bio sam radoznao upoznati onoga
koji je bio veća stijena od mene,
no ostadoh razočaran vidjevši
sjedokosog starca na smrt osuđena.
Premda nemoćan pred osudom,
opijenu je masu riječima trijeznio,
a nesvjesne svijesti privodio.
Usprkos netaktičnog nastupa,
jer se usudio i caru reći što misli,
umjesto da moli milost i spasi glavu,
mora mu se priznati hrabrost i mir
dok su ga okrutno pribijali na križ.
Dani su potom tekli jednolično
kao da se ništa nije dogodilo,
no ipak će se zbiti velike promjene.
Kao čudom opustješe tribine trkališta,
s vremenom napuštene i zapuštene,
a iz dana u dan bijaše sve veći
broj posjetitelja na njegovu grobu.
Sve to me je nagnalo da se preispitam
tražeći odgovore na nedoumice,
napose na pitanje o budućnosti
koje mi je visjelo nad glavom.
Ali kad sam već ulazio u povijest,
nisam htio ući kao Pilat u vjerovanje,
nego iskreno priznah svoje zablude
i odučih postati živim svjedokom događaja
koji se odigraše pred mojim očima.
Zato se osjetih iznimno počašćenim
kad me uklopiše u prostor njegova groba
i povjeriše mi tako svetu zadaću
– da držim ostatke križa Gospodinova.
Sad znate zašto tako ponosno stojim
jer se napokon osjećam pravim svjedokom
neizbrisive Božje prisutnosti na zemlji
– stijenom poput Petra Stijene.»