3. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije. Riječima koje će izgovoriti pobit će oba mišljenja, te posvjedočiti da je uzrok svih nevolja kaje prate pojedinca i društvo ljudska duhovna neplodnost, to jest grijeh kao pravo ime za neplodnost. Doista, Isus im skreće pozornost da bi trebao svako od njih obratiti pozornost na vlastito srce i na zajedništvo s Bogom, umjesto da nastradale smatraju i nesretnijima i grješnijima od sebe.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije optužujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad se ne bismo gušili u svojoj osrednjosti, u odbacivanju milosnih poticaja, u prihvaćanju grijeha i bezboštva, u zanemarivanju Božje riječi i skrbi oko nas. Kad bi nas Božja riječ doticala, a mi je provodili u život odlučno i spremno, oko nas bi svijet cvjetao i bujao plodovima. Ovako je, međutim, izložen riziku od pustoši i propasti. I što je najgore, svi smo se mi na to navikli, kao da tako treba biti. Uglavnom ne vidimo ništa spornoga u vlastitom ponašanju, ali da stvari ne idu najbolje vidimo kad promatramo druge, te uočavamo da njihov život nije dobar i ne odgovara Božjim zahtjevima. Tako smo i sami poput neplodne smokve, te nas zavarava vlastita pojavnost do mjere da od lista ne uočavamo kako nema ploda. Koliko smo zavarani pojavnošću očituje se u tome što nas ne zabrinjva vlastita nutrina, nego ona tuđa, te u tome što ne vidimo Božji brižni i strpljivi rad oko nas, nego samo nerazumljive trenutke kazne.

Sreća da je Bog prema nama strpljiv i kad ne vidimo koliko je strpljiv, te nam daje nove prigode i onda kad pokazujemo sljepoću za vlastitu neplodnost. Uvijek imamo bolje oko uočiti i više sluha kritizirati tuđu neplodnost, dok nam naša ostaje skrivena pod bujnim lišćem privida. Zato one oko nas smatramo manje plodnima, te umjesto da pozorno promotrimo sebe, svu pozornost usredotočujemo na druge. Umjesto da sami sebe tražimo više i bolje pred Bogom postajući plodniji duhovnim plodom, mi iz svoje površnosti kritiziramo druge jer su, prema našim kriterijima, grješniji od nas. Umjesto da opravdavamo svoju udaljenost od Boga, bilo bi bolje da je postanemo svjesni, te da je obraćenjem dokinemo. Ako sami uspijemo doći do Boga, to jest dopustimo da nam on skrene pozornost na potrebu obraćenja, tada ćemo biti u stanju vidjeti njegovu strpljivost prema nama i našoj neplodnosti. To bi nam trebalo biti pravo pogonsko gorivo, te ćemo u tom trenutku moći pomoći i drugima da se obrate, da ne propadnu i da dođu do prave životne plodnosti.

Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. A mi smo i danas u dobroj mjeri slijepi kao i Gospodinovi sugovornici u evanđeoskom odlomku, te ne vidimo da smo kao kršćani pozvani najprije na duhovnu plodnost pred Gospodinom, čime izravno skrbimo za svoju vječnu dobrobit i za dobrobit svojih najbližih i najdražih koje nam je Gospodin povjerio. A ako smo slijepi da ne vidimo koliko je Bog strpljiv i što nam u svakom trenutku života poručuje, onda ne vidimo ni sebe ni svoje grijehe. Ne vidimo onda ni potrebu svoga obraćenja, nego za sve što se dogodi tražimo krivicu oko sebe u drugima. Čak smo danas malo drskiji nego ondašnji pobožni Židovi koji se nisu usuđivali okriviti Boga. Danas pak počesto, pa i za stvari koje su dio redovitoga života kao što je bolest i smrt, a da ne govorimo o izvanrednim tragedijama, vrlo lako i olako upiremo prst prema Bogu.

U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Nasušna je potreba da ih počnemo čitati kao znakove Božjeg strpljenja, te da ih doživimo kao nama upravljene i poslane, a ne tek kao tragedije koje su se slučajno dogodile drugima, bilo da su za nešto bili krivi, ili pak da jednostavno nisu imali sreće u životu. Nemamo se pravo skrivati iza tuđih grijeha i nesreća, umjesto da nas sve što se događa potakne na veću gorljivost, blizinu i zajedništvo sa strpljivim i brižnim Bogom. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome.