Povoji služe novorođenčetu
kao iskaz dobrodošlice u svijet,
ali i da mu svojim mekim stiskom
drže krhke udove zaštićene
i povezane na prikladan način.
Kao takvi znak su nemoći
i ljudske nedorasle malenosti,
kojoj su jamstvo tople nježnosti.
S vremenom, kako raste,
čovjek ih nadilazi i oslobađa se.
A onda opet, krećući k zalazu,
završavao u one bolesničke
ili pak samrtne povoje
koji opet imaju sličnu zadaću,
samo sada u suprotnom smjeru.
Nemoćne i mlohave udove
obavijali su s poštovanjem,
prije nego bi se čovjek vratio
u prah iz kojega je uzet.
Takvi povoji obavijali su
i mrtvo tijelo Božjega Sina
pošto je nakon razapinjanja
položeno u hladni grob.
No oni nisu bili u stanju
ugrijati hladnoću groba
niti dati život gdje ga nije bilo.
Ali su zato bili tihi svjedoci
do tada još čuda neviđena
kad je Kristovo mrtvo tijelo
bilo oživljeno čudesnim životom
i ispunjeno neobjašnjivom snagom.
Toplina i svjetlo bjehu tako jaki
da se urezaše u njihove pore
i ostaviše neizbrisiv trag
tog tijela koje bijaše mrtvo,
a onda oživje na novi život.
Zato čudom začuđeni zaželješe,
da ta neizbrisiva sjećanja
što se tiho urezuju u biće
donesu onaj neizbrisivi život
kojim je zaplamsalo uskrslo tijelo
dotičući ih neugasivom vatrom
od koje još uvijek snažno gore
ali, nekim čudom, ne izgaraju.