28. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da bi baštinio život vječni. Iz razgovora koji se vodi među njima vidimo da Isus naznačuje kao put života onaj koji ne zaobilazi Božje zapovijedi, nego ih ozbiljno uzima u obzir. Ali uz važnost ćudorednog života i poštivanja Božjih zapovijedi, Isus je ujedno izrazio i njegovu nedostatno za ozbiljan duhovni život. Doista pravi duhovni život nije samo u životu zapovijedi, nego u Isusovu vjernom nasljedovanju, što je sam Gospodin naznačio spomenutom čovjeku kad mu je rekao da mu jedno nedostaje, a to je da proda sve što ima i razdijeli siromasima, te da dođe i nastavi ići za njim. Ovakvu ponudu dotični nije prihvatio, jer nije bio spreman poradi nebeskoga blaga žrtvovati zemaljsko, to jest nije bio spreman zemaljsko uložiti da dođe do nebeskoga na način na koji mu je to Isus savjetovao. Tako je ovaj čovjek odbacio to ‘jedno’ koje mu je Isus ponudio, ali koje nije bilo baš tako nevažno, nego je bilo značajnije od svega onog drugog čime se htio pohvaliti Isusu.

Kao i ovom čovjeku iz evanđeoskog odlomka i nama danas u ovome svijetu nedostaje počesto ono ‘jedno’ u životu koje se pokazuje kao ono bitno. A ono je doista nezamjenjivo, jer ga nijedna zemaljska stvarnost ni ostvarenje ne mogu nadomjestiti. To ‘jedno’ koje nam nedostaje je želja da potpuno pripadamo Bogu, da ga otkrijemo na nov način i da mu se potpuno posvetimo. Pa i onda kad u nama tinja potreba da se držimo ćudorednih normi, počesto nam nedostaje želja da ostvarimo živi i neposredni odnos s Bogom, a ne samo onaj izvanjski i formalni. I dok se trudimo oko bitnih sastavnica ćudorednoga života, na što smo vezani i savješću, o čemu svjedoče i oni koji ne vjeruju u Boga, mi vjernici se ne bismo time smjeli zadovoljiti, nego bismo trebali tražiti još nešto više. Tako ni ovaj čovjek nije ništa osobito činio time što je čuvao zapovijedi Božje, nego je činio samo ono što bi trebao svaki pošten i savjestan čovjek. Štoviše, našao je shodnim hvaliti se kao da je osobito zaslužno djelo pred Bogom slušati minimum Zakona, a nije imao snage za istinski korak vjere u živoga Boga, nije imao snage za onaj presudni korak koji bi ga doveo u život vječni koji je tražio. Zato je njegov život koji se sastojao u vršenju ćudorednih normi još uvijek bio daleko od Boga i od zasluga za život vječni. Jer da je imao pravi odnos s Bogom i pravu svijest o blagu koje je trebao steći na nebu, ne bi mu bilo teško sve ostaviti i slijediti onoga za kim je jedino mogao doći u život vječni.

Ovaj čovjek koji je izišao pred Isusa sve je u životu dobro činio živeći sukladno Zakonu, ali mu je nedostajalo još nešto kako bi bio savršen. Nedostajalo mu je ono ‘jedno’ koje čini cjelinu života, ono ‘jedno’ koje daje smisao ostatku života, te je stoga to jedno što mu je nedostajalo bilo jednako važno i vrijedno kao sve drugo što je činio.  I sam je toga postao svjestan, te je zato otišao smrknut i žalostan. Teško mu se bilo odvojiti od onoga što je posjedovao i zato je se opredijelio za taj zemaljski ostatak svega što je imao, umjesto da prione uz ovo ‘jedno’ koje je bilo vrijednije, jer bi njegovu ćudorednom životu dalo novi smisao i novu vrijednost. Jer u samom ćudorednom životu ne može se imati pravoga zadovoljstva kao onda kad se slijedi Isusa. Kad se pođe za Isusom, onda ćudoređe postaje temelj s kojeg se može nastaviti nasljedovati i ići u daljnje duhovne visine, a ukoliko se odbije nasljedovati Isusa, onda ćudoredni život postaje svrhom samome sebi, te kao takav nije dobar kapital za lakše nasljedovanje Isusa, nego hrana vlastite oholosti.

No da se opredijelio ići za Isusom, onda bi osjetio radost koju mu kasnije nije mogao pružiti veliki imetak, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Da je pronašao to zajedništvo i tu radost, tada bi shvatio da zemaljska dobra služe da uveća i tuđu radost time što ih dijeli s drugima, a ne slaže na hrpu kako bi više imao. Da je otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, te bi sigurno pronašao mnogo radosti u životu. Da je to tako potvrđuje se i u današnje vrijeme u kojemu vidimo da ima mnogo onih koji velik imetak i nemaju prave životne radosti, kao što ima onih koji nemaju velik imetak, ali imaju vedrinu lica i radost jer žive evanđeoskim životom koji Isus od njih očekuje i kako im savjetuje

Stoga nam se potruditi priskrbiti sebi upravo to jedno koje nam nedostaje jer se po tome prepoznaje koliko istinski živo idemo za Isusom. Tek kad otkrijemo koliko je to važno, onda ćemo imati snagu nasljedovanje Isusa staviti u prvi plan, a sve drugo osmisliti kao pomoć a ne smetnja da ga nasljedujemo vjerno i vjerodostojno. Jer ako istinski žeđamo za životom vječnim, to jest ako nam je istinski stalo do onog blaga na nebu, nećemo zanemarivati ono ‘jedno’ vrlo bitno u životu, a to je vjerovati Isusu, slušati njegov glas i vjerno ići za njim. Uzmimo ozbiljno ovu Isusovu pouku i već danas napravimo prvi korak.