27. nedjelja kroz godinu – B

Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ljudi koji su u mnogočemu bili čistunci, koji su se natezali oko beznačajnih stvari i stavki Zakona, imaju hrabrosti i drskosti formulirati jedno ovakvo pitanje ne uočavajući kako je bezočno tako olako govoriti o sudbinama ljudi i njihovim temeljnim vrijednostima. Njima je to bilo pitanje za natezanje i rasprave, za iskušavanja i hvatanja u riječi, dok su im životi i sudbine ljudi bili u drugom planu. Jer sva njihova natezanja i tumačenja završavala su tako da su u svemu tražili svoju korist i probitak, pa tako i u ovoj situaciji. Upravo zato im je bilo moguće da jedan ovakav upit razriješe u korist svoga okorjelog srca, te da nikad ne sagledaju stranu koja je bila žrtva te okorjelosti.

I danas se postavlja isto pitanje, te su i danas na kušnji mnogi muškarci i žene, mnogi parovi i obitelji glede problema (ne)razrješivosti braka. Ovo je pitanje koje se postavlja vrlo intenzivno i Crkvi našega vremena kao pitanje kušnje u današnjem svijetu u kojem se prave napadi i pritisci na crkveni nauk kao da je on ljudska izmišljotina, a ne božanska istina. Stoga postoje i danas pritisci na Crkvu, pritisci slični onima pred kojima je Mojsije, poradi okorjelosti njihova srca, ipak dopustio i ozakonio rastavu. Radi se o pritiscima sličnima onima pred kojima je civilno zakonodavstvo davno već ozakonilo rastave koje su toliko česte da se već smatraju nečim uobičajenim, svakodnevnim, pa nerijetko i normalnim. Tako je stanje natjeralo zakonodavca ne da formulira što je dobro, nego da ozakoni ono što se čini. Osim toga, u današnje vrijeme se to događa pod izlikom napretka, razvoja ljudske svijest i slobode, na način da se bračnu vjernost među supružnicima smatra zaostalom, staromodnom, srednjovjekovnom i neprikladnom za suvremenoga čovjeka. A samo zato jer mu ograničava slobodu da živi razvratno, raskalašeno, da bračnog druga pretvori u partnera, a ne u osobu neponovljive vrijednosti koja je dio njegova bića i s kojom ostvaruje neizrecivo zajedništvo u Bogu. Zato danas živimo u društvu u kojemu pojedine skupine zlorabe pravnu državu kako bi u zakone unijela i zakonima omogućila njima pravo na nered, neodgovornost i nećudoredan život.

Isus nije podlegao takvim pritiscima. Čak se nije ustuknuo niti pred činjenicom da je Mojsije dopustio muškarcima da otpuste žene, jer mu je bilo previše jasno što je život i koja je vrijednost međuosobnoga zajedništva, tako da je znao odgovoriti ispravljajući njihove krive pozicije. Oni su ga htjeli po svoj prilici prikliještiti činjenicama rastava, kao i time da se to radi čak prema Zakonu, no kod njega to nije prošlo. Tako i danas ima onih koji drže da bi se rastava i u Crkvi trebala dopustiti, jer je mnoštvo takvih slučajeva i situacija u kojima je bračna zajednica uništena i u nemogućnosti da se vrati u prvobitno stanje. Pogotovo kad su oni koji su se rastali jedni od drugih ušli u neku novu civilnu zajednicu. Ima i onih koji bi mu prigovorili da idealizira, kao što se i danas Crkvi prigovara, no on je svejedno istaknuo onaj iskonski nauk koji nije nedostižni ideal, nego dostupna stvarnost svima koji poštuju Božje odredbe. Pa i onda kada zna da se cjelovito i vjerodostojno bračno zajedništvo ne događa po ljudskim snagama, nego je Božji dar prema kojem se supružnici trebaju ravnati i usmjeravati, Isus ih ništa manje ne potiče da ga prihvate i ostvare. Samo tako mogu od stvarnosti koju im Bog nudi, i ugraditi vrijednosti u svoj život i izgrađivati ga prema svim mjerilima Božjega dara.

Ključ koji daje Isus kad se poziva na onoj prvotni Božji plan za čovjeka je u tome da očekuje od bračnih drugova da ne žive brak kao ljudsku stvarnost, nego kao Božji milosni dar. Nadalje potiče supružnike da ne dopuste da im srce postane okorjelo, nego da ga uvijek čuvaju natopljenim Božjom ljubavlju koja onda hrani njihov život, ispravno ih motivira i pomaže da nadvladaju svaku poteškoću ukoliko naiđe.  Na temelju njegove riječi i Crkva uči i potiče one koji ulaze u brak, da ne ulaze u brak s okorjelim srcem, to jest neispravnih nakana. Uostalom, može biti valjan brak jedino onaj sklopljen s ispravnim nakanama, to jest srca puna ljubavi, u punoj slobodi i spremnosti na cjelovito darivanje. A danas oni koji se pozivaju na nove uvide u ljudski život prema kojima brak ne bi trebao biti nerazrješiv, u biti brane pravo na svoje okorjelo srce i pravo da se ne pokaju za svoje pogrješke i grijehe koje su počinili protiv braka i obitelji. A Isus, upravo jer osjeća odgovornost za ljudske živote i sudbine, ne nudi nevaljala rješenja, nego samo ona koja odražavaju iskonski Božji plan, jer samo takva rješenja mogu čovjeku zajamčiti sreću i mir, kako ovog tako i drugog života.

Nama je ipak više slušati glas našeg Gospodina i evanđeoski nauk koji promiče i potiče na cjelovitu ljubav koja se odlikuje vjernošću, odgovornošću i trajnošću. Supružnici ne trebaju nikad smetnuti s uma obveze koje su se preuzele i obećanja koja su dali pred Bogom i Crkvom, te niti prestati ići putem kojim nadilaze svoje ljudske slabosti i ograničenosti kako bi hodili putem Božjih ostvarenja. Trebaju bježati od jeftinih izgovora poput onih kako se ljubav istrošila, a da se ne pitaju jesu li što učinili da se to ne dogodi, da ne preispitaju svoju odgovornost pred tim. Jer činjenica jest da ćemo Gospodinu jednom polagati račun za to s kolikom smo ozbiljnošću prihvaćali milost koju nam je davao i jesmo li se trudili odbacivati tvrdoću srca, a ne Božji plan, jer okorjelost srca dovodi u pitanje ljudsku dobrobit.