15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o poslanju koje Isus daje svojim učenicima kad ih šalje naviještati kraljevstvo Božje. Pri tome im daje vrlo precizne upute o tome kako ići na put i kako se ponašati i postaviti u pojedinim okolnostima. Daje im savjete kako se trebaju ponašati kad ih prime, to jest kad njihova riječ uspješno dolazi do cilja i žanje uspjeh. Ali isto tako ih poučava što im je učiniti onda kad njihova riječ naiđe na neodobravanja i zid kroz koji ne može proći navještaj Božje riječi. Iz toga vidimo da je jedna od mogućih varijanti koju Isus predviđa je i odbacivanje na koje apostoli mogu naići u pojedinim sredinama, što on mirno prihvaća kao jednu zakonitu mogućnost. Ta mogućnost se tiče ljudske slobode, jer Bog se daruje u slobodi i očekuje da njegova riječ bude slobodno prihvaćena, kao što relativno mirno dopušta mogućnost da ga pojedinci i odbiju.

Zanimljiv je savjet koji Isus daje svojim učenicima u slučaju kad negdje ne prihvate blagonaklono njihov navještaj: Ako vas negdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. O ovakvom Isusovu savjetu je neophodno malo podrobnije razmisliti, pogotovo jer se, tražeći da otresu prah, izrazio slikovito u duhu svoga vremena. Ponajprije treba se upitati što taj savjet znači i što je Isus njime htio ostvariti. Je li time što svojim učenicima savjetuje da otresu prah ispod svojih nogu pretpostavlja da im savjetuje da otklone svaku odgovornost za dotičnog pojedinca, kuću ili mjesto? Diže li on time ruke, nakon neuspjeha u naviještanju od tih istih ljudi koji su upravo najpotrebniji obraćenja i Božje riječi tim više što je odbacuju? Potiče li ih da hladnokrvno prihvaćaju navjestiteljski neuspjeh i da se mire s njime? Zar povrijeđenost navjestitelja treba dovesti do toga da se odbaci svako nastojanje oko tih istih koji se pokazuju tvrdokornima? Je li ovim riječima Isus učio svoje učenike da okreću leđa od tih ljudi? Želi li ih time demotivirati i obeshrabriti pred neuspjesima? Želi li da ne ulaze u rasprave i razgovore, da odustanu od urazumljivanje i uvjeravanja ljudi za njihovo vječno dobro i spasenje?

I dok tako postavljamo pitanja o tome što je mogao značiti Isusov savjet učenicima pored mogućim neuspjehom, bit će nam lakše ako ga pokušamo usporediti s vlastitim životom. Tko to od nas, naime, nije doživio neuspjeha, razočaranja i odbacivanja. I to ne samo od nepoznatih, nego i od onih najbližih? Tko to nije doživio poteškoća i neuspjeha u poslu i svakodnevnim aktivnostima? Isto tako valja primijetiti da ni danas Crkva i svećenik nisu dobrodošli u svakom domu, a da ne govorimo u medijima, javnosti i politici. Ne možemo reći da i danas nema svjesnog odbacivanja Crkve i vrijednosti koje ona zastupa, i to na najvišim razinama uljudbe, gospodarstva i političke moći. Te se stoga postavlja pitanje trebamo li se zbog toga prestati truditi oko očovječenja i uljuđenja ove zapadne uljudbe koja pokazuje tako malo istinski ljudskoga?

No na pitanja koja nam izviru iz evanđeoskog teksta i na pitanja koja nastaju u našem konkretnom životnom okruženju, valja dati pravo tumačenje i istinski odgovor dostojan Sina Božjega koji je poslao svoje apostole da naviještaju kraljevstvo Božje. Prvo što valja reći je sljedeće: Da Isusu nije stalo do dobrobiti i spasenja svih ljudi, ne bi bio slao svoje apostole da naviještaju radosnu vijest. Stoga ih on svojim savjetom da otresu prašinu s nogu ne potiče da okrenu leđa onima koji odbacuju navještaj spasenja niti im daje za pravo da se olako obeshrabre i odustanu od svoga poslanja. Naprotiv, on želi da time ostave znak i svjedočanstvo onima koji su ih odbili, kako bi im se taj znak upečatljivo urezao u svijest, te da jednom shvate, kad spoznaju zabludi i kad dođu u slijepu ulicu svoje nevjere i ljudskih nastojanja, da su bili u zabludi i pogibelji onda kad su udaljili Isusove navjestitelje. Tada im može biti prigoda za obraćenje kad se sjete ostavljenoga znaka kako bi spoznali da su sami sebi bili okrenuli leđa i da su sami odustali od svoga poslanja kad su Isusove učenike udaljili sa svojih vrata i otkazali im gostoprimstvo.

Zato Isus ni danas ne želi da se navjestitelji obeshrabre pred neuspjesima kod ljudi i u svome društvu, premda je bolno promatrati kako čovjek odbacuje od sebe onoga tko mu donosi dar spasenja. Isus ne želi ni danas da se navjestitelji mire s neuspjehom, i kad trebaju prihvatiti činjenicu da ima onih koji ih ne samo odbacuju nego i mrze. Bolno je, doista, promatrati pojedince i društvo u vlastitom narodu i gledati kako odbacuju vrijednosti i spasenjske darove u ime ispraznosti koja im se nudi i napuhuje u ljudskim sustavima ovoga svijeta. Zato poslanik otresa prašinu s nogu da kaže da je čisto od odgovornosti za njihovu propast, te da je čist od prašine koju im netko drugi baca u oči kako bi im onemogućio da vide. Isusov je navjestitelj sve činio da dotične razuvjeri, da im očisti prašinu iz očiju, a kad već nisu htjeli i kad više nije bilo moguće napraviti daljnji korak, onda je jednostavno otresao prašinu s nogu za svjedočanstvo svima.

Neka i nama, Crkvi u cjelini i svakom vjerniku ponaosob, Isusov savjet bude poticaj da se ne mirimo s neuspjehom, nego da još gorljivije nastojimo oko stvarne dobrobiti vlastitoga naroda i društva, pa i onda kad stječemo dojam da nama i sebi taj isti čovjek i narod, to isto društvo okreće leđa. Nas Isus šalje da ljudima vjerodostojno svjedočimo i da svim ljudima ostavljamo znakove po kojima će jednom moći prepoznati da ih je Bog bio pohodio svojom porukom, a oni su je odbili sebi na štetu. Stoga i kad nas pojedinci i javnost odbija ipak nam je neophodno nastaviti moliti i raditi za istinsku i cjelovitu dobrobit društva i čovjeka koja će se ostvariti onda kad potaknemo sve ljude da svoj pogled usmjere prema vrijednostima koje iz Boga izviru i prema istinskom životu koji doseže svoje ostvarenje i puninu u vječnosti.