Uskrs – danja misa

Opisujući događaj uskrsnuća Gospodinova Evanđelisti zapažaju kako su u grobu ostali povoji kojima je bili ovijeno Isusovo tijelo kad su ga nakon skidanja križa položili u grob. Povoji tako postaju ženama koje dolaze na grob, ali i apostolima i svima ostalima, znak Gospodinova uskrsnuća. Nije im bilo shvatljivo kako bi se mrtvac mogao osloboditi povoja, te ih ostaviti iza sebe za svjedočanstvo onima koji će se htjeti osvjedočiti o tome što se dogodilo. Upravo od ove činjenice može se poći razmišljati kako bismo otkrili istinsku dubinu uskrsnuća i njegove poruke. U starini, naime, povoji su označavali početak i kraj čovjekova života. Kad se čovjek rađao, poradi svojih krhkih udova, još nježnih i nerazvijenih, bio je stavljan u povoje, te ih se, kako je rastao, postupno oslobađao. A kad bi potpuno očvrsnuo, oslobodio bi ih se potpuno, te je mogao samostalno hoditi i preuzimati kontrolu nad sobom i svojim životnim funkcijama. No u povoje se stavljalo i mrtvo, beživotno tijelo, tako da su čovjeku povoji označavali i prvo i posljednje počivalište. Pri ukopu oni su na okupu držali mlohave udove, te su na taj način izražavali poštovanje prema čovjeku koji je bio cjelovita jedinka oživljena darom života.

Zato su povoji u isto vrijeme i nijemi i rječiti svjedoci Isusova uskrsloga života. Jer uskrsli život je bio novi život, istinsko ljudsko preporođenje, ali ovaj put preporođenje za zrelost djece Božje kojoj ne treba ljudskih povoja, jer oni sada već hode osnaženi Božjom snagom i trajno su u Božjoj ruci. Povoji u Kristovu grobu označavaju u ovom slučaju novo rođenje koje je proisteklo iz njegova uskrsnuća. A preporođenje koje nam se daruje po uskrsnuću je ono konačno i cjelovito preporođenje. Bog nam je dao prigodu da se ponovno rodimo, te je bilo potrebno uskrsnuće kako bismo to ozbiljno shvatili. S Kristom se za nas ostvarilo ono što ljudi mogu tek samo sanjati. Pogotovo što je Božji dar ovaj put takav da ostaje nepovratnim darom za naš život. Doista, uskrsnuće nije samo Gospodinova povlastica ili neka neshvatljiva povijesna iznimka, nego je povlastica i dar svima koji su njegovi, to jest koji vjeruju u uskrsnuće i smatraju ga neprocjenjivim darom.

No ovo Gospodinovo preporođenje je također i oslobađanje od okova smrtnosti kojima su posmrtni povoji bili znak. Uskrsli se oslobodio i tih spona, te ga više nije ugrožavala smrtnost, ni na izvanredan ni na redovan način. Upravo ovo njegovo oslobođenje nama postaje darom milosrđa, jer je svojim oslobađanjem tih spona i nas oslobodio. Njegovom uskrsnom pobjedom oslobodio se je život iz okova smrti, te je darovan i nama smrtnim ljudima. No nama se upustiti u uskrsnu pustolovinu, kao što su se upustili i Petar i Ivan, i nama je povjerovati na vijest koja se činila nevjerojatnom, te nam je potrčati do Gospodinova groba i povjerovati da je život pobijedio smrt. A nakon toga, jer ta istina i od nas traži promjenu, poći nam je putem evanđeoskog svjedočenja.

Došlo je, stoga, vrijeme da i mi danas odbacimo povoje smrtnosti, te da počnemo živjeti za nebesku slobodu za koju nas je oslobodio. On je uskrsnuo kako bi nas učinio zrelim, punima svijesti i života, te nam je ostaviti iza sebe i povoje nedozrelih osoba koje se uporno valjaju u zemaljskoj prašini, umjesto da idu uspravno podignute glave, uzdignuti snagom uskrsnuća. Nismo više nejačad ni nedorasli ljudi, te nemamo pravo nezrelo živjeti, nego smo puni snage i njegova života koji trebamo na druge prenositi. Po slavnom događaju uskrsnuća u koji smo se ucijepili vjerom i krštenjem osposobljeni smo rasti do mjere uzrasta punine Kristova koja se očitovala baš u uskrsno jutro.

Neka nam Uskrs bude blagdan odbacivanja povoja ovoga svijeta i svih spona i ovoja koji nas sputavaju i vežu za zemlju, kao što je to i naš Gospodin učinio. Otvorimo se novom, čistom i snažnom životu obilježenom zrelošću pred Bogom i ljudima, te svojim odgovornim ponašanjem pokažimo da nas je Krist oslobodio za uskrsnu slobodu. Ostavimo iza sebe smrt i grješnost, kao što je i on to učinio, te živimo isključivo za život koji nema kraja. Ostavimo iza sebe i sve povoje koji su bili u službi našeg zemaljskog života i umiranja, te neka drugima posvjedoče da postoji preporođeni život na koji smrt ne može više utjecati. Požurimo danas i mi s vjerom i ljubavlju na grob Isusov, te u nj odložimo svu sputanost svojih ljudskih povoja, a oslobodimo se za spontanost neba i milosnog života koji nas ispunja novim životom.

Uskrsno bdijenje

Kad svetopisac u Knjizi postanka opisuje stvaranje, onda započinje opisom stvaranja svjetla kao prvog Božjeg stvoriteljskog čina. Dajući svjetlo počeo je davati život, ispunjati zemlju preduvjetima da iz nežive mase dođe do života, pri čemu je svjetlo bilo prvi veliki Božji dar. Svjetlo je bilo prvi raspoznatljivi znak između onoga što jest i onoga što nije. Bog koji u sebi nosi svjetlo, obdaruje svijet svime što posjeduje, kako bi svijet bio odraz njegove stvarateljske moći, stvoren kao projekt njegova božanskog uma, oblikovan njegovom snagom i rukom, kako slikovito možemo predočiti i izraziti našim ljudskim jezikom. Tako je svoj plan Bog vodio do vrhunca, stvorivši čovjeka na svoju sliku, to jest na sliku svoga svjetla, svoje ljubavi i života. A svjetlo darovano čovjeka bilo je duhovno svjetlo spoznaje i razlučivanja, svjetlo iz kojeg je primao jasnoću kako bi znao kojim mu je putem ići kako bi došao do zajedništva s Bogom. Jednom riječju Bog je stvorio čovjeka obdarena svime što je sam nosio u svome srcu, te što su Otac, Sin i Duh Sveti u potpunoj i uzajamnoj ljubavi dijelili.

Čovjek, međutim, nije želio živjeti u sjaju Božjeg svjetla, te se opredijelio sebi stvoriti umjetna ljudska svjetlila, umjesto da živi od Boga istinskog izvora svjetla. I što je više ljudskih svjetala iznalazio, to je u dublju tamu grijeha tonuo, jer se njegova borba za život bez Božjega svjetla, pretvorila u borbu protiv tog istog svjetla od kojeg je primio život. A jedna od velikih posljedica našega ljudskog stanja grijeha je i noć neznanja. Neznanje je posljedica neprosvijetljena života i one mučne tmine koja je zavladala kad je smrt ušla u svijet. Vrhunac te ljudske borbe koju pronalazimo i oko nas u našem suvremenom svijetu i društvu je borba protiv Boga, uslijed koje je i Božji Sin bio osuđen i ubijen. Tim činom i sam je Bog trebao biti žrtva ljudske tame, a Božje svjetlo nepovratno ugašeno, jer je ljudima sjaj njegova svjetla smetao da stvaraju svoja carstva umjetnih svjetlila.

Stavljanjem Boga u grob čovjek se, doista, opredijelio za radikalnu tamu, tamu ništavila iz kojeg je Bog izveo svijet kad ga je stvarao. Čovjek je u svojoj želji da odcijepi svijet od Boga, da ga učini svojim malim privatnim svijetom u kojemu ne vrijede Božji zakoni, vratio svijet u tamu nepostojanja. Ali kad je Sina Božjega odlučio usmrtiti na križu i pokopati u grob, čovjek se tada odlučio ne samo na tamu bezboštva, nego i na još goru tamu, a to je protuboštva, gušenja Božjeg svjetla i njegova svetog života. Doista, ljudski grijeh nije bio samo zanemarivanje Boga i Božjih darova, nego je bio otvoreno suprotstavljanje do mjere da je se drznuo nijekati i odbaciti istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka i koje svemu daje život. Upravo tom nepromišljenošću vraća sebe u totalni mrak neživota i bezličnosti iz koje je svijet bio otrgnut Božjom dobrotom i mudrošću.

No i nakon svega toga Bog je iskazao svoju ljubav i milosrđe, te je ljudskom rodu, nesvjesnu posljedica koju je imala Isusova smrt, jednom zauvijek oprostio i iskazao svoje konačno milosrđe. Njegov Sin, Svjetlo istinsko, ustao je iz groba i otvorio je novu stranicu ljudske povijesti, to jest dao je da svane jedan novi posebni dan. Ovaj novi dan, ova zora Kristova svjetla raspršila je svaku sumnju iz duše, otjerala svaku nejasnoću iz ljudskog uma. On je zasjao takvom snagom da se nije moglo dogoditi to što je čovjek zamislio, nego je Bog opet pokazao svoju radikalnu snagu. Ovaj put, u zoru prvoga dana u tjednu, sjaj njegova svjetla bio je snažniji od one prvotne svjetlosti kad je stvarao svijet, jer je ovaj put zasjao osobno u ljudskom tijelu njegov Sin, To istinsko Svjetlo svijeta. Bog koji je iz ničega stvorio sve, iz neživota život, sada je pokazao još veću snagu kad je učinio da iz smrti nikne život, da iz mraka groba dođe najjasnije svjetlo. Bog koji je tamu raspršio svojim svjetlom, po svome uskrslome Sinu dao je tu istu snagu i svakom čovjeku koji se obraća Bogu živomu i odlučuje hoditi u sjaju njegova svjetla.

U ovoj svetoj noći slavimo stoga milosrđe koje zagrijava čovjeka, koje ga vatrom ognja ljubavi dotiče i koje mu svijetli. Milosrđe ove svete noći je raspršilo tamu pameti naše i obasjalo nas uskrsnućem Isusa Krista, tog Svjetla neprolaznog i zvijezde Danice koja nema zalaza. Bog je bio toliko nesebičan i dobar, da nam je u zamjenu za svjetlo razuma koje smo ugasili, jer nismo sami bili u stanju održati njegov žar i sjaj, dao Svjetlo nestvoreno, Dan koji nema zalaza, Sjaj koji nikakve duhovne tmine ne mogu prekriti. Bog nam je očitovao svoje milosrđe jer je po svome Sinu raspršio tamu ljudskoga groba. On je milosrdno zasjao kako bi čovjeka iz tame neznanja izveo na svjetlo jasne spoznaje. Samo snagom njegova uskrsnuća ljudski rod počinje shvaćati, počevši od žena koje dolaze na grob, pa do apostola i svakoga od nas, smisao života i veličinu dara koji im je Bog udijelio. Dok su oni, a s njima i svim mi, dolazili na grob zbunjeni, začuđeni, pa i zastrašeni onim što su vidjeli, dotle im je Bog otvarao pamet i srce da se prisjete riječi koje su ih tješile i da prime svjetlo koje im jasno očituje što se dogodilo. A dva anđela u blistavoj odjeći svjedoče o blistavom događaju koji se zbio u grobu iz kojeg je Isus izišao kao pobjednik.

Dok je svitao novi dan, prvi u tjednu, Bog je uskrsnućem svoga Sina započeo novo stvaranje koje je vodilo prema cjelovitoj obnovi čovjeka. Podižući Krista iz mrtvih Bog je htio da istina njegova uskrsnuća bude najjasnija istina koja će sjeti čovjeku i u svjetlu čijeg sjaja sagledava sve druge istine. I danas ova istina nama sjaji, no upitati se je li nam doista sjaji, ili je za nas još uvijek pokopana u grobu u stijeni i dobro zapečaćena kamenom. Ovo je istina koja svim ostalim istinama daje sjaja, te vodi naše korake prema obnovi života, kad više ne koračamo starim i tamnim putovima, nesigurnima za korake onih koji žele ići putem Božjega svjetla. Dopustimo se uvjeriti u Kristovo uskrsnuće, te krenimo novim i svijetlim putovima. Vratimo se iz svoje izgubljenosti i zalutalosti, trgnimo se iz tuge i očaja, te dopustimo Kristu da nam osvijetli dušu, kako bismo svaki tren imali svjetlo za naše svakodnevne odabire. Kad izabiremo vrijednosti svoje duše, te ćudoredna krjeposna života, tada nam svijetli uskrsno svijetlo i iz naše ljudske noći dovodi nas do dana. Kad osjetimo da je uskrsnuće prava nit vodilja našega djelovanja, onda znamo da je i nama zapaljeno uskrsno svjetlo. A istinska je povlastica primiti na dar to nebesko, vječno i neprolazno svjetlo koje nam pokazuje pravi put. Dopustimo stoga Kristu uskrslome, Svjetlu naše duše, da prodre u naša zatvorena i mračna srca, da nas prožme do dna bića, da rastjera sjene sumnji i mrak grijeha. On koji je svjetlom iz svoga groba obasjao svijet sjajem uskrsnuća neka otvori i naša srca i neka ih učini žarištima uskrsnog navještaja na radost i spasenje svim ljudima.