14. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo proteklih nedjelja slušali kako Isus prolazi galilejskim gradovima liječeći i naviještajući kraljevstvo Božje, u današnjem odlomku čitamo kako dolazi i u svoj zavičaj, te subotom počinje naučavati u sinagogi. Međutim, njegove riječi nemaju isti učinak na slušatelje kao što je bilo u drugim mjestima, što evanđelist Marko uredno opisuje. Isus će u svome rodnom mjestu doživjeti (ne)očekivano iskustvo odbacivanja. Dinamiku događaja razaznajemo iz opisa osjećaja koji prate prisutne u sinagogi. Evanđelist opaža da su bili preneraženi kad su čuli Isusovo naučavanje, da bi kasnije uočio da su u nevjerici postavljali pitanja o njemu, te su se i sablažnjavali o njega. Vrhunac njihovih dvojbi glede onoga koji je bio pred njima bila je sumnja, to jest nevjera koja je bila toliko jaka da joj se Isus čudio, te poradi nje nije mogao ondje učiniti nijedno čudo.

Cijeli slučaj dakle završava time da Isusovi sumještani u sinagogi ograničavaju svojim pristupom i osjećajima njegovu božansku moć. Sve je započelo nevjericom i preneraženjem, a dovelo ih je do sablazni i nevjere uslijed koje su odbacili Isusa i njegovu poruku. Na žalost ne znamo točno što je Isus govorio i što ih je toliko prenerazilo i u njima potaklo nevjeru. No vjerojatno nije bilo pitanje samo sadržaja nego i onoga koji govori, što je često velika prepreka ili izgovor nama ljudima. Kad nam ne odgovara ono što čujemo, onda se usredotočimo na ono tko govori. Zato se i jesu pitali: Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Dakle, bilo je i njima očito da je posrijedi mudrost i silna djela, ali im je smetalo kako to da je njemu bila dana tolika mudrost i da se po njegovim rukama događaju takva djela. Bio im je neprihvatljiv Isus kao navjestitelj mudrosti i autor silnih djela, pa su zato u njima proradili osjećaji odbojnosti prema njemu i svemu što je naučavao i činio.

I danas u našem svijetu se u glavama mnogih pokreće sličan mehanizam. Počesto promatramo i razmatramo s oduševljenjem i divljenjem misli i izreke filozofa i književnika, te je i hvale vrijedno da tražimo uzvišene sadržaje koji uzdižu duh. Nema ništa lošega u tome da se divimo ljudskoj mudrosti i znanju, no postaje problematično kad nismo kadri osjetiti veličinu i uzvišenost Božjega znanja i Božje objave koja daleko nadvisuje onu ljudsku mudrost. I danas se događa kad iz usta biskupa ili svećenika čujemo navještaj one nepogrješive Božje istine i mudrosti, mnogi to prihvaćaju s dozom netrpeljivosti, te redovito, jer im ne odgovara, prebace žarišnu točku s onoga što je rečeno na onoga tko govori. Posljedica svega toga je da od sebe odbace vjerodostojnu Božju poruku upravljenu izravno njima. Da iste riječi izgovori netko drugi, možda bi se divili i prihvatili o njima razmišljati, ali kad službenik Crkve govori u ime Boga koji se objavio i darovao svome puku, onda to postaje neprihvatljivo.

Možda i za ovakve situacije postoji objašnjenje. Ljudska mudrost i ljudsko znanje, ma koliko moglo biti uzvišeno, prodorno i duboko, nikoga od nas ničim ne obvezuje, nego samo u mjeri u kojoj sami želimo. No spasenjska istina Božja nas zahvaća i obvezuje na izravan način, cjelovito i potpuno. A onaj koji je ne želi prihvatiti, pokrene mehanizme odbacivanja tako da ga ne zahvati osobno, kao što učiniše stanovnici Nazareta. Svi mi ljudi pred Bogom imamo takve obrambene mehanizme, te mu ne dopuštamo da lako i jednostavno uđe u naš život i da nas do kraja prožme. Radije se bunimo i podižemo barijere nevjerice i nevjere kako ne bismo dopustili da nas zahvati do kraja, da nas preobrazi i da nas, ako treba, u društvu izloži. Vjerojatno se to dogodilo i u sinagogi u Nazaretu. Očito im je Isus navijestio Božju mudrost kao živu i zahtjevnu, kao mudrost koja njih osobno izaziva i poziva na put obraćenja i trajnoga hoda za njim, pa su se radije obranili od toga nego da prihvate.

Pred Božjom porukom koja nam je upućena izravno i koja nas zahvaća osobno i intenzivno mi smo počesto preneraženi te je odbijamo. Isus pak ne može ne izgovarati poruku izravno, ne može govoriti apstraktno, nego izravno za spasenje i duhovni život svakoga od nas. Iskustvo koje Isus ima u Nazaretu među svojima poticaj je nama da se preispitamo kakvim osjećajima slušamo evanđeosku poruku. Slušamo li je samo dok nam zvuči uopćenom, dok mene ne dirne osobno? Podižem li obrambeni mehanizam onda kad me dirne i kad je upravljena meni? Jer u društvu u kojemu živimo možemo uočiti iste reakcije. Na isti način ljudi odbijaju Boga kad osjete da im progovara, to jest najprije se ogluše na njegove riječi koje su uvijek izravne, jer su riječi važne i bremenite spasenjem. Bilo bi smiješno da Bog upravlja apstraktne riječi kao neke filozofske teorije, pa tko ih prihvati prihvati, bez neke posebne obveze. On ih, naprotiv, upravlja izravno od srca k srcu, od uma k umu, te očekuje da mu dopustimo da nas zahvate.

Na nama je da to prepoznamo kao prednost i prihvatimo oduševljeno, a ne da se nađemo povrijeđenima zašto nam Bog na izravan način dira razum i srce, svijest i savjest. Takva izravnost je pokazatelj Božje skrbi za nas, a nije prozivanje ni provokacija s njegove strane. Ako nas Bog želi trgnuti iz naše uljuljanosti, to je radi toga što nas voli i što takva uljuljanost nije dobra za nas. Stoga mi sebi ne možemo dopustiti osjećaje koji ograničavaju Isusovu moć, nego naprotiv s radošću i sa zanosom prihvatimo njegovu izravnu poruku svakome od nas koji slušamo njegove riječi. Umjesto da ograničavamo nevjerom Božju moć, radije otvorenim pristajanjem prihvaćajmo Isusa i s ponosom istaknimo ono što su propustili stanovnici Nazareta koji su ga prezreli jer je bio njihov. Istaknimo ne samo da ga se ne stidimo, nego da vjerujemo upravo radi njega, utjelovljenog Božjeg Sina, koji je među nas došao moćnom riječju i čudesnim djelima kako bi nas obdario spasenjem i životom vječnim.